Ekskurzija : roman kratkog daha | Neven Ušumović

II. PRIČA

 

LJUBAVNA

O čemu će portiri – zgubidani – nego o ljubavi. “Gospoda su shvatila” – što ja radim na svojoj dužnosti. Što ne radim. Dva zgubidana, po logici iste gospode, grist će jedan drugom savjest zbog istog. Tako sam dobio kolegu.

To je logika grada. U gradu zlo potire zlo svojom nepredvidljivom uzastopnošću. U gradu vlada poremećena napetost koja izbija posred razapetosti između stanja ravnoteže i sudara. U provinciji pak, sve izlazi na vidjelo. Tu se otvara prostor; komadići zbilje još uvijek izazivaju svojom vanvremenošću tehnologiju grada na razjareni napad. Bez idealizacije što se tiče vanvremenitosti, najčešće tu i nije riječ o nečem drugom do o napadu sadašnjice na vlastitu prošlost (koja je uvijek solidnija od nje), napad iz koje sadašnjica dobiva, trošenjem ove solidnosti, na energiji, a bogami i na uvjerljivosti: “jer mi živimo na pragu novog vremena do kojeg smo došli zahvaljujući stoljećima naše povijesti!” I etno-festivali svakog ljeta u centru grada, za utjehu, kao kompenzacija.

 

PRIČA I

Ja sam sveo svoje račune. Odustao od vlastite životne priče. Ostalo mi je još samo sazrijeti.

Za razliku od mene, moj kolega, Mladac, iako znatno stariji od mene (12 godina), imao je još uvijek jednu nerazriješenu priču o ljubavi. Trebalo ju je završiti, rasplesti je na pravi način, umješnim pripovijedanjem. Odnosno, trebalo je ispričati takvu priču u čijem će ustroju, u čijem razvoju, moj Mladac prepoznati sve ono što neosviješteno još uvijek djeluje na njega kao preostatak njegove “nesretne ljubavi”. Tek je kroz to prepoznavanje moglo doći do razriješenja njegove nemušte priče.

Nas dva zgubidana imali smo vremena za to. Portirska dužnost je takva. Ipak – sve za priču! – odlučili smo dati otkaz. Pripovijedanje ne trpi rad.

Svako prijepodne provodili smo u naslonjačima pred paviljonom kraj hotela, sred vrta okruženog drvećem. U termosici donosio sam od kuće litre mirišljavog čaja, a Mladac je uvijek imao spremne dvije tanane, duboke i bijele, porculanske šalice.

Za par dana ušao nam je u običaj jedan pokret prstima koji smo nazvali “soliti čaj”. Nepoznatom bi sigurno izgledalo kako nad našim šalicama izvodimo upravo to. A ustvari, dogovor je bio, lagano propuštati kroz prste blijede, uvele cvjetne latice, koje bi plivajući zrcalnim površinama naših čajeva tvorile i upijale priču.

 

PRIČA II

Dogovorili smo se da ćemo radnju priče prenijeti u Suboticu. Vjerujući da Mladac nikad nije bio u mojem gradu, htio sam dati takav prostor priči u kojem će junaku sve biti prazno, bez činjenica o mjestu; priča bi time morala biti koncentrirana na sebe, na svoje vrijeme, na trenutke svojeg zgušnjavanja.

Ali Mladac se s tolikom radošću bacio u novi pripovjedni prostor da je to naprosto bilo sumnjivo. A kada sam napokon shvatio da on govori “pušti” umjesto “pusti”, “iđemo” umjesto “idemo”, “siči!” umjesto “sijeci!” – sve mi je bilo jasno. I ovaj je Bunjevac. Nisam tražio potvrdu, ispovijedanje nije dolazilo u obzir, ali veći dokazi od njegovog govora, naglaska pogotovo, fizionomije, te odličnog poznavanja Subotice, nisu bili potrebni.

Toplicama je pak kružio glas da smo nas dvojica Srbi. Govorilo se da je Mladac Srbin, a ja pogotovo! Mojim Topličanima ja sam bio pogotovo Srbin.

Situacija je bila jasna: govor, brada i literarne ambicije koje bi od malenih Toplica htjele napraviti neku novu Jugoslaviju. Nadrimudraci Toplica, nastavnici tjelesnog i hrvatskog, s hinjenom tolerancijom uvjeravali su me da Toplice – čak i pod perom vrhunskog pisca – a s obzirom na bogatstvo događanja i jezično blago ljudi ovog kraja, mogu dobiti najviše dvije stranice! I tu nema rasprave!

Zbog ovih glasina o nama, Josipova je firma – iako smo nas dvojica već davno dali otkaz – dovedena do ruba propasti. U Zagrebu su je prozvali U2 i s podsmijehom odbijali Josipove aranžmane. Roditelji su govorili: “Ako smo mi, silom prilika, morali trpjeti život s njima, naša djeca to sigurno ne moraju! Ne želimo da naša djeca psuju, pljuju po podu i smrde na češnjak!”

Naravno, sve su te priče samo podigle naš rejting kod djece. Mrzila su nas s ljubavlju, onako kako to samo djeca znaju.

 

PRIČA III

Mladac me je iznenadio pitanjem kakva glazba će se puštati u našoj ljubavnoj priči. Oklijevao sam s odgovorom, bojao sam se da ne bude kao sa Suboticom, da se opet ne nađemo na istom. Sva sreća, izašao mi je u susret: – Samo ne neka buka, električne gitare i slično – molim te! I suviše sam bio u tom! Kad je bio mlađi nosio je T-shirt s natpisom Sonic Youth, a sam si je napravio majicu s natpisom SCH – Sarajevo! Nisam ga mogao zamisliti takvog i počeo sam se smijati. Meni je on izgledao kao nekakav maestro iz doba romantizma. Chopin!

 

PRIČA IV

– Dobro, a što ćemo s djevojkom? – odmjerih Mladca jednog popodneva. Mladac se poče boriti s riječima.
– Tvoja znaš dobro da ne dolazi u obzir – nastavih. – Ne želim pisati nikakve romansirane biografije. Ispovijedanje jednostavno ne prolazi!
– Znam – reče Mladac i pomjeri šalicu s čajem na stranu. Glas mu je bio bez snage, bezbojan. – To… narcisoidnost ispovijedanja… nikako. Nikako.

U kratkoj stanci zatim, jedna je žena ušla u naše misli. Često i nismo radili drugo nego satima pričali o njoj. Ona nije bila iz Toplica, ali je dolazila ovdje svaki dan zbog velikog parka, zdrave vode – tišine. Zvali smo je Marijana.

 

PRIČA V

Kako smo je upoznali? Svi znaju za nju u Toplicama. To je nešto što ide s ovim mjestom. Tko dođe tu živjeti, taj zna! Samom činjenicom svoga prisustva utjecala je na to kako će tko biti raspoložen u mjestu.

Mene i Mladca svladala je u jednom mahu. Jednog dana, rano izjutra, sjela je na klupu pokraj koje smo obojica uvijek prolazili na putu prema našem sastajalištu. Nešto sam kasnio, pa sam pokraj nje prošao poslije Mladca. Bila je utonula u sebe. Toliko da je od jeke dna na koje je pala kopnila svaka moja riječ. Bio sam potpuno bez glasa kada sam sjeo pokraj Mladca. Ovaj me je pak, bez pozdrava, oštro upitao:

– Gdje je ona rakija koju uvijek dolijevaš u čaj, a da ja ne vidim?

Još i to mi je trebalo. Ali nisam se želio pravdati, stavih pljosku na stol. Bez riječi Mladac je otvori, nalije sebi punu šalicu i popije. Tako smo upoznali Marijanu.

 

PRIČA VI

Topličani su govorili:

– Bože, ona mora da je luda od samoće!

Ali to uopće nije bila istina. Prokleta toplička licemjernost! Uvijek mi se povraćalo kada bih začuo taj sažaljivi glas u njenoj blizini. Takvim, tobož samilosnim glasom jecali su isti oni ljudi koje sam mogao vidjeti kako se na sav glas smiju na glavnoj topličkoj zabavi – na “ludačama”!

“Ludače”. Prije nego što sam saznao o čemu se radi par puta sam čuo taj izraz “idemo na ludače”. Nije me u to vrijeme interesiralo što to znači, topličke jezičke fraze ostavljale su me ravnodušnim, kao i sve što se tiče Toplica, gledao sam samo svoj posao i govorio sebi: ja nisam odavde.

Sve dok jednog dana u firmi nisam slučajno, tražeći nekog poslovođu, upao na “video projekciju”. U maloj zadimljenoj prostoriji cerekalo se petnaestak ljudi gledajući u TV-ekran. Sjedi! – gurne mi jedan klupicu. Što je to? – upitah ga šapatom kad sam se namjestio. – Pa ludače, čovječe, zar ne vidiš!? Ništa mi nije bilo jasno. Na ekranu, nekoliko očito umobolnih žena udaralo je glavom, cijelim tijelom, o neko staklo, ustvari zidove prekrivene ogromnim zrcalima. Bilo je krvi i hihota. Kamera je – shvatio sam – stajala iza ogledala. Iza ogledala bilo je i dosta ljudi, prepoznao sam među njima neke od prisutnih. Hihot koji je dolazio s TV-a spajao se s hihotom oko mene.

“Ići na ludače” – vjerujem da je policija znala za tu zabavu. Zašto je gledala svemu tome kroz prste nije moja stvar. Za “ludače” je trebalo putovati nešto više od pola sata, do ostataka bivšeg plemenitaškog imanja. Tu je bila smještena ludnica čije sjedište je bila ustvari jedna omanja socrealistička građevina što je bez ikakvog skrupula stršila među ostacima plemenitaškog dvora. U ludnici su bile samo žene. Posjeti rodbine subotom i nedjeljom. Zabava pak, “ono pravo”, kako mi je rekao jedan fanatik – u ponedjeljak ujutro, točno u osam.

“Da nitko ne zna”, a da znaju svi, organizirala se ta zabava u tzv. zrcalnoj dvorani, u starim dvorima. Doktori su primali strogo određen broj posjetilaca (dvadeset) i raspoređivali ih iza velikih barokno uokvirenih zrcala. Kada bi se svi namjestili, ulazile su ludače.

Otišao sam jednom s Mladcem da vidimo to. Opirao se, ali ja sam mu rekao da mora ići, zbog Marijane ako ni zbog koga drugog, da vidi što znači kad Topličani za nekog kažu da je lud. Bilo nas je dvadeset muškaraca, od penzionera do srednjoškolaca. Osim nas dvojice, cerekali su se svi od samog početka.

Puštali su ih unutra jednu po jednu; bile su obučene u laku bolesničku odjeću. Svaka je reagirala drukčije kada bi se našla okružena mnoštvom vlastitih odraza. I svaka je odmah bila slomljena. Publika oko nas već je imala svoje miljenice. Jedna mala zdepasta bila je miljenica svih, zvali su je Izdaja zato što je čim bi prešla pogledom po zrcalima započinjala vikati “Izdaja, izdaja!” i tražila od svojih odraza da joj se vrate (ustvari, ime joj je bilo Maja, čuli smo je kako jeca: “Maja, vrati se…”). Kako joj se nijedan od odraza nije vraćao, udarala je u zrcala glavom, šakom, zalijetala se cijelim tijelom. Od toga bi i ostale bolesnice “poludile”. Udarci su padali kako po zrcalima, tako i između njih. Na kraju sve bi bilo krvavo. To sve trajalo je pola sata.

Publika je odlazila zadovoljna, u autobusu jedan je nudio video kasete. Dok smo putovali nazad, priznao sam Mladcu (koji je bio potpuno slomljen) da spavam s Marijanom. Nije se iznenadio. On je bio zaljubljen u nju. Znao sam za njihove susrete, voljela je razgovarati s njim.

 

PRIČA VII

Danima sam skupljao hrabrosti da joj priđem. Jednog popodneva napokon, sjeo sam kraj nje kao klonula marioneta. Marioneta i Marijana – slagali smo se od početka!

Pogledala me je onako von hoch. Onda se nasmiješila i pitala želim li joj čitati iz dlana – te pružila desnu ruku.

Svi su znali za njenu desnu ruku: nije imala ni jednog prsta na njoj. Odsječeni, precizno odsječeni.

Promucao sam da se obično čita iz lijeve ruke.

– Pa ja i imam – dvije lijeve! – nasmijala se glasno.

Primio sam, ipak, njenu desnu.

Dlan je bio čitav. To je ono što sam prvo vidio. O ostalom je teško govoriti.

Dok sam gledao crtež urezan preko cijelog dlana, ona je lako, kao rastresena, tipkala prstima lijeve ruke po mome ramenu.

Crtež je bio kao dječiji. Krajnje shematski lik djevojčice: krug za glavu, crtice za tijelo-ruke-noge, trokut suknja. Jedino su dva cvijeta stajala namjesto šaka na krajevima ruku.

 

PRIČA VIII

Već od tog prvog susreta više smo govorili dodirom nego riječima. Tako sam i pamtio naše razgovore: uvijek je imala neki poseban način da mi se obrati.

U jedan sumrak cijelo vrijeme je držala svoj kažiprst uprt o vrh moga nosa. Jagodicom ga je blago pritiskala i govorila:

– O, o. Držite razmak gospodine.

Držao sam razmak. Poslušno sam joj prepustio da ona vodi i određuje mjeru našeg približavanja.

 

PRIČA IX

U to vrijeme Mladac je počeo razgovarati s njom. Baš je bio zaljubljen, odmah sam to shvatio, ali njemu je trebalo snage da to prizna.

Po njegovoj priči, bila je mlada umirovljenica. Inače, kirurg na Rebru – to joj je bilo radno mjesto. Prste si je strpljivo, jedan po jedan, odsjekla sâma. Na taj način htjela se odvojiti od svoje obitelji, supruga i djece, od svojih kolega. Znala je da će je svi osuditi. Ali bilo je to jače od nje, morala je ukazati na svoju predodređenost za samoću.

– I prije svega, sebi sâmoj – uvijek pokušavam predočiti sebi gestu kojom izriče te riječi: značajno spuštanje lijevog dlana na lijevo koljeno, uzdignute glave – staviti do znanja.

 

PRIČA X

Ljeti sam je vodio daleko od bučnih topličkih bazena na brijeg, u šumu, do potoka. Tu smo se mogli kupati na miru. Voljela je vodu, kako je dodiruje, kako prima njeno tijelo. A ja sam zavidio vodi.

Kad sam prvi put spavao s njom držala je zatvorene oči dok se nismo opustili. Onda ih je otvorila, nasmiješila se i rekla “Baš je bilo lijepo!” – kao da smo bili u posjeti nekim mojim prijateljima, koje eto, ona sada prvi put upoznaje.

Onda se okrenula na stomak i rekla:

– Sad bih mogla spavati da se više nikada ne probudim.

Stavio sam glavu pod njene lopatice, zaspao!

Do kraja našeg druženja zezala me je da ja ustvari doslovno želim spavati s njom.

 

PRIČA XI

Voljela je razgovarati s Mladcem. Uostalom, on je bio negdje njenih godina. Ovako mi je opisala njegov problem, do kojeg mi pri našim beskonačnim čajankama još nismo došli.

– Njegov je problem što želi nestati. Ali ne nasiljem, nego kroz ljubav, da ga voljena odnese sa sobom. Zato on, tijelom, kao da nije tu. Zato voli riječ. Poslao bi pismom sebe Bogu da može!

Marijana, Marijana.

 

PRIČA XII

Nestala, kako je i došla. Mladac odbija rakiju. Toplice u magli. Je li itko vidio da muškarci plaču?