Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

XI. LOV NA ČOVJEKA

Obuzet snažnom, nerazboritom nadom u mogućnost bijega shvatio sam da još uvijek mogu izaći kroz ulazna vrata svoje sobe koja nisu bila zaključana. Sad sam bio uvjeren, štoviše, bio sam posve siguran da je Moreau izvršio operaciju bez anestezije na ljudskom biću. Otkad sam čuo njegovo ime, čitavo sam vrijeme pokušavao u mislima nekako povezati nakazni životinjski izgled otočana s Moreauovim zlodjelima u Londonu i pomislio sam da sada shvaćam cijelu situaciju.

Opet sam se prisjetio njegova rada na području transfuzije krvi. Stvorenja koja sam vidio bila su žrtve nekog gnjusnog eksperimenta. Ova dvojica odvratnih hulja naprosto su me namjeravala zadržavati u klopci, zavaravati me svojim izrazima povjerenja, a ubrzo bi me izvrgnuli sudbini strašnijoj od smrti – mučenju, a nakon muka najgnusnijem poniženju koje se uopće može zamisliti – otjerali bi me kao izgubljenu dušu pretvorenu u zvijer da se pridružim ostatku njihova ljudsko-zvjerskog čopora.

Gledao sam po sobi tražeći neko oružje, ali nije bilo ničeg. Tada sam se, u trenutku nadahnuća , okrenuo prema platnenom naslonjaču. Stopalom sam se upro o bočnu stranu drvenog postolja te sam iščupao dasku koja je povezivala uzglavlje s podnožjem naslonjača. Slučajno se s daskom iščupao i jedan ukucani čavao koji je stršao iz drveta, dajući time donekle opasan izgled oružju koje je inače djelovalo prilično jadno. Izvana sam začuo korake, pa sam naglo, bez ikakvog razmišljanja, snažnim zamahom otvorio ulazna vrata i zatekao Montgomeryja koji je zastao tek metar dalje, namjeravajući zaključati bravu! Podigao sam svoju dasku s čavlom uvis te sam ga u zamahu zarezao po licu, no uspio je odskočiti unatrag. Trenutak sam oklijevao, a onda sam se okrenuo i divlje potrčao skrenuvši iza ugla ogradnog zida.

– Prendick, čovječe! – čuo sam njegov povik i zabezeknuti ton. – Nemojte biti budala, čovječe…!

Pomislio sam – da je prošla još samo minuta Montgomery bi me zaključao u sobu i bio bih zarobljen, čekajući da me dostigne sudbina pokusnog kunića. Mora da je Montgomery također skrenuo iza ugla jer sam ga čuo kako viče: – Prendick! Tad je počeo trčati za mnom i u trku je nešto dovikivao.

Ovaj put trčao sam naslijepo, pa sam skrenuo na sjeveroistok, u smjeru što je s desne strane pod kutom sjekao put kojim sam krenuo u prijašnjem pohodu. Dok sam kao bez duše trčao uz pješčanu kosinu plaže, u jednom sam trenu bacio pogled preko ramena i vidio da je pokraj Montgomeryja njegov zvjeroliki pomoćnik. Divlje sam se zatrčao uz kosinu obronka, a kad sam se popeo skrenuo sam na istok. Hodao sam duž kamenitog klanca kojem je gornji dio sa svih strana bio omeđen džunglom. Iako sam pretrčao tek nešto više od kilometra, u grudima sam osjećao pritisak. Zvuk otkucaja srca bubnjao mi je u ušima.

Tada, iako više nisam čuo Montgomeryja ni njegova pomoćnika, a osjećao sam da bih se mogao onesvijestiti, okrenuo sam se (kako sam procijenio) natrag prema plaži, pa sam udvostručio brzinu i krenuo tim pravcem. Na nekom mjestu legao sam na tlo, u zaklon gustiša trske. Ostao sam tamo dugo, previše uplašen da bih se pomaknuo, pa čak i da bih planirao što mi je dalje činiti. Divljina koja me okruživala tiho je drijemala pod suncem. Jedini zvuk u mojoj neposrednoj blizini bilo je slabašno zujanje nekih sitnih mušica koje su me pronašle na pijesku. Ubrzo sam postao svjestan zvuka nalik pospanom disanju – bio je to tihi žamor valova što su zapljuskivali plažu.

Oko sat vremena kasnije začuo sam Montgomeryja koji je daleko na zapadnom dijelu zaljeva izvikivao moje ime. To me potaknulo da počnem planirati što mi je dalje činiti. Kako sam tada tumačio situaciju, otok su nastanjivala samo ova dvojica monstruma koja su vršila vivisekcije i njihove „pozvijerene“ žrtve. Ako bi im zatrebala pomoć, neke od svojih žrtava nesumnjivo su mogli natjerati da im služe protiv mene. Znao sam da i Moreau i Montgomery imaju revolver, dok sam ja, osim letve sa stršećim čavlićem, najobičnijim ruglom od buzdovana, bio nenaoružan. Stoga sam mirno ležao na tlu do trenutka kad sam počeo razmišljati o hrani i vodi – bila je to misao koja mi je jasno predočila istinsku nemoć položaja u kojem sam se zatekao. Nisam poznavao načine kako pribaviti bilo kakvu hranu. Bio sam previše neupućen u botaniku da bih mogao otkriti kakav izvor jestivog korijenja ili voća koje me možda okruživalo, niti sam imao čime uloviti u zamku nekoliko kunića. Što sam više mozgao o šansama da ću preživjeti, to sam dublje tonuo u crne misli. Na kraju, dok sam očajavao oko svoje nevolje, pomislio sam na ljude-zvijeri koje sam susreo. Pokušavao sam pronaći tračak nade u onome čega sam se sjećao o njima. Slijedeći tu misao raščlanjivao sam pojedinosti o svakom stvoru kojeg sam dotad vidio i trudio sam se iščupati iz sjećanja nekakav povoljni predznak da ću se ipak spasiti.

Onda sam odjednom začuo lavež škotskog hrta i shvatio da me dostigla nova opasnost. Samo sam kratko zastao da razmislim – u suprotnom bi me tada ulovili – te sam, zgrabivši letvu s čavlićem, kao sumanut pojurio iz svog tajnog skrovišta prema zvuku valova. Sjećam se gustiša s trnovitim biljkama čije su bodlje ubadale poput džepnog nožića. Krvareći u poderanoj odjeći, izašao sam na rub izduženog, plitkog sporednog rukavca zaljeva koji se protezao na sjeverni dio kopna. Bez oklijevanja sam odmah skočio u vodu te sam uronjen do pasa nastavio koračati. Ubrzo sam se, vukući noge po dnu, našao u nekom potočiću gdje mi je voda dosezala do koljena. Potočić je tekao na zapad.

Napokon sam se na zapadnoj obali iskoprcao iz vode i dok su mi otkucaji srca tukli u ušima, ušuljao sam se u zamršeni splet paprati kako bih tamo dočekao rasplet događaja. Čuo sam da se pas (bio je samo jedan) približava i začuo sam cvilež kad je došao do trnovitog gustiša. Zatim više nisam čuo nikakav zvuk i u trenu sam pomislio da sam im pobjegao. Minute su prolazile, tišina se odužila, pa sam naposljetku, nakon što sam sat vremena bio na sigurnom, osjetio da mi se počela vraćati hrabrost.

Ipak, do tada više ionako nisam bio osobito uplašen ni ojađen. Obuzeo me osjećaj potpunog tupila, jer sam u sebi već potrošio sav raspoloživ strah i očaj. Sada sam osjećao da je moj život unaprijed beznadno izgubljen. Zbog tog uvjerenja bio sam sposoban suprotstaviti se bilo kakvom izazovu. Čak sam donekle priželjkivao susresti Moreaua licem u lice. Kad sam opet ugazio u vodu, dosjetio sam se da, stjeraju li me moji progonitelji u bezizlaznu situaciju, imam barem jednu opciju spasa od mučenja – oni me baš i ne bi mogli spriječiti da se utopim. Već sam napola bio voljan odmah se ubiti, no obuzdala me čudna želja da vidim kako će ova pustolovina završiti, neobičan, neosoban i zapanjujući interes za sebe kao da sam ja netko koga promatram s udaljenosti. Protegnuo sam udove, bolne i izranjavane ubodima bodljikavog bilja. Zagledao sam se u drveće oko sebe, no tad mi je pogled slučajno pao na tamno lice koje me promatralo – lice koje se pojavilo među zelenim, zbijenim spletom visokih grana tako naglo da se činilo kao da je naprosto iskočilo iz krošnje. Opazio sam da je to onaj majmunoliki stvor koji je na plaži dočekao Moreauov čamac. Tijelom se priljubio uz zakrivljeno deblo palmina drveta. Šakom sam stegnuo letvu i stajao sam gledajući ga ravno u oči. Počeo je nešto sricati.

– Ti, ti, ti… – bilo je sve što sam isprva uspio razaznati.

Odjednom je skočio s drveta, no već je idućeg trena držao pred sobom razmaknute grane paprati dok je znatiželjno zurio u mene. Prema tom stvoru nisam osjećao onu istu odbojnost koju sam osjetio u susretu s ostalim ljudima-zvijerima.

– Ti – reče stvor – u čamcu.

Dakle, stvor je bio čovjek, (barem onoliko koliko je to bio i Montgomeryjev pomoćnik), jer je znao govoriti.

– Da – rekao sam. – Došao sam u čamcu. S broda.

– Oh – odvratio je. Njegove zažarene, nemirne oči prelazile su čitavom dužinom mog tijela od šaka i letve koju sam držao do stopala, a zatim na razderana mjesta mog kratkog kaputa te ogrebotine i rezove koje sam zadobio od trnja. Izgledao je kao da ga je nešto zbunilo. Pogled je opet spustio na moje šake. Ispružio je svoju šaku i polako je brojao vlastite prste.

– Jedan, dva, tri, četiri, pet: ha?

Tada nisam uspijevao dokučiti na što je pri tome mislio, no kasnije sam otkrio da je značajan broj populacije ovih ljudi-zvijeri imao deformirane šake i da su im ponekad nedostajala čak i tri prsta. Ipak, pretpostavio sam da je to neka vrsta pozdrava, pa sam i ja izveo istu gestu kako bih mu odzdravio. Široko se osmjehnuo, s golemim zadovoljstvom. Tad je svojim brzim, nemirnim pogledom opet promotrio okolicu, naglo se okrenuo i – nestao. Listovi paprati među kojima je stajao ponovo su se, uza šum, spojili. Probijao sam se kroz šipražje za njim i bio sam zabezeknut kad sam ga zatekao kako se veselo njiše viseći u zraku, pridržavajući se mršavom rukom za lijanu sačinjenu od puzavica koje su isprepletene visjele niz visoke lisnate krošnje. Bio mi je okrenut leđima.

– Zdravo – rekoh.

Skočio je s lijane na tlo tako da se u skoku preokrenuo. Stajao je gledajući me ravno u oči.

– Kažem – rekao sam – gdje mogu dobiti nešto za jelo?

– Jesti! – odvratio je. – Odmah jesti ljudsku hranu.

Pogled mu je opet skrenuo na splet lijana.

– U kolibama.

– Ali, gdje su kolibe?

– Ha?

– Znaš, ja sam ovdje novi.

Nato se okrenuo i počeo brzo koračati. Svi njegovi pokreti bili su začudno nagli.

– Dođi – rekao je.

Krenuo sam s njim da vidim kamo će nas ova pustolovina odvesti. Pretpostavljao sam da su kolibe neka sklepana skloništa gdje on i još neki od ovih ljudi-zvijeri žive. Možda otkrijem da su prijateljski raspoloženi te u njihovom umu pronađem neku zajedničku misao koja će nas povezati? Nisam znao do koje su mjere zaboravili svoje ljudsko nasljeđe. Moj majmunoliki drug lagano je poskakujući hodao uz mene. Ruke je mlitavo objesio, a vilicu je izbacio prema naprijed. Pitao sam se koliko daleko seže njegovo pamćenje.

– Koliko si dugo na ovom otoku? – upitao sam.

– Koliko…dugo…? – odvratio je i nakon što je još jednom ponovio pitanje podigao je tri prsta.

Ovaj stvor je bio tek nešto inteligentniji od idiota. Pokušavao sam pitanjima dokučiti što je time mislio, no činilo se da mu dosađujem. Nakon što sam mu postavio još nekoliko pitanja, odjednom se udaljio od mene. Počeo je skakati uvis kako bi dohvatio neko voće koje je visjelo s drveta. Ubrao je punu šaku bodljikavih mahunarki i stao je zdušno jesti njihovu jezgru. Sa zadovoljstvom sam obratio osobitu pažnju na tu vrstu stabala i način jedenja, jer bio je to barem nagovještaj da bi ovi plodovi mogli i za mene biti izvor hrane.

Kad smo krenuli dalje, iskušavao sam njegovu inteligenciju tako što sam mu postavio neka pitanja na koja nije mogao samo sricati slogove, no njegovi nagli odgovori često bi potpuno promašili bit pitanja. Nekoliko odgovora imalo je smisla, ali ostalo je bilo tek ponavljanje mojih riječi poput papige koja imitira zvukove. Bio sam toliko koncentriran na te čudne osobine njegova karaktera da sam jedva zamjećivao smjer puteljka koji smo slijedili.

Ubrzo smo stigli do nekog posve spaljenog, zagasito smeđeg drveća, a kad smo prešli preko tog terena našli smo se na pustopoljini gdje je tlo bilo prekrivenim žućkasto-bijelom skorenom masom. Preko puta pustopoljine lelujao je dim što se u zapusima s oštrim mirisom sumpora uvlačio u oči i nos. S naše desne strane, preko ruba jedne gole uzvisine ugledao sam plavu površinu mora. Staza puteljka naglo se počela vijugavo spuštati, pretvorivši se u uzak prolaz usječen između dviju visokih i kvrgavih stijena tamne, stvrdnute magme. Ušli smo u prolaz. Ranije sam bio zaslijepljen zrakama sunca što su se odražavale od sumpora na tlu, pa mi se ovo mjesto činilo ispunjeno neizrecivo gustim mrakom – stijene su se strmo uzdizale i bile su jako približene. Pred očima su mi titrale zeleno-crvene mrljice. Moj je vodič odjednom zastao.

– Dom! – rekao je.

Stajao sam na ravnom tlu kotline – u prvi tren zbog mraka nisam vidio ni prst pred nosom. Začuo sam neku čudnu buku te sam lijevom šakom snažno protrljao kapke. Postao sam svjestan neugodnog mirisa koji je podsjećao na loše očišćen kavez u kojem su boravili majmuni. U visini su se zidovi stijena opet širili spajajući se, u blagom nagibu s vanjskim dijelom brda i sa suncem obasjanom zelenom vegetacijom, pa je s obje strane kroz uske procijepe svjetlost odlučno prodirala u dubinu, sve do središta tame.