Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

VI. ZLOKOBNI LAĐARI

Ipak, vidjevši da sam stvarno prepušten sudbini, otočani su se sažalili. Struja me vrlo polako nosila na istok, približavajući me u kosini otoku te sam ubrzo, jecajući od velikog olakšanja, ugledao kako se veliki čamac okreće i vraća prema meni. Bio je natovaren teškim teretom i dok mi se približavao mogao sam vidjeti Montgomeryjeva sjedokosog pratioca širokih ramena, kako zgrčen sjedi s psima uz nekoliko zapakiranih sanduka u stražnjem dijelu čamca. Taj je čovjek upornim pogledom zurio u mene, nepomično i bez riječi. Onaj deformirani bogalj s crnim licem također me promatrao zažarenim pogledom sjedeći na pramcu, blizu kaveza s pumom. Pokraj njih bila su trojica lađara – tri momka neobično surova izgleda na koje su lovački psi divlje režali.

Montgomery, koji je upravljao kormilom, približio je veliki čamac pokraj mene te je, ustajući, dohvatio uže kojim je vezao i pričvrstio moj čamčić za rudo kormila da me može tegliti, jer kod njih više nije bilo mjesta da se ukrcam. Dotada sam se već oporavio od napada očajničkog jecanja i kad mi se Montgomery približio prilično sam hrabro odgovorio na njegov pozdrav. Rekao sam mu da sam gotovo potopljen, pa mi je dodao kanticu za crpljenje. Zatezanje užeta između čamaca naglo me odbacilo unatrag. Neko sam vrijeme bio zauzet crpljenjem vode i tek kad sam je svu izbacio (čamac se napunio vodom zbog tegljenja za škunom, inače je bio neoštećen) imao sam vremena opet promotriti ljude u velikom čamcu. Opazio sam da me sjedokosi čovjek još uvijek prodorno promatra, ali kako sam sada protumačio, s izrazom određene zbunjenosti. Kad smo jedan drugome pogledali u oči svrnuo je pogled na lovačkog psa koji mu je sjedio među koljenima. Kao što sam već rekao, bio je snažno građen, s profinjenim čelom i donekle grubim crtama lica, ali oči su mu iznad vjeđa imale one neobične nabore obješene kože koji se često pojave u kasnim godinama, a u kutovi grubo oblikovanih usta visjeli su, što mu je davalo izraz ratoborne odlučnosti. Nešto je govorio Montgomeryju, previše tiho da bih ga mogao čuti.

Pogledom sam prešao s njega na trojicu lađara – bili su doista neobična posada. Vidio sam im samo lica, a ipak – bilo je nečeg u tim licima… Nisam znao što, ali to nešto u meni je izazvalo čudan grč gađenja. Uporno sam ih promatrao, no taj osobit osjećaj nije prolazio, iako nisam uspijevao dokučiti što ga je izazvalo. Tada su mi izgledali kao ljudi smeđe puti, ali udovi su im bili neobično omotani nekom tankom, prljavom, bijelom tkaninom koja im je prekrivala kožu sve do prstiju na šakama i do stopala. Nikad nisam vidio tako umotane muškarce, a žene samo na Istoku. Nosili su i turbane ispod kojih su provirivala njihova opaka lica – donji dio vilice bio im je izbočen, a u očima su im se nazirali sijevajući pogledi. Imali su vrlo tanku crnu kosu koja je izgledala gotovo poput konjske grive i dok su sjedili, činilo se da tjelesnom građom nadvisuju sve ljudske rase koje sam vidio. Sjedokosi čovjek (za kojeg sam znao da je visok gotovo dva metra), dok je sjedio, bio je za glavu niži od bilo kojeg od ove trojice. Kasnije sam vidio da nijedan od njih nije doista viši od mene, ali gornji dio tijela bio im je abnormalno izdužen, a bedra kratka i neobično savijena. U svakom slučaju, bili su začuđujuće ružna družina, a iznad njihovih glava, ispod vitla na prednjoj strani čamca, provirivalo je crno lice čovjeka čije su oči svijetlile u mraku. Dok sam ih motrio pogledali su me u oči, no na to su jedan, pa drugi okrenuli glavu odvrativši pogled od mog izravnog zurenja. Nakon toga su me promatrali nekako čudno i potajno. Pomislio sam da se možda zbog moje geste osjećaju neugodno, te sam prebacio pažnju na otok kojem smo se približavali.

Izgledao je kao nizina prekrivena gustom vegetacijom, pretežno nekom vrstom palmi koju sam sad vidio prvi put. Iz jedne točke na kopnu se ukoso izdizala tanka, magličasto bijela nit pare dosežući neslućenu visinu, gdje se gubila u paperjastoj izmaglici. Sad smo se nalazili obgrljeni širokim zaljevom koji je s obje strane bio omeđen niskim rtovima. Plaža je bila pjeskovita, a pijesak je bio tamnosiv i uzdizao se u strmo ukošenom obronku do grebena koji je bio možda osamnaest ili dvadeset metara iznad morske razine. Bio je neravnomjerno obrastao drvećem i grmljem. Negdje na pola puta između grebena i obale nalazila se ograda pravokutnog oblika sagrađena od nekog sivkastog kamena, koji je, kako sam kasnije doznao, bio sastavljen dijelom od čestica koralja, a dijelom od porozne lave. Dva slamnata krova provirivala su iz prostora unutar ograde. Uz rub plićaka stajao je neki muškarac čekajući nas da pristanemo. Dok smo bili daleko učinilo mi se da sam ugledao još nekoliko vrlo neobičnih stvorenja koja su pobjegla u grmlje na padini, no kada smo prišli bliže nisam ih više vidio. Onaj muškarac bio je srednje visine i tamne kože s crtama lica karakterističnim za stanovnike afričkog kontinenta. Imao je široka usta s gotovo nevidljivim usnicama, iznimno mršave ruke, izdužena, mršava stopala i noge savijene u „O“. Stajao je izbacivši krupno lice prema naprijed, zureći u nas. Bio je obučen, kao Montgomery i njegov sjedokosi pratilac, u kratki kaput i hlače od tankog, plavog platna. Kad smo se još više približili čovjek je počeo trčati plažom tamo-amo, izvodeći pritom groteskne pokrete.

Na Montgomeryjevu zapovijed četvorica pomoćnika su iskočila iz velikog čamca u vodu te su neobičnim i posve jedinstvenim kretnjama tijela zategnuli sidrena vitla. Montgomery nas je zatim u kružnoj putanji usmjerio u malo, usko pristanište iskopano u pješčanom tlu plaže. Na to je onaj muškarac žurno krenuo prema nama. To pristanište, kako sam ga nazvao, bilo je zapravo samo jarak dovoljno dugačak da u trenutnoj razini plime prihvati veliki čamac. Začuo sam kad su pramci zaorali pijesak, pa sam između čamaca podmetnuo kanticu za crpljenje spriječivši tako da svojim čamčićem udarim o krmu velikog čamca. Tada sam odvezao svoje uže od ruda kormila i pristao. Trojica platnom pokrivenih lađara vrlo su nespretnim kretnjama ispuzali iz čamca na pijesak te su odmah počeli iskrcavati teret uz pomoć onog muškarca koji ih je dočekao na plaži. Neobični pokreti nogu tih zavojima umotanih ljudi snažno su me se dojmili – nisu bili ukočeni, već nekako krajnje neobično iskrivljeni, kao da su im kosti nogu bile srasle na krivim mjestima. Psi su na njih još uvijek režali zatežući lance, dok se sjedokosi čovjek s čitavim čoporom iskrcavao na kopno. Trojica krupnih momaka međusobno su razgovarala nekim čudnim, grlenim glasovima, a muškarac koji nas je čekao na plaži počeo je s njima uzbuđeno brbljati dok su dohvaćali pakete složene na hrpi blizu krme – pomislio sam da razgovaraju na stranom jeziku. Negdje sam već ranije čuo takav govor, ali nisam se mogao dosjetiti gdje. Sjedokosi je čovjek stajao boreći se s grajom koju je stvaralo šest pasa, glasno izvikujući naredbe kroz sveopću buku. Montgomery se, nakon što je skinuo kormilo, također iskrcao i svi su prionuli istovaru čamca. Ja sam bio previše iscrpljen dugim gladovanjem i suncem koje me pržilo po nepokrivenoj glavi da bih mogao ponuditi bilo kakvu pomoć. Odjednom, sjedokosi se čovjek izgleda dosjetio da sam i ja tu, pa mi je prišao.

– Izgledate – rekao je – kao da ste jedva išta pojeli za doručak.

Njegove sitne oči bile su sjajne i crne ispod gustih obrva.

– Moram se ispričati zbog toga. Sada ste naš gost i dužnost nam je omogućiti vam ugodan boravak, iako ste, kao što znate, nepozvani.

Prodorno me pogledao u lice. – Montgomery kaže da ste obrazovan čovjek, gospodine Prendick, kaže da ste donekle upućeni u znanost. Smijem li vas upitati na što se ta tvrdnja odnosi?

Odgovorio sam mu da sam nekoliko godina studirao na Kraljevskom koledžu za znanost i da sam izvršio neka istraživanja na području biologije pod Huxleyjevim mentorstvom. On je na to lagano podigao obrve.

– To donekle mijenja situaciju, gospodine Prendick – rekao je s nešto više poštovanja u pristupu. – Eto, i mi smo, recimo, stanovita vrsta biologa… Ovo je mjesto neka vrsta biološke stanice…

Pogled mu je bio prikovan za ljude u bijelom, koji su na valjcima užurbano izvlačili iz čamca kavez s pumom, planirajući krenuti u smjeru zidom ograđenog prostora.

– Točnije, samo smo Montgomery i ja znanstvenici – dodao je. – Nadalje, ne mogu vam reći kad ćete moći otići odavde. Nalazimo se izvan svih pomorskih ruta. Brod vidimo jednom u dvanaest mjeseci, ili tako nekako…

Odjednom me napustio, krenuvši uz obronak plaže, pretekao je trojicu lađara i ušao, mislim, u ograđeni prostor. Druga dvojica pomoćnika – muškarac s crnim licem i onaj koji nas je dočekao na plaži – bili su s Montgomeryjem i podizali su hrpu manjih sanduka na niska kolica s kotačima. Ljama se još uvijek nalazila na velikom čamcu gdje su bili i kavezi s kunićima, a lovački psi bili su još privezani za veslačke klupice. Kad je na kolica naslagana čitava gomila stvari, trojica su ih lađara dohvatila i počela gurati za pumom taj teret od otprilike jedne tone. Montgomery ih je tada brzo napustio, pa je opet je došao do mene ispruživši ruku.

– Osobno mi je drago da ste ovdje – rekao je. – Kapetan je bio prava budala. Doveo vas je u težak položaj.

– Vi ste bili taj koji me opet spasio.

– To nije tako jednostavno… Obećavam da ćete uvidjeti da je ovaj otok pakleno čudno mjesto. Da sam na vašem mjestu dobro bih pripazio kuda se krećem. On…

Oklijevao je i činilo se da se predomislio u vezi onoga što je htio reći.

– Želio bih da mi pomognete s tim kunićima – zamolio me.

To što je učinio s kunićima bilo je prilično neobično. Motao sam se s njim po čamcu i pomogao sam mu izvući jedan od kaveza na obalu. Čim smo ga izvukli na kopno, Montgomery je otvorio vratašca te je, nagnuvši kavez na jednu stranu, istresao njegov živi i živahni sadržaj na tlo. Kunići su ispali koprcajući se u gomili, jedan preko drugoga. Pljesnuo je dlanovima, pa su, njih petnaest ili dvadeset (mislim da ih je bilo čak toliko), odmah odjurili uz plažu, poskakujući na onaj samo njima jedinstveni način.

– Plodite se i množite, dragi moji – reče Montgomery. – Napučite otok. Trenutno nam ovdje nedostaje mesa.

Dok sam ih promatrao kako nestaju u daljini, vratio se sjedokosi čovjek s pljoskom napunjenom konjakom i nekoliko keksa.

– Nešto da vas malo osnaži, Prendick – reče mnogo srdačnijim tonom nego ranije.

Nisam odugovlačio, već sam odmah počeo jesti kekse, dok je sjedokosi čovjek pomagao Montgomeryju osloboditi još dvadesetak kunića. Ipak, tri velika kaveza otpremljena su do ograđenog prostora i prostorija kuće gdje je sada bila smještena puma. Konjak nisam ni taknuo, jer od rođenja nisam popio ni kap alkohola.