Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

I. U ČAMCU ZA SPAŠAVANJE LAĐE „LADY VAIN“

Predlažem da se ništa ne dodaje onome što je već zapisano u vezi s nestankom lađe „Lady Vain“. Kao što svi znaju, sudarila se s olupinom nekog napuštenog broda oko deset dana plovidbe od Callaa. Veliki čamac za spašavanje, sa sedmoricom članova posade, pronašla je i spasila, nakon osamnaest dana, kraljevska topovnjača „Mirtle“, a priča o njihovim jezivim patnjama postala je poznata kao još strašnija varijanta slučaja „Medusa“. Ipak, moram nadopuniti već objavljenu priču o potonuću lađe „Lady Vain“ još gorim i čudnijim podacima od onih koji su već poznati. Do sada se pretpostavljalo da su četiri čovjeka, koja su se nalazila u malenom čamcu za spašavanje, poginula, ali to je netočno. Imam najbolji dokaz za tu tvrdnju – bio sam jedan od te navodne četvorice.

Najprije moram posvjedočiti da u čamcu za spašavanje nikad nisu bila četiri čovjeka – bila su trojica. Na našu sreću i njegovu nesreću, Constance (za kojeg se u članku u Daily Newsu od sedamnaestog ožujka 1887. tvrdilo da ga je „kapetan vidio kako skače u čamac za spašavanje“) nije uspio doplivati do čamca. Na pramcu je pao preko spleta užadi ispod podupirača slomljenog pramčanog jarbola. Neko malo uže omotalo mu se oko pete baš kada je skočio s palube u more i na trenutak je zastao u padu viseći naglavačke, a tada je pljusnuo u vodu udarivši o gomilu plutajućih komada jarbola. Pokušali smo mu se približiti čamcem, ali nije mu bilo spasa.

Kažem, imali smo sreću što smo ostali izvan njegova dosega, ali gotovo bih mogao reći kako je on bio taj kojeg je sreća poslužila, jer sa sobom smo imali samo malu bačvicu s vodom i nekoliko raskvašenih biskvita iz brodske kuhinje – uzbuna za spašavanje došla je posve nenadano, a lađa uopće nije bila opremljena za bilo kakvu nesreću. Mislili smo da bi oni koji su se ukrcali na veliki, glavni čamac za spašavanje mogli biti opskrbljeni živeži bolje od nas (iako, izgleda da nisu bili), pa smo ih pokušavali dozvati. Nisu nas mogli čuti, a sljedećeg dana, kad se izmaglica razišla, što se nije dogodilo do poslijepodnevnih sati, više ih uopće nismo vidjeli. Nismo mogli ni ustati i dobro se ogledati uokolo, jer čamac se strahovito ljuljao. Od dvojice muškaraca koji su uspjeli pobjeći s lađe, jedan je, poput mene, bio običan putnik i zvao se Helmar, a drugi, čije ime ne znam, bio je nizak, nabit pomorac, koji je mucao.

Plutali smo nošeni morskom strujom ukupno osam dana, izgladnjeli, a nakon što nam je ponestalo vode, mučeni k tome nepodnošljivom žeđi. Nakon drugog dana more se postupno smirilo. Postalo je mirno poput ravne površine stakla. Običnom je čitatelju posve nemoguće zamisliti tih osam dana, jer srećom, u njegovu umu ne postoji sjećanje s kojim bi takvo iskustvo mogao usporediti. Nakon prvog dana malo smo govorili jedan s drugim. Ležali smo na svojim mjestima u čamcu i zurili u horizont, ili smo promatrali, očima koje su svakim danom bivale sve više izbuljene i sve više unezvijerene, muku i slabost što je obuzimala naše suputnike. Sunce je postalo nemilosrdno. Vode nam je ponestalo četvrtog dana, a um su nam već obuzimale čudne misli koje su se mogle iščitati iz naših pogleda. Ipak, mislim da je prošlo šest dana prije nego je Helmar počeo na glas govoriti o onome o čemu smo svi razmišljali. Sjećam se da su nam glasovi bili suhi i slabašni, tako da smo se naginjali jedan prema drugome, štedeći riječi. Svom sam se snagom odupirao Helmarovu prijedlogu i radije bih potopio čamac te poginuo zajedno s njima, među morskim psima koji su nas slijedili. Ipak, kad je Helmar rekao da će preostale vode biti donekle dovoljno složimo li se s njegovim prijedlogom, , mornar mu se približio.

Nisam htio pristati na prijedlog da bacimo kocku i tako odlučimo, ali noću je mornar neprestano šaputao Helmaru, a ja sam sjedio na pramcu držeći u ruci svoj preklopni nož, iako sam sumnjao da bih se uopće mogao boriti. Ujutro sam se složio s Helmarovim prijedlogom, pa smo se poslužili s pola penija da odaberemo čovjeka koji je višak. Kocka je pala na mornara, no on je bio najjači među nama i nije se pokorio, već je šakama napao Helmara. Zgrabili su jedan drugog tako da su gotovo stajali. Puzao sam po dnu čamca prema njima, s namjerom da pomognem Helmaru tako što ću mornara zgrabiti za nogu, ali mornar je posrnuo kada se čamac zanjihao, pa su obojica pali tresnuvši o rub čamca, a na to su se zajedno prevrnuli u vodu. Potonuli su poput kamenja. Sjećam se da sam se na to nasmijao, a uopće nisam shvaćao zašto se smijem. Smijeh me obuzeo naglo, kao da je došao niotkuda.

Ne znam koliko sam dugo ležao prevaljen preko jedne od veslačkih klupica s mišlju da bih, kad bih samo imao dovoljno snage, popio morsku vodu te brzo umro od ludila. Čak i dok sam tako ležao, promatrao sam, sa zanimanjem na većim od onog koje bih osjećao da se radilo o naslikanoj slici, kako mi se s obzora približava brodsko jedro. Mora da su mi misli lutale, no ipak se sasvim jasno sjećam svega što se dogodilo. Sjećam se kako mi se glava ljuljala u ritmu mora, a horizont iznad kojeg je bilo jedro, plesao je gore-dolje. Ipak, s istom se jasnoćom sjećam i svog uvjerenja da sam već mrtav, pa sam pomislio kako je neopisivo ružna šala da su moji spasitelji tako malo zakasnili pa da me uspiju izbaviti dok mi duša još nastanjuje tijelo.

Činilo mi se da ležim beskrajno dugo s glavom na veslačkoj klupici promatrajući škunu (bio je to brodić, na pramcu i krmi opremljen spletom užadi i lanaca, kako je već uobičajeno na škunama) dok mi se približavala iz morske daljine. Stalno je lelujala lijevo-desno u širokom luku, jer plovila je protiv vjetra. Uopće mi nije palo na pamet da pokušam na sebe privući pažnju. Ničeg se ne sjećam jasno nakon trenutka kad sam ugledao bok škune do trenutka kad sam se našao u maloj kabini ispod krme, tek se maglovito poluprisjećam da sam podignut na mostić za utovar, kao i velikog, zaobljenog lica prekrivenog pjegama, okruženog riđom kosom, kako bulji u mene preko ograde palube. U mislima sam također, nevezano uz bilo što, vidio gotovo crno lice s iznimnim, neobičnim očima, koje se sasvim približilo mom licu, no bio sam uvjeren da se radilo o noćnoj mori, sve dok nisam to isto lice ponovno susreo. Mislim da se prisjećam kako su mi kroza zube i nešto ulijevali u usta. I to je sve.