Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

IX. STVOR U ŠUMI

Koračao sam dugim, odlučnim koracima kroz gusto raslinje što je bujalo po grebenu kraj ograđenog prostora i kuće. Gotovo uopće nisam obraćao pažnju kamo idem. Prošao sam teren zaklonjen maglovitom sjenom koju je bacala zbijena skupina stabala iz čijeg se lišća isparavala vlaga, stvarajući izmaglicu što se dizala u visinu.

Idući ni sam ne znam kojim putem, ubrzo sam se našao s druge strane grebena i počeo sam se spuštati prema potočiću koji je protjecao uskom udolinom. Zastao sam i osluškivao. Zbog udaljenosti koju sam prešao, ili možda zbog mase gustog šipražja koje je stvaralo barijeru, bio je umrtvljen svaki zvuk što je mogao doprijeti iz ograđenog prostora. Zrak je bio ispunjen nepomičnom tišinom, a tada se uz šuškanje pojavi kunić i skakućući pobjegne preda mnom po obronku. Oklijevajući, sjeo sam uz rub terena zakrivenog sjenom. Ovaj je predio bio lijep.

Potočić je bio zarastao i skriven bujnom vegetacijom što je rasla duž obala koje su ga omeđivale. Raslinje se protezalo čitavim koritom, osim na jednom mjestu, gdje sam opazio trokutasti komadić blistave vode. Na još udaljenijem dijelu ugledao sam kroz plavkastu izmaglicu splet drveća i puzavica, a u visini iznad sveg tog raslinja naziralo se blistavo plavetnilo neba. Tu i tamo, bijele ili grimizne mrlje svjedočile su o cvjetanju neke biljke penjačice. Dopustio sam da mi pogled još neko vrijeme luta po ovom prizoru, a zatim sam opet počeo razmišljati o neobičnom, jedinstvenom izgledu Montgomeryjeva pomoćnika. Ipak, bilo je prevruće da bih se bavio kompliciranim mislima. Ubrzo sam zapao u spokojno stanje na granici drijemeža i budnosti.

Nakon ni sam ne znam koliko vremena, iz polusvijesti me probudilo šuškanje u raslinju na drugoj strani potoka. Na trenutak nisam uspijevao vidjeti ništa osim vrhova paprati i trske koji su se ritmički ljuljali. Tada se odjednom iznad obronka potoka pojavi nekakav stvor – isprva nisam uspijevao razaznati kakva je to životinja. Sagnuo je okruglu glavu prema vodi i počeo piti. Tada sam vidio da se radi o čovjeku koji hoda na sve četiri poput zvijeri. Bio je odjeven u plavkastu odjeću, koža mu je bila boje bakra, a kosa crna. Izgleda da je groteskna ružnoća bila sveprisutna osobina ovih otočana. Dok je pio mogao sam čuti kako ustima srče vodu.

Nagnuo sam se prema naprijed da ga bolje vidim, no pritom sam rukom od tla odlomio komad lave koji se poskakujući otkotrljao niz padinu. On je pogledao u vis kao da je nešto skrivio, a oči su mu se susrele s mojima. Odmah se sa sve četiri uspravio na noge. Stajao je tako, otirući nezgrapnom šakom usta i odmjeravao me pogledom. Noge su mu bile jedva upola duge kao torzo. Tako smo zastali i zbunjeno buljili jedan u drugoga možda čitavu minutu. On se nato odšuljao među grmlje s moje desne strane. Jednom ili dvaput zastao je da se osvrne, a zatim sam čuo kako šuštanje paprati u daljini postaje sve tiše te potpuno zamire.

Ostao sam sjediti uspravnih leđa još dugo nakon što je stvor nestao iz mog vidokruga. Zurio sam u smjeru kamo se povukao. Nestalo je moje snene smirenosti. Prenuo sam se začuvši iza sebe glasan zvuk, a kad sam se naglo okrenuo ugledao sam treperenje bijelog repa kunića koji je odmah iščeznuo popevši se po obronku.

Skočio sam na noge. Odjednom je fantomska prikaza tog grotesknog poluživotinjskog stvora posve ispunila moj poslijepodnevni mir. Nervozno sam gledao oko sebe žaleći što nisam naoružan. Ipak, tada sam se dosjetio da je „čovjek“ kojeg sam upravo vidio bio odjeven u plavu odjeću – nije bio gol poput kakvog divljaka – i pokušavao sam na osnovu toga sam sebe uvjeriti da je on, na kraju krajeva, vjerojatno miran stvor i da tupa okrutnost koja mu se jasno vidjela na licu nije u skladu s njegovom osobnošću.

Ipak, bio sam strašno uznemiren tom fantomskom prikazom. Hodao sam duž lijeve strane obronka, okrećući glavu i motreći na sve strane među uspravnim deblima stabala. Zašto bi se čovjek kretao tako da pritom koristi i ruke i noge? Zašto bi ustima usrkavao vodu? Ubrzo sam opet začuo životinjsko zavijanje. Pretpostavio sam da su to pumini krikovi, pa sam se okrenuo i otišao u suprotnom smjeru od onog iz kojeg je dopirao zvuk.

Taj me pravac doveo u podnožje obronka, do potočića preko kojeg sam pregazio. Nogama sam si krčio put kroz gusto raslinje s druge strane obale. Ostao sam u šoku kad sam iz daljine ugledao na tlu golemu mrlju intenzivne, grimizno crvene boje, no prišao sam bliže i opazio da je to neka prilično neobična vrsta iz porodice gljivica koje su se masovno razrasle po tlu. Površina im se sastojala od nizova paralelnih brazdi kao kod lisnatih lišajeva, ali na dodir su se brazde pretvarale u sluz.

Zatim sam u sjeni neke bujne paprati naišao na neugodan prizor – leš kunića prekriven sjajnim muhama, ali još uvijek topao i bez glave, koja je bila otrgnuta. Zastao sam ispunjen užasom prizora krvi koja se razlila svuda uokolo. Eto, ovdje je ležao najmanje jedan stvor koji je dopremljen na ovaj otok, a koji je ubijen! Na lešu nije bilo drugih tragova nasilja. Činilo se kao da je kunić bio iznenada zgrabljen i ubijen. Dok sam zurio u malo dlakavo tijelo na um mi je palo neugodno pitanje – kako je kunić ubijen na ovaj način?

Dok sam tako stajao, nejasna zebnja što mi se uvukla u um otkad sam ugledao neljudsko lice onog čovjeka kraj potoka postajala je sve određenija. Počeo sam shvaćati smionost svog „kratkog istraživačkog izleta“ među ove nepoznate ljude. Gusto raslinje što me okruživalo počelo je u mojoj mašti poprimati nove oblike. Svaka sjena postala je više od sjene – preobrazila se u zasjedu, svako se šuštanje pretvorilo u prijetnju. Činilo mi se da me promatraju stvorenja koja ne uspijevam vidjeti. Odlučio sam se vratiti do ograđenog prostora na plaži. Naglo sam se okrenuo te sam nasilno, možda i mahnito nahrupio, krčeći si nogama put kroz grmlje, nestrpljiv da se opet nađem okružen čistinom.

No odjednom sam zastao, točno u trenutku da ne zakoračim na teren jedne malene šumske čistine. Bio je to proplanak koji je nastao odronom tla – tek iznikle biljke po zemlji već su započele borbu za komadićem slobodnog prostora. Iza njih su se oko čistine gusto razrasle stabljike isprepletenih puzavica i mnoštvo raštrkanih nakupina gljivica i cvjetova – bujna vegetacija zatvarala je vidik prema nebu.

Preda mnom su bila tri groteskna ljudska stvora – šćućurili su se jedan pokraj drugog iznad lišajevima prekrivenih ostataka golemog oborenog stabla. Još uvijek nisu bili svjesni da sam im se približio. Jedno biće očigledno je bila žena, druga dvojica bili su muškarci. Sve troje bilo je obnaženo, osim što su oko struka bili omotani tkaninom grimizne boje. Koža im je bila tamne ružičasto-smeđe nijanse kakvu još nisam vidio ni kod jednog urođenika. Imali su debela lica, ovješena od težine i kao da uopće nisu imali bradu. Linija kose počinjala im je daleko iza čela, a „vlasi“ su bile tek rijetke čekinje koje su im rasle po glavi. Nikada nisam vidio stvorenja koja su u tolikoj mjeri nalikovala životinjama.

Razgovarali su, to jest, jedan je muškarac govorio drugom muškarcu i ženi. Sve troje bilo je previše zaokupljeno tim činom da bi zamijetili šuštavi zvuk mojih koraka dok sam im se primicao. Svi su se ritmički ljuljali lijevo-desno glavom i ramenima. Riječi muškarca koji je govorio zvučale su neartikulirano i nepovezano, pa iako sam ih mogao jasno čuti nisam uspijevao razaznati što govori. Činilo mi se da napamet izgovara neke složene brbljarije koje nisu značile ništa. Ubrzo je njegov govor postao kreštav te se, šireći ruke, uspravio na noge. Na taj pokret ostali su počeli jednoglasno i brzo izgovarati nerazumljive riječi, također su ustali i raširili ruke ljuljajući se tijelom u ritmu recitiranja. Tada sam zamijetio da su im noge abnormalno kratke, a stopala uska i nezgrapna. Sve troje polako se počelo vrtjeti u krug, odizati stopala i toptati, valovito lelujati rukama – neka se melodija uvukla u njihovu ritmičku recitaciju, a refren je zvučao kao „alula“ ili „balula“. Oči su im zasjale, a ružna lica počela su se razvedravati s izrazom neobičnog užitka. Slina im je kapala iz usta na kojima nije bilo usnica.

Dok sam promatrao te sulude, neshvatljive pokrete odjednom sam dokučio što je točno bilo ono nešto zbog čega sam nagonski osjetio da me izgled i ponašanje tih stvorenja osobno vrijeđa i shvatio sam što je u meni izazvalo nedorečeni, oprečan dojam da promatram ponašanje koje mi je posve strano, a opet neobično poznato. Tri stvora zaokupljena misterioznim obredom imala su ljudski oblik, no to su bili ljudi koji su po svemu odavali karakteristike neke dobro poznate životinje. Svatko je od njih, usprkos vanjštini čovjeka – dronjcima odjeće i obliku tijela koje je u grubim crtama ličilo na ljudsko – imao utkano u sebe, u pokrete tijela, u izraz koji se nazirao u crtama lica, u čitavu svoju pojavu sada već neodoljivo očitu naznaku svinje i gadost svinjske prljavštine – nepogrešive znakove zvjerskog.

Stajao sam obuzet ovom nevjerojatnom spoznajom, a tada su mi um preplavila najužasnija pitanja. Ono troje počelo je skakati uvis, najprije jedan, pa ostali, skvičeći i grokćući. Zatim se jedan stvor poskliznuo, na trenutak je zaostao na tlu na sve četiri, no odmah se uspravio. Ipak, taj prolazni bljesak istinske, zvjerske prirode ovih čudovišta bio mi je dovoljan.

Okrenuo sam se najtiše što sam mogao i počeo se povlačiti natrag u grmlje, povremeno ukočen od straha da me ne razotkrije zvuk pucanja grančice ili šuštanja lišća. Prošlo je dosta vremena prije nego sam skupio hrabrost i opet se usudio slobodno kretati. U tom trenutku jedina mi je misao bila pobjeći od tih gnjusnih stvorova.

Jedva sam opazio da sam hodajući došao na gotovo neprimjetno utaban puteljak među drvećem i dok sam prelazio preko neke male čistine, odjednom sam, sa srhom neugode, ugledao među stablima dvije nespretne noge što su koračale bešumnim koracima prateći moj smjer kretanja na udaljenosti od nekih tridesetak metara. Glavu i gornji dio tijela skrivao je splet puzavica. Naglo sam zastao, nadajući se da me taj stvor nije primijetio. Zastala su i ona stopala. Bio sam tako nervozan da sam s krajnjim naporom kontrolirao svoj nagon da bjesomučno potrčim.

Tada sam pažljivo zureći kroz gustu mrežu raslinja raspoznao glavu i tijelo onog divljaka kojeg sam ugledao dok je na potoku pio vodu. Pomaknuo je glavu. Kada mi je u trenu iz sjene drveća dobacio pogled, u očima mu je zaiskrio smaragdnozelen bljesak, no nato je odvratio svoje oči od mojih i svjetlucavi je žar nestao. Na trenutak bio je posve miran, a zatim je bešumnim skokovima počeo trčati kroz zelenu zbrku raslinja. Idućeg časa nestao je iza nekog grmlja. Nisam ga mogao vidjeti, ali osjećao sam da je zastao i opet me promatrao.

Što je, zaboga, on doista bio – čovjek ili zvijer? Što je htio od mene? Nisam imao oružje, čak ni običan štap. Pokušaj bijega bio bi čista ludost. U svakom slučaju taj stvor, štogod bio, nije imao hrabrosti napasti me. Stisnuo sam zube i krenuo ravno prema njemu. Osjećao sam nervozu da ne pokažem strah od kojeg mi se, kako mi se tad činilo, ledila kičma. Probio sam se kroz splet visokog grmlja s bijelim cvjetovima i opazio ga kako stoji na udaljenosti od dvadeset koraka iza zelenila te me oklijevajući promatra preko ramena. Približio sam mu se za još dva-tri koraka. Neprestano sam promatrao njegove, sada oborene oči.

– Tko si ti? – upitao sam.

Pokušavao mi je uzvratiti direktan pogled.

– Ne! – rekao je odjednom. Okrenuo se i otišao od mene gazeći kroz raslinje dugačkim koracima. Zatim se iznova okrenuo i opet me uporno promatrao. Ispod krošnji drveća oči su mu jasno sjale kroz sumrak. Srce mi je bilo u grlu, no osjećao sam da mi je jedina šansa za spas glumiti hrabrost, pa sam koračao prema njemu mirnim, odmjerenim koracima. On se ponovo okrenuo i nestao u sumraku. Još sam jednom pomislio da sam pogledom uhvatio odbljesak njegovih očiju i to je bilo sve.

Sada sam prvi put shvatio da bi kasni večernji sati na otoku mogli pogubno utjecati na moju sigurnost. Sunce je zašlo tek prije nekoliko minuta, a kratkotrajni tropski sumrak već je izblijedio s neba na istoku i prvi noćni leptir nečujno mi je lepršao pokraj glave. Ako sam htio izbjeći situaciju da zbog mraka budem prisiljen provesti noć među nepoznatim opasnostima tajanstvene šume, morao sam požuriti natrag u ograđeni prostor. I sama pomisao na povratak u to sklonište opsjednuto utvarama boli bila mi je krajnje nepoželjna, no još je gora bila strepnja da bi me na ovom otvorenom prostoru mogla dostići i obaviti tama i sve ono što se u njoj moglo skrivati.

Još sam jednom pogledao u plavičaste sjene koje su progutale ono čudno stvorenje, a zatim sam se počeo vraćati istim putem niz obronak prema potoku, idući, kako sam procijenio, smjerom iz kojeg sam došao. Koračao sam tjeran željom za bijegom, um mi je zbog mnogih nedoumica preplavio osjećaj zbunjenosti i ubrzo sam se našao na zaravni među raštrkanim drvećem.

Ona bezbojna optička jasnoća koja nastane nakon što sunčev žar izblijedi sve se više pretvarala u tamu – plavo nebo na obzoru u trenu se smračilo, a malene zvijezde jedna su se po jedna probijale kroz svjetlost na izmaku. Prazan prostor između stabala, čistine među udaljenim raslinjem što su na dnevnom svjetlu bile magličasto plave, postale su crne i tajanstvene. Još sam više protegnuo korak. Boje su nestale iz svijeta koji me okruživao. Krošnje stabala izdizale su se u tamnim siluetama na podlozi osvijetljenog, tamnog plavetnila neba, a sve što se nalazilo ispod te razine stopilo se u jedinstvenu bezobličnu crninu.

Uskoro sam došao na mjesto gdje su stabla bila jako prorijeđena, dok je nisko raslinje bilo bujnije. Iza tog terena nalazio se jalov prostor prekriven samo bijelim pijeskom, a još dalje tlo je bilo posve obraslo isprepletenim grmljem. Nisam se sjećao da sam ranije prešao preko čistine s pijeskom. Počeo me mučiti zvuk slabašnog šuštanja koje je dolazilo s desne strane. Isprva sam mislio da je to samo moja mašta, jer kad god bih zastao sve je bilo tiho – nije se čulo ništa osim noćnog povjetarca u krošnjama drveća – no kad bih se prestao osvrtati te opet žurno krenuo, začuo bi se odjek tik do mojih koraka.

Udaljio sam se od gustiša i hodao držeći se otvorenijeg prostora. Povremeno bih se iznenada okrenuo – bila je to taktika kojom sam nastojao iznenaditi ono biće točno u trenutku kad sam mislio da će mi se prišuljati. Nisam vidio nikog, ali osjećaj tuđe prisutnosti u meni se stalno pojačavao. Ubrzao sam korak. Nakon nekog vremena došao sam do niskog grebena koji sam pregazio, a tada sam se naglo okrenuo i, s prilične udaljenosti, odlučno zurio u smjeru iz kojeg sam došao. Stvor se pojavio na vrhu grebena kao crn i jasno ocrtan lik na podlozi tamnog neba. Ubrzo se bezoblična gruda kojoj je nalikovao na trenutak podigla u izduženu siluetu iznad linije horizonta, a zatim je opet nestala u mraku. Sada sam bio posve siguran da je na mene ponovo vrebao moj protivnik žućkasto-smeđeg lica. Tome se pridružila još jedna neugodna spoznaja – izgubio sam svoj put kretanja.

Neko sam vrijeme žurio beznadno zbunjen i progonjen protivnikovom taktikom nevidljivosti. Što god on bio, taj stvor ili nije imao hrabrosti napasti me, ili je čekao da me zaskoči u nekom za mene nezgodnom trenutku. U hodu sam se promišljeno držao otvorenog prostora. Povremeno bih se okrenuo i osluškivao i nije mi trebalo dugo da sam sebe uspijem napola uvjeriti da je moj progonitelj odustao od potjere ili da je bio tek plod moje zbrkane mašte. Zatim sam začuo šum mora. Ubrzavao sam korake gotovo prelazeći u trk i odmah se iza mene pojavio zvuk posrtanja. Naglo sam se okrenuo. Zabuljio sam se u slabo ocrtane oblike drveća iza sebe. Izgledalo je kao da se pojedinačne tamne sjene preklapaju s oblicima okolnih sjena. Osluškivao sam, ukočena tijela, ali nisam čuo ništa osim kolanja vlastite krvi u ušima. Pomislio sam da su mi živci rastrojeni, pa me mašta zavarala. Opet sam se odlučno okrenuo prema šumu mora.

Nakon otprilike jedne minute drveće se još više prorijedilo, a ja sam zakoračio na niski, neobrasli dio rta koji je bio usječen u tamnu vodu. Noć je bila mirna i vidljivost je bila dobra, a odraz sve većeg broja zvijezda treperio je na površini mora koje se blago ljuljalo. Nešto dalje od obale valovi su zapljuskivali neravnu liniju koraljnog grebena svjetlucajući blijedim sjajem. Promatrao sam nebo na zapadu i opazio iskrice u području zodijaka stopljene sa žućkastim sjajem večernje zvijezde.

Od mjesta gdje sam zastao obalni se pojas spuštao prema istoku, a sve što se nalazilo u smjeru zapada skrivao je izbočeni rub rta. Tada sam se prisjetio zaboravljenog podatka da je Moreauov ograđeni prostor na plaži smješten na zapadu. Iza mene pukla je grančica i nešto je zašuškalo. Okrenuo sam se. Stajao sam točno nasuprot tamnih stabala. Nisam uspijevao vidjeti ništa, ili bolje rečeno, mogao sam vidjeti i previše – svaki mračni obris u toj općoj maglovitosti imao je svoju zlokobnu osobinu, svoje osebujno upozorenje koje je poticalo na oprez. Stajao sam tako možda minutu, a zatim sam se, zadržavajući pogled na nepomičnom drveću, okrenuo na zapad kako bih prešao dio rta. Kad sam se pomaknuo, pokrenula se i jedna od onih pritajenih sjena s namjerom da me slijedi. Koračao sam, a srce mi je snažno lupalo.

Ubrzo je široki luk zaljeva na zapadu postao vidljiv. Opet sam naglo zastao. Gotovo nečujna sjenka naglo je zastala deset metara iza mene. Točkica svjetla sjala je na udaljenoj krivulji luka obalnog pojasa, a sivkasto zaobljenje pjeskovite plaže protezalo se jedva vidljivo pod svjetlom zvijezda. Od mjesta na kojem sam stajao točkica svjetla bila je udaljena oko tri kilometra. Da bih došao do plaže, trebao sam prijeći kroz teren s drvećem gdje su vrebale tamne sjene i spustiti se niz raslinjem prekriveni obronak.

Okrenuo sam se. Sada sam mogao jasnije vidjeti ono stvorenje. To nije bila životinja, jer stvor je stajao uspravno. Zbog toga sam otvorio usta kako bih progovorio, no otkrio sam da mi je sasušena slina u grlu zagušila glas. Pokušao sam opet i povikao – Tko je tamo? – Nije bilo odgovora. Zakoračio sam prema njemu. Stvor se nije pomaknuo, samo se nekako stisnuo. Stopalom sam nehotice šutnuo kamen. Od tog mi je sinula ideja. Zaustavio sam se i podigao tu kamenu grudu ne ispuštajući iz vida tamni obris preda mnom, ali stvor se na moj pokret naglo okrenuo onako kao što bi to učinio pas te se krivudajući u hodu odšuljao dublje u mrak.

Tada sam se sjetio tehnike kojom su se školarci suprotstavljali velikim psima – kamen sam postavio na sredinu svoje maramice, te sam s lijeve i desne strane preklopio rubove i zapleo ih uvrtanjem kamena, pretvorivši tako maramicu u praćku. Nakon toga oružje sam ovio oko zapešća. Začuo sam pokrete u još udaljenijem dijelu mraka među sjenama, kao da se stvor povlačio. Tad je iznenada moje intenzivno uzbuđenje izašlo na vidjelo – s ovim oružjem u ruci i činjenicom da je „neprijatelj“ krenuo u drugom smjeru, obuzelo me stanje snažnog preznojavanja s osjećajem drhtavice.

Prošlo je dosta vremena prije nego što sam uspio donijeti čvrstu odluku da ću se spustiti niz teren, proći između stabala i raslinja na zapadnoj strani rta i tako stići do plaže. Na kraju sam taj zacrtani put pretrčao, ali čim sam se iz niskog raslinja probio do pijeska, začuo sam kako me jedno stvorenje glasno slijedi. Na to sam od straha posve izgubio razum i počeo sam trčati duž plaže. Odmah se začulo brzo tapkanje mekih tabana koji su krenuli u potjeru. Divljački sam zaurlao i udvostručio brzinu trka. Grabeći nogama mimoišao sam se s nekim teško vidljivim, crnim bićima, tri ili četiri puta većim od kunića koji su skokovima jurili od plaže prema grmlju.

Dok sam živ sjećat ću se strave koju sam osjećao tijekom ove potjere. Trčao sam blizu linije gdje se pijesak spajao s morem, pa bih povremeno začuo pljuskanje vode pod stopalima koja su mi se primicala. U daljini, tamo negdje beznadno daleko, naziralo se žuto svjetlo. Noćno prostranstvo oko stvora i mene bilo je mračno i tiho. Pljus, pljas – odjekivali su zvukovi nogu što su me progonile, prilazeći sve bliže. Osjećao sam da ostajem bez daha jer nisam imao kondicije. Kad sam udisao čuo se pištav zvuk, a ispod rebara boljelo me kao da me probada nož. Predvidio sam da će me stvor dostići dugo prije nego što uspijem doći do ograđenog prostora, pa sam se u očaju, hropćući da dođem do daha, na mjestu zavrtio oko svoje osi (poput bacača kugle) i dok mi se stvor primicao napao sam ga svojom praćkom – napao iz sve snage, a kamen je pritom izletio iz ležišta maramice. Dok sam se vrtio, stvor koji je dotad trčao na sve četiri, uspravio se na noge, a kamen ga je pogodio točno u lijevi čeoni režanj. Začuo se glasan udarac o lubanju. Čovjek-životinja naletio je ravno na mene, rukama me snažno odgurnuo unatrag, a zatim je teturajući zakoračio pokraj mene te se naglavačke srušio na pijesak s licem uronjenim u vodu. Tu je ostao nepomično ležati. Nisam se mogao natjerati da priđem bliže toj bezobličnoj crnoj masi. Ostavio sam ga tamo pod svjetlom tihih zvijezda dok su se valovi mreškali oko njegova tijela.

Zaobišao sam ga u širokom luku i nastavio slijediti svoj put prema žućkastom svjetlu iz kuće. Ubrzo sam s dobrodošlim osjećajem olakšanja začuo tužno zavijanje pume, zvuk koji me isprva potaknuo da odem u istraživanje tog misterioznog otoka. Iako sam bio slab i strašno izmoren, na taj zvuk skupio sam svu svoju snagu i opet potrčao prema svjetlu. Mislio sam da čujem glas koji me doziva.