Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

XVI. KAKO ZVJERSKI NAROD KUŠA KRV

Dok pišem ovu pripovijest mislim kako je moje neiskustvo u ulozi „pisca“ prilično očito, jer često skrećem s glavne pripovjedne linije.

Nakon što smo zajedno doručkovali, Montgomery me odveo na drugi kraj otoka da mi pokaže jednu od pukotina u kori tla kroz koju je izlazila para i plinovi te mjesto na kojem je izbijao gejzir vrele vode u čiji sam vreli tok jučer nesretnim slučajem ugazio. Obojica smo sa sobom imali bič i napunjeni revolver. Dok smo koračali kroz gusto zarastao dio džungle, na putu do našeg odredišta začuli smo cvilež kunića. Stali smo i osluškivali, no više nismo čuli ništa neobično. Ubrzo smo krenuli svojim putem zaboravivši taj događaj.

Montgomery mi je skrenuo pažnju na neke malene ružičaste životinje s dugačkim stražnjim nogama koje su poskakivale poput zečeva kroz nisko raslinje. Rekao mi je da je Moreau osmislio ta bića što su stvorena od mladunčadi Zvjerskog naroda. Bili su jestivi i planirao je da će nam služiti kao izvor mesa, no morao je odustati od svog nauma, jer se u njima zadržao nagon da, poput zečeva, proždiru vlastitu mladunčad. Već sam susreo nekoliko tih stvorenja – jednom tijekom noćnog bijega od čovjeka-leoparda i drugi put jučer dok su me Moreau i Montgomery lovili po otoku. Jedan je stvor odskočio da nas izbjegne, no slučajno je upao u rupu nastalu kad se drvo iščupalo iz tla pod snažnim naletom vjetra. Uspjeli smo ga uloviti prije nego se uspio izvući. Siktao je poput mačke, grebao i snažno udarao stražnjim nogama. Pokušao nas je ugristi, no zubi su mu bili preslabi da bi njima mogao postići išta osim bezbolnog štipanja. Stvor mi se činio prilično simpatičnim, a Montgomery je tvrdio da nikad ne uništava travnjak kopanjem rupa i da je vrlo čist u zbrinjavanju svojih izlučevina. Mogao sam mirne duše zamisliti kako bi se ova stvorenja mogla pokazati kao dobra zamjena za obične zečeve kojima su, kao nekom vrstom dekora, bili naseljeni travnjaci klubova za džentlmene.

Putem smo naišli i na srušeno stablo čija je kora bila izgrebena dugim, urezanim utorima nastalima od kandži, iz čijih je linija stršalo dugačko iverje. Montgomery mi je na to skrenuo pažnju.

– Ne grepsti noktima koru stabala: to je Zakon – rekao je. – Baš kao da mnogi od njih uopće mare za Zakon!

Mislim da smo nakon toga susreli čovjekolikog majmuna i ono biće što je ličilo na satira. Satir je bio stvoren po ideji o tome kako bi satir izgledao – bio je to očiti odraz Moreauova sjećanja na likove iz usmene predaje – lice mu je imalo crte ovce poput neke nakazne varijante onog što se smatralo hebrejskom fizionomijom, glas mu je zvučao poput hrapavog meketanja, noge su mu završavale kopitima poput nogu Sotone. Dok nas je mimoilazio grickao je koru voća koje je imalo oblik mahunarke.

Obojica su se pokorno poklonila pred Montgomeryjem.

– Zdravo – rekoše – Drugi koji nosi bič!

– Sada postoji i Treći koji nosi bič – odvratio je Montgomery – pa vam je bolje da pripazite kako se ponašate!

– A on nije jedan od napravljenih ljudi? – upitao je čovjekoliki majmun. – Rek’o je, rek’o je da je napravljen.

Satir me znatiželjno pogledao.

– Treći koji nosi bič je onaj koji ulazi plačući u more, ima usko bijelo lice…

– Ima on i uski dugački bič – reče Montgomery.

– Jučer je plakao i krvario… – odvratio je satir. – Vi nikad ne krvarite i ne plačete. Gospodar nikad ne krvari i ne plače…

– Ponavljaš iste riječi poput kakve papige! – podviknuo je Montgomery. – Ti ćeš krvariti i plakati ne pripaziš li na svoje ponašanje!

– On ima pet prstiju, on je čovjek-pet k’o ja – odvrati čovjekoliki majmun.

– Dođite, Prendick – rekao je Montgomery, uzeo me pod ruku pa smo nastavili svojim putem.

Satir i čovjekoliki majmun stajali su promatrajući nas te su međusobno komentirali.

– On ne govori ništa – rekao je satir. – Ljudi imaju glas za govor.

– Jučer me pitao gdje je hrana za jelo – odvratio je čovjekoliki majmun. – Nije znao gdje je jelo.

Zatim su potiho govorili nešto nerazumljivo i čuo sam satirov smijeh. Na povratku kući naišli smo na mrtvog kunića. Krvavo tijelo nesretne životinjice bilo je razderano na komade, gotovo sva rebra bila su oglodana tako da se vidjela bjelina kosti, a na kralježnici su se neosporno nalazili tragovi griženja. Montgomery je zastao pred ovim prizorom.

– Mili Bože… – rekao je sagnuvši se, kupeći s tla nekoliko komadića slomljene kralježnice da ih može proučiti izbliza. – Mili Bože! – ponovio je – što bi to moglo značiti?

– Da se neki od vaših mesoždera prisjetio svojih poriva – odgovorio sam nakon stanke.

– Kralježnica je pregrizena. Stajao je buljeći, blijedog lica s ukošenom, iskrivljenom donjom usnicom. – Ovo mi se ne sviđa… – rekao je polako.

– Već sam vidio nešto slično onog dana kad sam došao na otok – odvratio sam.

– Neka ide sve dođavola! Što ste točno vidjeli?

– Kunića kojem je glava bila otrgnuta od tijela.

– Onog dana kad ste došli ovamo?

– Da. Prvog dana mog boravka na otoku. U niskom raslinju iza stražnjeg dijela ogradnog zida, onda kad sam kasno poslijepodne izašao iz sobe. Glava je bila zavrnuta, pa zatim posve otrgnuta.

Na to je potiho ispustio dugačak zvižduk.

– A k tome, mislim da znam koji je od vaših divljaka to učinio. Ipak, znajte da se radi samo o sumnji. Prije nego što sam naišao na mrtvog kunića opazio sam jedno od vaših monstruoznih stvorenja kako pije vodu na potoku.

– Pio je srčući?

– Da.

– Ne srkati vodu – to je Zakon. Baš divljaci mare za Zakon, zar ne? Ali eto, Moreau nije sad ovdje…

– Mislim da je krivac divljak koji me progonio.

– Naravno – reče Montgomery. – Tako je to s bićima nastalim od mesoždera. Nakon što ubiju – piju. Znate, brine me je li okusio krv… Kako je stvor izgledao? – nastavio je ispitivati. – Ako ga opet vidite, biste li ga prepoznali?

Montgomery se osvrtao uokolo stojeći nad raštrkanim ostacima mrtvog kunića. Pogled mu je lutao između sjena, po pozadini od zelenog bilja, po zakucima iz kojih se moglo vrebati i po mjestima pogodnim za zasjedu unutar guste šume koja nas je okruživala.

– Okus krvi – ponovio je. Izvukao je svoj revolver, izvadio i provjerio metke te ih opet uložio u utore spremnika. Tad je prstima počeo čupkati donju usnicu.

– Mislim da bih mogao prepoznati onu zvijer – rekoh. – Onesvijestio sam ga kamenom. Trebao bi na čelu imati prilično gadnu masnicu.

– Samo što tada moramo dokazati da je baš on ubio kunića – odvratio je Montgomery. – Volio bih da nikad nisam ovamo dovezao kuniće.

Htio sam poći dalje, no on je nepomično stajao nad raskomadanim tijelom, pomno razmišljajući. Ostavio sam ga i udaljio se od tog mjesta toliko da su ostaci životinje ostali izvan mog vidokruga.

– Hajde, idemo dalje – rekao sam.

Odmah se prenuo i zakoračio prema meni.

– Znate – rekao je gotovo šapćući – svi bi oni morali imati u umu čvrsto usađenu ideju da ni u kom slučaju ne jedu ništa što trči po tlu. Ako je neka od tih zvijeri čak i slučajno okusila krv…

Nastavili smo hodati šuteći.

– Pitam se što se moglo dogoditi… – promrmljao si je u bradu. Tad je nakon stanke opet progovorio. – Neki dan učinio sam nešto glupo… Moj pomoćnik… pokazao sam mu kako oderati kožu i skuhati kunića. Učinio je nešto čudno: opazio sam ga kako oblizuje šake. Nisam ni pomislio da bi to mogao učiniti…

Tad je opet dodao: – Moramo stati takvom ponašanju na kraj. Moram obavijestiti Moreaua.

Tijekom povratka kući nije uspijevao misliti ni na što drugo. Moreau je situaciju shvatio još ozbiljnije od Montgomeryja, a ne moram niti reći da me pogodila njihova očita zabrinutost.

– Trebamo im pokazati primjerom da za ovakvo ponašanje slijedi oštra kazna – rekao je Moreau. – Osobno ni najmanje ne sumnjam da je zgriješio čovjek-leopard. Ali kako da to dokažemo? Volio bih, Montgomery, da ste uspjeli potisnuti vlastitu želju za mesom i da nam niste na otok dovezli ovakav „uzbudljiv“ novitet. Zbog toga bismo se mogli naći u priličnim problemima.

– Bio sam potpuna budala… – odvratio je Montgomery. – Ali sad više nema povratka, a i sami znate da ste rekli kako ih mogu dovesti…

– Moramo tome odmah stati na kraj – reče Moreau. – Pretpostavljam da se, dođe li do kakvog izgreda, M’ling može sam obraniti?

– Nisam baš tako siguran u M’linga – odvratio je Montgomery. – A mislim da bih ga bar ja morao poznavati.

Poslijepodne smo Moreau, Montgomery, M’ling i ja krenuli na drugu stranu otoka prema nastambama u kotlini. Nas trojica bili smo naoružani, a M’ling je nosio sa sobom malenu sjekiru kojom je cijepao drva za ogrjev i nekoliko kolutova namotane žice. Moreau je preko ramena ovjesio golemi goveđi rog za prizivanje stoke.

– Vidjet ćete okupljanje Zvjerskog naroda – reče Montgomery. – Bit će to zanimljiv prizor!

Cijelim putem Moreau nije rekao ni riječi, no izraz njegova ovješenog lica omeđenog sijedom kosom bio je prilično smrknut. Hodali smo kroz dolinu u kojoj se nalazila kotlina. Iznad tla uvis se dizala para iz jaruge s potočićem vrele vode. Slijedili smo vijugavi puteljak kroz trsku dok nismo došli do širokog područja prekrivenog debelom, praškasto-žutom smjesom, koja je, pretpostavljam, bila stvrdnuti sumpor. Iznad ruba trskom obraslog obalnog pojasa u daljini se ljeskala površina mora. Stigli smo do nekog niskog, prirodno izdignutog prostora koji je oblikom podsjećao na amfiteatar. Tu smo sva četvorica zastali. Moreau je puhnuo u rog čiji je zvuk razbio uspavani mir tropskog popodneva. Sigurno je imao snažna pluća jer se hučeći ton izdizao sve više i više odbijajući se sve jače od vlastite jeke dok jačina zvuka nije postala zaglušujuća.

– Ah! – jaukne Moreau te ispusti zakrivljeni rog koji mu je opet pao uz bok.

Odmah se začulo lomljenje žutih stabljika trske i zvuk glasova iz dubine gustog zelenila džungle što se protezala uz muljevitu močvaru kroz koju sam jučer trčao. Tad se na nekoliko mjesta na rubu sumporom prekrivenog prostora pojavilo par nakaznih stvorenja Zvjerskog naroda koja su žurno išla prema nama. Nisam uspijevao suzbiti užas što se uvlačio u mene dok sam promatrao prvo, a onda i ostala stvorenja kako brzim, kratkim koracima izlaze između stabala i trske te su nam prilazili po vreloj sumpornoj prašini nespretnim gegavim koracima.

No Moreau i Montgomery stajali su držeći se prilično hladnokrvno, dok sam ja silom prilika zaglavio kraj njih. Prvi je stigao satir. Izgledao je neobično nestvarno već zbog sjene u kojoj se nazirala njegova fizionomija te načina na koji je u hodu kopitima podizao prašinu. Za njim je iz trske izašao monstruozno nezgrapan stvor sazdan od dijelova tijela konja i nosoroga. Dok je prilazio žvakao je slamku. Zatim se pojavila žena-svinja, dvije žene-vučice, pa stara vještica-medvjedica-lisica s crvenim očima i ušiljenim crvenkastim licem, a tad su došli i ostali – svi su uzbuđeno žurili. Kako su se približavali, tako bi se počeli ulagivati Moreauu i ritmički pjevati, sasvim neovisno jedni o drugima, dijelove iz zadnjeg dijela litanija Zakona; „Njegova nas ruka ranjava“, „Njegova nas ruka liječi“ i tako dalje. Čim su se približili na udaljenost od otprilike trideset metara, zastali su. Tad su se počeli klanjati klečeći, laktovima dodirujući tlo, dok su šakama grabili bijeli prah.

Ako možete, pokušajte zamisliti taj prizor! Nas trojica ljudi u plavoj odjeći s nakaznim pomoćnikom crnog lica stojimo unutar širokog kružnog prostora sazdanog od suncem obasjane žute prašine. Stojimo ispod plamtećeg plavetnila neba dok nas sa svih strana okružuju čudovišta koja kleče i gestikuliraju rukama. Neki od njih izgledaju gotovo poput ljudi, osim u onim suptilnim izrazima lica i nespretnim gestama tijela. Neki izgledaju poput bogalja, a ima i onih čiji je oblik tako neobično iskrivljen da ne liče ni na koje postojeće biće, već na utvare iz naših najluđih snova. Iza ovog terena s jedne se strane proteže obalni pojas obrastao trskom, s druge se strane nalazi gusto zbijeni splet palminog drveća koji nas dijeli od kotline gdje su nastambe. Na zapadnoj strani vidi se magloviti horizont Tihog oceana.

– Šezdeset-dva, šezdeset-tri… – brojio je Moreau. – Nedostaje još četvero.

– Ne vidim čovjeka-leoparda – rekao sam.

Moreau je odmah još jednom puhnuo u golemi rog i od tog su se zvuka svi članovi Zvjerskog naroda previjali i puzali po prašini. Tad se iz trske došuljao čovjek-leopard, stao uz rub prašnjavog tla, Moreauu iza leđa i pokušava se pridružiti ostalim članovima koji su se bacali po tlu. Posljednji član Zvjerskog naroda koji je došao na okupljanje bio je maleni čovjekoliki majmun. Zvijeri koje su stigle ranije, vrele i iscrpljene od puzanja dobacivale su mu ljute, osorne poglede.

– Prestanite – rekao je Moreau snažnim, odlučnim glasom. Članovi Zvjerskog naroda uspravili su se te su, još uvijek klečeći, sjeli oslonivši se na stražnji dio bedara, odmarajući se od obreda štovanja.

– Gdje je Kazivač Zakona? – upitao je Moreau, a nakazan sivodlaki stvor poklonio se pognuvši glavu u prašinu. – Izgovori pravila! – reče Moreau.

Odmah su se svi članovi još uvijek klečeći počeli ljuljati s lijeva na desno i šakama bacati u vis sumpornu prašinu – prvo bi zagrabili desnom šakom i bacili prah, a zatim lijevom – te su još jednom počeli ritmički pjevušiti onu neobičnu litaniju. Kad su došli do pravila „Ne jesti meso i ribu – to je Zakon“ Moreau je podigao svoju izduženu bjeloputnu ruku u vis.

– Stanite! – povikao je. Zašutjeli su, a na Zvjerski narod spustila se savršena tišina. Mislim da su svi znali i strahovali od onog što slijedi. Promatrao sam uokolo izraze njihovih neobičnih lica. Kad sam vidio kako su se snuždeno zgrčili, s potajnim užasom što je izbijao iz njihovih svijetlih očiju, upitao sam se jesam li ikad doista vjerovao da su ovo ljudi.

– Ovo je pravilo prekršeno – reče Moreau.

– Nitko ne izbjegne kaznu – odvratio je Kazivač Zakona, sivodlaki stvor kojem se od dužine dlake nisu nazirale crte lica.

– Nitko ne izbjegne kaznu – ponovila je gomila Zvjerskog naroda dok su klečali u krugu oko nas.

– Tko je onaj koji je prekršio to pravilo? – zaurlao je Moreau motreći ukrug njihove izraze lica i udarajući bičem o tlo.

Bilo mi je drago kad sam vidio da biće stvoreno od hijene i svinje izgleda posramljeno, baš kao i čovjek-leopard. Moreau je zastao promatrajući licem u lice čovjeka-leoparda koji se tijelom sasvim pognuo prema njemu zbog sjećanja na ono što mu je Moreau činio i užasnog straha da ga sad čeka beskonačna patnja.

– Tko je taj? – ponovio je Moreau glasom snažnim poput groma.

– Zao je onaj koji krši Zakon – recitirao je Kazivač Zakona.

Moreau je gledao čovjeka-leoparda ravno u oči i činilo se kao da iz tog stvora izvlači samu dušu.

– Tko prekrši Zakon – započeo je Moreau odvrativši pogled sa svoje žrtve i okrećući se prema nama (činilo mi se da mu glas ima lagani prizvuk likovanja) – vraća se u Kuću Boli!

– Vraća se u Kuću Boli, o Gospodaru! – povikali su svi uglas.

– Vraća se u Kuću Boli, vraća se u Kuću Boli – brbljao je čovjekoliki majmun, kao da mu se pomisao na to sviđa.

– Čuješ li ove riječi? – reče Moreau okrećući se opet prema okrivljeniku.

– A dragi moj, ti… Hej! – povikao je Moreau, jer dok ga nije promatrao, čovjek-leopard podigao se iz klečećeg položaja i sad je plamtećim pogledom i golemim mačjim zubima koji su bljesnuli iz namreškane, visoko podignute kože razjapljenih usta u skoku nasrnuo na svog mučitelja. Vjerujem da je samo ludilo ili nepodnošljiv, smrtni strah mogao izazvati takav napad. Činilo se da je ustalo svih šezdeset nakaza koje su nas okruživale. Izvukao sam revolver. Moreau i čovjek-leopard u naletu su se žestoko sudarili. Vidio sam kao je Moreau zateturao unatrag od siline udarca koji mu je zadao čovjek-leopard. Svuda oko nas čuli su se žestoki, ljutiti povici i urlanje. Svi su se kretali strahovitom brzinom. Na trenutak sam pomislio da je došlo do opće pobune. Pokraj mene bljesnulo je srdžbom sluđeno lice čovjeka-leoparda dok ga je M’ling pokušavao uloviti iz blizine. Opazio sam da žute oči hijene-svinje sjaje od uzbuđenja, stajao je u položaju kao da me već gotovo odlučio napasti. I satir me promatrao zažarenim pogledom iznad zgrbljenih ramena hijene-svinje. Začuo sam pucanj iz Moreauova revolvera i ugledao kako je ružičasti plamen nastao ispaljivanjem metka proletio kroz grupu urličućih stvorova. Činilo se kao da se tad cijeli čopor okrenuo u smjeru bljeska. I ja sam se okrenuo povučen ujedinjenim pokretom gomile. Već trenutak kasnije trčao sam kao samo jedan od članova raspomamljene, bučne mase koja je progonila odbjeglog čovjeka-leoparda. To je sve o čemu mogu posvjedočiti sa sigurnošću – vidio sam kako je čovjek-leopard snažno udario Moreaua i tad se sve oko mene zavrtjelo dok i sam nisam potrčao kao sumanut. M’ling je bio sasvim sprijeda, u blizini najbržih lovaca na bjegunca. Iza njega su dugačkim skokovima trčale žene-vučice, a jezici su im već visjeli iz usta. Slijedila su ih stvorenja nastala od svinja, skvičeći od uzbuđenja i dvojica lađara-bikova omotanih bijelim platnom. Moreau je trčao za njima okružen masom ostalih članova Zvjerskog naroda. Slamnati šešir širokog oboda spao mu je s glave, u ruci je držao revolver, a tanke vlasi bijele kose vijorile su mu u trku. Hijena-svinja trčao je kraj mene prateći moj tempo, dok mi je svojim mačjim očima krišom dobacivao poglede. Ostali su trčali za nama izvikujući riječi koje su zvučale poput nerazumljivog blebetanja.

Čovjek-leopard u trku si je divljački krčio put kroz dugačko šiblje trske, povijajući stabljike u naletu, a kad bi ih pregazio, šibe bi se opet izvile uvis udarajući M’linga u lice. Kad smo dotrčali do tog povijenog pruća, sve nas koji smo bili na začelju već je dočekala utabana staza. Smjer lova vodio je kroz teren obrastao trskom još tristotinjak metara, a zatim je put ponirao u gusti pokrov niskog raslinja koje nas je silno usporavalo, iako smo se probijali zbijeni u grupu – lišće paprati udaralo nas je u lice, vižljasti spletovi puzavica omatali su nam se oko vrata i grabili nas oko stopala, trnovito bilje zabadalo nam se u noge razdirući odjeću i meso.

– Sad se preda mnom spustio na sve četiri i tako je protrčao kroz raslinje – dahtao je Moreau.

– Nitko ne izbjegne kaznu – reče medvjed-vuk smijući mi se u lice, obuzet zanosom lova.

Tad smo se iz raslinja probili među stijene i opazili svoj plijen kako bez žurbe trči pred nama na sve četiri te preko ramena reži keseći nam zube. Vidjevši to, zvijeri koje su u sebi imale vučje krvi zavijale su od užitka koji im je pružao osjećaj lova. Čovjek-leopard na sebi je još uvijek imao odjeću i kad ga se promatralo iz daljine lice mu je zadržalo ljudske crte, no ruke i noge postavio je u položaj karakterističan za mačke, a oprezna pognutost njegovih ramena jasno je odavala stav progonjene životinje. Bjegunac je preskočio preko nekog bodljikavog grmlja s žutim cvjetovima, ostajući tako skriven od naših pogleda. M’ling je bio na pola puta da ga uspije uhvatiti. Većina nas je dosad izgubila onu početnu snagu i brzinu s kojom smo krenuli u potjeru. Sad smo se kretali dugačkim, odlučnim i odmjerenim koracima. Kad smo prešli preko čistine, opazio sam da su se progonitelji počeli odmicati jedni od drugih – više se nisu kretali u grupi već su koračali u redu, jedan iza drugog. Hijena-svinja u trku se još uvijek zadržavao u mojoj blizini. Motrio me dok sam nespretno trčkarao i povremeno bi napućio gubicu u izraz prijetećeg cereka. Kad je čovjek-leopard došao do ruba stijene, shvatio je da ide u smjeru rta s kojeg je one noći vrebao na mene. Tad se uvukao u nisko raslinje, no Montgomery je opazio njegov potez i taktički ga je natjerao da nastavi ići putem koji će ga odvesti u stupicu.

Eto, tako je došlo do toga da sam se, sada dašćući, nespretno spoticao o kamenje, izgreben trnovitim biljem, usporen udarcima listova paprati i stabljikama trske, pomažući u lovu na čovjeka-leoparda koji je prekršio Zakon, dok je stvor sklopljen od dijelova tijela hijene i svinje u stopu trčao uz mene, divljački se smijući. Teturao sam osjećajući vrtoglavicu, izmoren gotovo nasmrt, srce mi je mahnito lupalo o rebra, a ipak se nisam usuđivao ispustiti progonitelje iz vida – zaostanem li za njima, ostat ću posve sam s ovim jezivim, krvoločnim suputnikom. Stoga sam nastavio posrtati idući dalje, usprkos bezgraničnoj iscrpljenosti i oporoj vrućini tropskog popodneva.

Nakon nekog vremena, zanesenost lovom konačno je jenjala. Stjerali smo sirotu nakazu uz sam rub kopna. S bičem u ruci Moreau nas je postrojio u neravan lanac lovaca i sad smo se kretali polako, dovikujući jedni drugima upute dok smo napredovali, zbijajući se oko naše žrtve u kordonu. Čovjek-leopard nevidljiv je i skriven nečujno vrebao iz spleta onog niskog raslinja kroz koje sam tijekom noćnog lova morao protrčati ne bih li mu uspio pobjeći.

– Samo mirno! – povikao je Moreau. – Samo mirno! – ponovio je dok su se stvorenja na kraju reda šuljala oko isprepletenog raslinja, tjerajući tako čovjeka-leoparda dublje u obruč koji smo sve jače stezali.

– Pazite da ne idete prebrzo – začuo se Montgomeryjev glas s druge strane zaraslog terena.

Rasporedili smo se tako da sam ja sa svojim pomoćnicima stajao na obronku iznad grmlja, dok su Montgomery, Moreau i njihova stvorenja u podnožju obilazili plažu. Polako smo se probijali ulazeći sve dublje u šaroliki splet grana i listova raslinja. Naš skriveni plijen ostao je posve tih.

– Natrag u Kuću Boli, Kuću Boli, Kuću Boli! – čuo se kreštavi glas čovjekolikog majmuna udaljenog dvadesetak metara desno.

Kad sam čuo te riječi u sebi sam oprostio sirotoj nakazi za sav strah i muku koju mi je nanio. Tad sam začuo pucanje grančica i grana koje su se razlijetale uokolo prije nego je težak, trom hod s moje desne strane nagovijestio dolazak konja-nosoroga.

Odjednom sam u sumraku kroz prostor oblikovan poput zelenog mnogokuta ispod pokrova bujnog zelenila ugledao stvorenje koje smo lovili. Zastao sam. Stvor se čučeći skutrio u najskučeniji oblik u koji mu se tijelo uopće moglo svinuti. Dobacio mi je pogled preko ramena svojim zelenim, svjetlećim očima. Mogao bi se steći dojam da su me obuzeli čudni, međusobno oprečni osjećaji – ne mogu objasniti taj svoj emocionalni stav – no u trenu kad sam opazio stvora ispod raslinja, skutrenog u položaju uobičajenom za životinju, dok mu se svjetlost caklila u očima, a njegovo se nesavršeno, počovječeno lice grčilo od užasa, ponovo sam u sebi osvijestio činjenicu da u njemu ima istinske ljudskosti.

Da je prošao još samo trenutak ugledali bi ga i drugi progonitelji, stvor bi bio svladan i zarobljen kako bi još jednom iskusio jezivo mučenje u prostoriji unutar ograđenog prostora. Naglo sam izvukao revolver, naciljao između njegovih užasom ispunjenih očiju i opalio. Kad sam to učinio, hijena-svinja opazio ga je te se ispustivši urlik požude bacio na njegovo tijelo, zabivši mu svoje krvožedne zube u vrat. Zelena masa niskog raslinja zaljuljala se i zapucketala svuda oko mene dok su članovi Zvjerskog naroda zbijeni u grupu žurno dolazili. Pojavilo bi se jedno, pa drugo poznato lice i tako dalje.

– Nemojte ga ubiti, Prendick! – povikao je Moreau. – Nemojte ga ubiti!

Ugledao sam ga kako se pognut probija ispod listova visoke paprati. Trenutak kasnije grubo je odgurnuo hijenu-svinju drškom svog biča. Tad se zajedno s Montgomeryjem tijelom postavio tako da su držali uzbuđene mesoždere Zvjerskog naroda – a osobito M’linga – podalje od mrtvog tijela koje se još uvijek trzalo. Sivodlaki Kazivač Zakona provukao mi se ispod pazuha, njušeći zrak oko mrtvaca. Druge zvijeri, obuzete životinjskim zanosom, gurale su me prema naprijed kako bi iz što veće blizine vidjele leš.

– Prokleti bili, Prendick! – povikao je Moreau. – Htio sam da ostane živ!

– Žao mi je – rekao sam, iako nisam osjećao žaljenje. – Bio je to trenutni refleks.

Osjećao sam mučninu pomiješanu s iscrpljenošću i uzbuđenjem. Okrećući se od ovog prizora, krčio sam si put kroz sve zbijeniju masu Zvjerskog naroda. U samoći sam se popeo po kosini obronka koji je vodio na povišeni teren ispod rta. Moreau je izvikivao zapovijedi i začuo sam kako trojica bikova-lađara omotana bijelim platnom počinju vući tijelo žrtve niz plažu prema moru. Samoća mi je sad godila.

Intenzitet znatiželje koju su članovi Zvjerskog naroda pokazali za mrtvo tijelo nalikovao je interesu kakav osjećaju i ljudi. Dok su bikovi-lađari odvlačili mrtvaca niz plažu, slijedili su ih u grupi, gurajući se jedni uz druge, njuškajući i režeći na leš. Popeo sam se na rt i promatrao lađare – bili su tek crne siluete na poleđini večernjeg neba koje nose teško mrtvo tijelo na morsku pučinu.

Tada mi je um poput vala zapljusnulo potpuno shvaćanje neizrecivog besmisla svega što se zbivalo na ovom otoku. Na povišenom terenu plaže, između stijena nad kojima sam stajao, nalazili su se čovjekoliki majmun, hijena, svinja i još nekoliko članova Zvjerskog naroda koji su se okupili oko Montgomeryja i Moreaua. Svi su još uvijek bili strahovito uzbuđeni i svi su se prenemagali bučnim iskazivanjem pravila kojima su potvrđivali svoju odanost Zakonu. Ipak, osjećao sam neporecivu sigurnost u svoju pretpostavku da je hijena-svinja bio umiješan u ubojstva kunića.

Obuzelo me čudno uvjerenje da sam sad, bez obzira na to koliko se ideja mog srodstva s ovim grotesknim nakazama činila ogavnom, pred vlastitim očima imao minijaturnu repliku svih elemenata ljudskog života koje smo pokušavali uravnotežiti i međusobno pomiriti – isprepletenost instinkta, razuma i vjere u višu silu – sve je to bilo predočeno u svom najjednostavnijem obliku. Čovjek-leopard bio je žrtva okolnosti – nije dovoljno potisnuo instinkt i to je bila jedina razlika između njega i ostalih počovječenih zvijeri. Siroto biće! Sirota sva ova stvorenja!

Počeo sam uviđati podliju stranu Moreauove okrutnosti koje se ranije nisam dosjetio – nisam razmišljao o boli i muci koju su osjećale ove nesretne žrtve nakon što ih je Moreau promijenio, pa odbacio. Zadrhtao bih samo pri pomisli na dane konkretnog teškog fizičkog mučenja u laboratoriju za operacije unutar ograđenog prostora, no sad mi se to činilo kao podnošljiviji dio njihove sveukupne muke.

Prije promjene bili su zvijeri, nagoni su im bili prilagođeni okolini i živjeli su onom vrstom sreće kakva je već namijenjena životinjama. Sad su posrtali u okovima „ljudskosti“, živeći u neprestanom strahu koji nikad nije jenjavao, u umove su im nasilno usađene naredbe koje nisu mogli shvatiti – farsa ljudskog života koji su živjeli započela bi u bolnoj agoniji i nastavljala se kao dugotrajna unutarnja borba, kao dugotrajan smrtni strah od Moreaua – kakvog je sve to imalo smisla? Uzrujavala me stravična obijesnost Moreauovih postupaka. Da je imao ikakav imalo razuman razlog za ono što je činio, mogao bih za njega osjetiti barem tračak suosjećanja. Moji moralni nazori dopuštaju nanošenje boli dok god za to postoji razuman razlog. Čak i da je njegov motiv bila samo čista mržnja mogao bih mu bar mrvicu oprostiti. Ali on je bio tako neodgovoran, tako posve bešćutan! Njega su na rad poticali samo čista znatiželja i njegov luđački neutaživ nagon za provođenjem eksperimenata – nakon „očovječenja“ izbacio bi stvorenja u divljinu da u takvom stanju požive još koju godinu, da žive u zabludi, da se bore sami sa sobom, da pate te da na kraju umru u muci. U sebi su osjećali jad – ostaci stare zvjerske mržnje koju bi kao životinje osjećali jedni prema drugima poticali su ih na želju za međusobnim mučenjem, a Zakon ih je sprječavao u tome da žestoko nasrnu na svoje protivnike te odlučno okončaju živote prirodnih neprijatelja.

U danima koji su uslijedili nakon ove spoznaje, strah koji sam dotad osjećao od članova Zvjerskog naroda preobrazio se u strepnju od Moreauovih ideja i postupaka. Zapao sam u neko duboko, dugotrajno morbidno stanje, posve nesvojstveno strahu, što je na mom umu ostavilo trajne ožiljke. Moram priznati da sam izgubio vjeru da na svijetu postoji išta što bi se uklopilo u definiciju zdravog razuma – dok sam promatrao patnju uzrokovanu bolnim ludilom koje je bilo temelj života na ovom otoku, osjećao sam da takvo stanje zahvaća čitavi svijet. Slijepa vjera da je sve što postoji dio neke veće, smislene cjeline bila je tek golema rupa bez dna, unutarnji mehanizam za koji sam smatrao da kroji i oblikuje tkivo naših života – i ja, i Moreau (zarobljen strašću za istraživanjem), i Montgomery (zarobljen strastvenim opijanjem), i članovi Zvjerskog naroda (zarobljeni svojim nagonima i mentalnim ograničenjem) bili smo razdrti i satrti, nemilosrdno i neizbježno, bezgraničnom složenošću kotačića stroja koji nas oblikuje i pogoni, a koji ne uspijevamo dokučiti niti njime upravljati…

No, beznađe me nije obuzelo odjednom već tijekom vremena… Ustvari, mislim da time što već sad govorim o svojim osjećajima donekle nepotrebno požurujem priču.