Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

III. ČUDNO LICE

Montgomery i ja napustili smo kabinu u potpalublju i na ljestvama što su vodile iz unutrašnjost broda sreli smo jednog suputnika koji nam je omeo prolaz. Stajao je na prečki leđima okrenut prema nama, gledajući preko ruba ljestava u grotlo brodskog spremišta. Mogao sam vidjeti da je čovjek građen prilično neproporcionalno – onizak, širokih ramena i nezgrapan, iskrivljenih leđa s dlakavim vratom, a glava mu je utonula među ramena. Bio je obučen u tamnoplavu platnenu odjeću i imao je neobično gustu, grubu, crnu kosu. Čuo sam kako psi koje nisam mogao vidjeti bijesno reže, a on je, naglo se pognuvši, dodirnuo moju ruku koju sam ispružio da ga odmaknem od sebe. Okrenuo se životinjskom brzinom.

Na neki neobjašnjiv način njegovo crno lice što mi je u trenu iskrsnulo pred očima duboko me potreslo. Bilo je jedinstveno u svojoj deformiranosti. Središnji dio bio je oblikovan u nešto što je nejasno podsjećalo na gubicu, a iz golemih, poluotvorenih usta kesili su se tako veliki bijeli zubi kakve nikada nisam vidio u ljudskim ustima. Bjeloočnice su mu do rubova kapaka bile podlivene krvlju, tako da mu je tek neznatno uski bijeli krug uokvirivao kestenjasto smeđe zjenice. Njegov je izraz odavao neobično snažno uzbuđenje.

– Proklet bio! – poviče Montgomery. – Kog se vraga ne makneš s prolaza?

Čovjek s crnim licem sklonio se u stranu bez riječi. Provukao sam se pokraj tog putnika, pritom instinktivno zureći u njega. Montgomery se na trenutak zadržao u podnožju ljestvi.

– Ti znaš da ovdje nemaš što raditi – rekao je odmjerenim tonom. – Tvoje mjesto je u prednjem dijelu broda.

Čovjek s crnim licem uplašeno se šćućurio.

– Oni ne žele da budem u prednjem dijelu…

Govorio je polagano, a glas mu je bio nekako neobično promukao.

– Ne žele da budeš u prednjem dijelu? – odvrati Montgomery s prijetnjom u glasu. – Ali ja ti kažem da odeš u prednji dio!

Gotovo je rekao još nešto, no tad je odjednom pogledao u vis u mene i počeo me slijediti penjući se po prečkama.

Zastao sam na polovici dužine ljestava i pogledao sam opet u podnožje, još uvijek neizrecivo zaprepašten grotesknom ružnoćom bića s crnim licem. Nikada nisam vidio tako neobično i odbojno lice, a ipak – ako se može vjerovati osjećaju koji je potpuno oprečan – istovremeno sam doživio čudnu spoznaju da sam se jednom već susreo s točno takvom fizionomijom i pokretima koji su me sada zapanjili. Kasnije mi je palo na um da sam ga vjerojatno opazio kada su me dizali na palubu škune, no, to je objašnjenje jedva zadovoljilo moju znatiželju o uvjetima pod kojima sam ga već susreo. Ipak, kako je moguće da netko ugleda lice tako jedinstvene fizionomije i zaboravi točnu priliku u kojoj ga je vidio? Nisam to mogao dokučiti, no pažnju mi je ionako odvratilo Montgomeryjevo penjanje po ljestvama dok me slijedio u stopu.

Izašli smo iz unutrašnjosti potpalublja i sad sam se okretao uokolo promatrajući krcatu palubu škune. Zbog zvukova koje sam dotad čuo već sam bio napola pripravan na ono što sam ugledao. Doista, nikada nisam vidio tako prljavu palubu. Daske su bile posute komadićima mrkve i usitnjenim, zelenkastim travkama stelje pomiješanih s neopisivom prljavštinom. Na glavno jedro lancima su bili privezani brojni lovački psi, koji su sada počeli skakati i lajati na mene. Na središnjem dijelu krme golema je puma bila stiješnjena u malom željeznom kavezu koji je bio premalen čak i da se u njemu okrene. Dalje, ispod palubne ograde, na desnoj strani broda, nalazilo se nekoliko velikih sanduka u kojima je bilo mnogo kunića, a sprijeda je usamljena ljama bila ugurana u najobičniji transportni kavez. Psi su imali brnjice s kožnatim uzicama. Jedino ljudsko biće na palubi bio je mršavi, šutljivi mornar za kormilom.

Vjetar je napinjao prljavu, zakrpanu tkaninu jedara – Izgledalo je da su nad palubom male škune razapeta sva postojeća jedra. Nebo je bilo jasno. Sunce se spustilo do polovice obzora na zapadu. Dugački valovi koje je povjetarac obavio pjenom bočno su jurili uz trup lađe. Nas dvojica prošli smo pokraj kormilara do zaštitne ograde i ugledali kako se zapjenjena voda podiže ispod krme, a mjehurići plešu na površini, nestajući u njezinoj brazdi. Okrenuo sam se i temeljito prešao pogledom čitavu dužinu tog odvratnog broda.

– Je li ovo nekakav oceanski zvjerinjak? – upitao sam.

– Tako izgleda – odvratio je Montgomery.

– Čemu služe te životinje? Za prodaju, kuriozitete? Misli li ih kapetan prodati negdje na južnim morima?

– Tako se čini, zar ne? – reče Montgomery okrenuvši se opet prema brazdi što se gubila u vodi.

Odjednom smo začuli jauk i provalu bijesnih kletvi iz grotla utrobe broda odakle se žurno popeo na palubu nakazni čovjek s crnim licem. Odmah za njim pojavio se teški, nabiti riđokosi kapetan s bijelom kapom. Spazivši prvog muškarca, lovački psi, dotad već umorni od lajanja na mene, uzbudili su se divljom žestinom, pa su zavijali i skakali pokušavajući se otrgnuti s lanca. Čovjek s crnim licem oklijevao je pred psima, čime je dao vremena riđokosom kapetanu da ga dostigne i zada mu strašan udarac među lopatice. Siroti đavao srušio se poput oborenog vola i otkotrljao se u prljavštinu među pse uzbuđene od bijesa. Imao je sreću da su imali brnjice. Riđokosi kapetan je, vičući od pobjedonosnog uzbuđenja, zastao posrćući, pa se, kako mi se činilo, našao u ozbiljnoj opasnosti da padne unatrag u grotlo unutrašnjosti broda ili da se sruši prema naprijed na svoju žrtvu.

Čim se drugi pojavio, riđokosi kapetan Montgomery zakoračio je prema naprijed.

– Miruj tu! – povikao je odrješitim tonom.

Na palubi pramca pojavilo se nekoliko mornara. Čovjek s crnim licem tulio je čudnim glasom dok se kotrljao pod nogama pasa. Nitko mu nije pokušao pomoći. Zvijeri su ga svim silama pokušavale izbezumiti, gurajući brnjice prema njemu. Bio je to brz ples okretnih, sivih psećih tijela iznad nezgrapnog, na tlo oborenog bića. Mornari su urlali kao da se radilo o silno zanimljivom sportskom događaju. Montgomery je ljutito povikao te dugačkim koracima krenuo niz palubu. Slijedio sam ga. Čovjek s crnim licem pužući je uspio stati na noge. Posrtao je prema naprijed te je, koračajući oslonjen na rub brodske ograde, došao do užadi za podizanje jarbola, gdje je ostao dašćući i buljeći preko ramena u pse. Riđokosi kapetan zadovoljno se smijao.

– Slušajte me, kapetane – reče Montgomery donekle čujno iskrivljujući riječi, zgrabivši riđokosog čovjeka za laktove. – Više to nemam namjeru podnositi.

Stajao sam iza Montgomeryja. Kapetan se napola okrenuo pogledavši ga tupim i nadmenim pogledom pijana čovjeka.

– A što… to nemate… namjeru? – upita, pa nakon što je cijelu minutu pospano zurio u Montgomeryjevo lice, doda: – Prokleti nadriliječnici… kostolomci…

Naglim pokretom protrese i oslobodi ruke te nakon dva neuspjela pokušaja zavuče pjegave šake u džepove na bokovima.

– Taj je čovjek putnik – reče Montgomery. – Preporučujem vam da držite ruke podalje od njega.

– Idi k vragu! – glasno uzvikne kapetan. Naglo se okrene i zatetura u stranu. – Na svom brodu radim što hoću – reče.

Mislim da ga je Montgomery tada mogao ostaviti na miru, vidjevši da je prostak pijan, ali on je samo još jače problijedio i slijedio je kapetana do brodske ograde.

– Slušajte, kapetane – rekao je – taj čovjek pripada meni i nitko ga ne smije maltretirati. Zlostavljaju ga otkako se ukrcao.

Alkoholne pare su na oko minutu ostavile kapetana bez dara govora.

– Prokleti nadriliječnici… kostolomci! – bilo je sve što je smatrao potrebnim reći.

Mogao sam vidjeti da Montgomery ima jednu od onih polaganih, tvrdoglavih naravi, pa će mu se zamjerke prema nekome zagrijavati iz dana u dan do usijanja i nikada se više neće opet ohladiti do opraštanja, a uviđao sam i da se ova svađa već duže vrijeme kuha.

– Čovjek je pijan – rekao sam, možda pomalo nametljivo. – Nećete ništa uspjeti postići.

Montgomery je ružno uvrnuo obješenu usnicu.

– On je uvijek pijan. Zar mislite da to opravdava njegove napade na putnike?

– Moj brod… – započeo je kapetan nestabilno mašući rukom prema kavezima – bio je čist brod. Pogledajte ga sada!

Brod je sada sigurno bio sve prije nego čist.

– Posada… – nastavio je kapetan – čista, pristojna posada.

– Vi ste pristali ukrcati životinje.

– Volio bih da nikad nisam ni očima vidio vaš pakleni otok! Za kog vam vraga trebaju životinje na takvom otoku? A onda taj vaš čovjek… ako je to uopće čovjek… On je lud i nema što raditi na krmi. Zar mislite da cijeli prokleti brod pripada vama?

– Vaši su ga mornari počeli mučiti kao đavla čim se ukrcao.

– To je upravo što on doista jest – đavao! Ružni đavao! Moji ga ljudi ne mogu podnijeti! Ja ga ne mogu podnijeti! Nitko ga od nas ne podnosi, pa čak ni vi!

Montgomery se okrenuo.

– Bez obzira na bilo čije osjećaje, ostavite tog čovjeka na miru – reče kimajući glavom dok je govorio.

No, kapetan se sada pripremio za svađu. Povisio je ton.

– Ako opet dođe na ovaj kraj broda, kažem vam da ću mu izvaditi utrobu. Izvadit ću mu prokletu utrobu! Tko ste vi da mi imate pravo naređivati? Kažem vam da sam ja kapetan ovog broda – kapetan i vlasnik. Ja sam ovdje zakon, kažem vam, bog i batina. Pogodio sam se za ukrcaj čovjeka i njegova pomoćnika prema Africi i iz Afrike i u povratku za odvoz nekih životinja. Nikada se nisam pogodio da ću prevoziti ludog đavla i glupog nadriliječnika, jednog…

Dobro, nije sad važno kako je nazvao Montgomeryja. Vidio sam da je Montgomery zakoračio prema naprijed i upao sam mu u riječ.

– Pijan je – rekoh.

Kapetan je počeo izvikivati još gnusnije pogrde od onih koje je već izgovorio.

– Zavežite! – povikao sam okrenuvši se naglo prema njemu, jer vidio sam opasnu prijetnju u izrazu Montgomeryjeva blijedog lica. Time sam okrenuo pljusak pogrda na sebe.

Ipak, bilo mi je drago što sam spriječio razvoj događaja koji je već bio na rubu tučnjave, čak i pod cijenu kapetanove pijane mrzovolje. Ne sjećam se da sam ikada prije čuo toliko prostačkog psovanja u neprekinutoj lavini riječi s ljudskih usana, iako sam se često kretao u kojekakvim ekscentričnim društvima. Neke od njih mi je bilo teško izdržati, iako imam umjereno blagu ćud. Ipak, podrazumijeva se da sam, u trenutku kada sam kapetanu rekao da zaveže, smetnuo s uma kako sam i ja tek komadić ljudske olupine, odsječen od svega što sam posjedovao, s prijevozom za koji nisam platio – bio sam tek slučajni putnik čiji je život ovisio o darežljivosti ili sumnjivim poslovima na brodu. On me s velikom žestinom na to podsjetio, no kako god bilo, uspio sam spriječiti tučnjavu.