Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

UVOD

Prvog veljače 1887. godine, lađa „Lady Vain“ nestala je prilikom sudara s olupinom nekog napuštenog broda na, otprilike, 1′ južne širine i 107′ zapadne dužine.

Petog siječnja 1888. godine, odnosno jedanaest mjeseci i četiri dana nakon toga, moj ujak Edward Prendick, civilni putnik koji se po službenim podacima ukrcao na lađu „Lady Vain“ u Callau i za kojeg se smatralo da se u nesreći utopio, pronađen je i spašen na 5′ i 3” južne širine i 101′ zapadne dužine u Tihom oceanu iz malenog čamca-jedrenjaka na kojem je ime bilo nečitko, no pretpostavljalo se da je pripadao nestaloj škuni „Ipecacuanha“. O svom iskustvu preživljavanja ispričao je tako nevjerojatnu pripovijest da su neki pretpostavljali kako je zapao u stanje demencije. Poslije je tvrdio da je navodno izgubio pamćenje od trenutka bijega s lađe „Lady Vain“. O njegovu slučaju raspravljalo se među psiholozima tog vremena kao o zanimljivom „slučaju gubitka pamćenja uslijed fizičkog i mentalnog stresa“. Pripovijest koja slijedi pronašao je među njegovim papirima niže potpisani nećak i nasljednik, no tekst nije bilo popraćen nikakvim određenim zahtjevom za objavljivanjem.

U području u kojem je moj ujak spašen poznato je postojanje samo jednog otoka, vulkanskog otočića Noble’s Isle, koji je nenastanjen. Godine 1891. do njega je doplovila lađa „H. M. S. Scorpion“. Dio posade tada se iskrcao i pretražio otok, no tamo nisu pronašli nikakve dotad nepoznate vrste životinja osim nekih neobičnih bijelih moljaca, nekoliko svinja i kunića, te prilično čudnu vrstu štakora. Tako ovo svjedočanstvo ostaje nepotvrđeno u svojim najvažnijim detaljima. Uzimajući u obzir te podatke, čini se da nema štete u objavljivanju te nesvakidašnje pripovijesti u, kako vjerujem, sukladnosti s ujakovim namjerama. U njoj ima bar nekoliko nepobitnih činjenica – moj ujak je po svim realnim pretpostavkama netragom nestao na otprilike 5′ južne širine i 105′ istočne dužine u Tihom oceanu te se ponovno pojavio u istom dijelu oceana nakon perioda od jedanaest mjeseci. Tijekom tog vremena morao je nekako preživljavati. Osim toga, izgleda da je škuna nazvana „Ipecacuanha“ s pijanim kapetanom Johnom Daviesom doista krenula iz Afrike s ukrcanom pumom i nekim drugim životinjama u siječnju 1887. Škuna je dokazano bila dobro poznata u nekim lukama na južnim obalama, a sigurno je i to da je netragom nestala s morskih ruta (tada s ukrcanom značajnom količinom sušene jezgre kokosova oraha) ploveći prema svojoj nepoznatoj sudbini iz Bayne u prosincu 1887. godine, datum koji se u potpunosti poklapa s ujakovim svjedočanstvom.

CHARLES EDWARD PRENDICK

(Pripovijest napisao Edward Prendick.)