Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

IV. RAZGOVOR KRAJ OGRADE

Te noći, nakon zalaska sunca na vidiku se pojavilo kopno i škuna se pripremala za pristajanje. Montgomery je nagovijestio da je to njegovo odredište. Otok je bio predaleko da bi se mogle vidjeti bilo kakve pojedinosti – tada mi je ličio samo na nisko položen komadić tla maglovito plavkaste boje, obavijen nesigurnim, sivoplavim morem. Gotovo okomita tanka linija dima uzdizala se s kopna u nebo. Kad se otok pojavio na vidiku, kapetan nije bio na palubi. Nakon što je iskalio svoj bijes na meni, oteturao je u potpalublje i shvatio sam da se otišao naspavati na podu svoje kabine. Njegov pomoćnik preuzeo je gotovo cjelokupan posao upravljanja brodom. Bio je to mršav, šutljiv muškarac kojeg smo viđali za kormilom. Očito nije podnosio Montgomeryja. Nije pokazivao da uopće zamjećuje i jednog od nas dvojice. Večerali smo s njim u mrzovoljnoj tišini, nakon što sam nekoliko puta bezuspješno pokušavao zapodjenuti razgovor. Začudilo me i to što se mornar prema mom suputniku i njegovim životinjama odnosio otvoreno neuljudno i neprijateljski. Shvatio sam da Montgomery nije otkrivao ni svoje namjere s tim stvorenjima ni ikakve podatke o svom odredištu, pa iako sam bio svjestan da moja radoznalost i o jednoj i o drugoj temi raste, nisam na njega vršio pritisak.

Montgomery i ja ostali smo razgovarati na palubi dok se nebo nije posve ispunilo zvijezdama. Osim povremenih zvukova na žućkasto osvijetljenom prednjem dijelu palube i pokreta životinja, noć je bila vrlo tiha. Puma je ležala šćućurena, gledajući nas zažarenih očiju, poput crnog brežuljka u uglu svog kaveza. Montgomery je izvadio nekoliko cigara. Pričao mi je o Londonu tonom gotovo bolnog prisjećanja, postavljajući mnogobrojna pitanja o svim promjenama koje su se u međuvremenu dogodile. Govorio je kao čovjek koji je volio svoj život u tom gradu, a od kojega je bio naglo i nepovratno odvojen. Naklapao sam što sam bolje mogao o svemu pomalo. Tijekom tog vremena Montgomeryjeva nesvakidašnjost poprimala je u mojim mislima sve jasniji oblik. Dok sam govorio, motrio sam njegovo osebujno, blijedo lice u prigušenom svjetlu lanterne postavljene iza mene u komori s mjernim instrumentima. Tada sam pogledao u mračno more u čijoj je tami bio skriven njegov mali otok.

Činilo mi se da je taj čovjek došao iz Beskraja samo da mi spasi život. Sutra će se iskrcati i ponovno nestati iz mog života. Nad ovakvim bih se razvojem događaja donekle zamislio čak i da su okolnosti bile uobičajene i svakidašnje. Najviše je upadao u oči neobičan podatak da obrazovan čovjek živi na tom malom, nepoznatom otoku, a postavljalo se i pitanje o nesvakidašnjoj prirodi njegove prtljage. Zatekao sam se ponavljajući u sebi kapetanovo pitanje – kakve su mu namjere s tim životinjama? I zašto se držao kao da životinje nisu njegove kad sam ih prvi put opazio? Ipak, bizarnost njegova pomoćnika duboko me se dojmila. Sve te okolnosti okružile su Montgomeryja maglom tajnovitosti, zaokupljajući mi maštu, što me sputavalo u razgovoru.

Oko ponoći naše je čavrljanje o Londonu zamrlo, pa smo tek stajali jedan kraj drugog, nagnuti preko brodske ograde, sanjivo zureći u daljine mirnog mora obasjanog svjetlošću zvijezda, zadubljeni svaki u svoje misli. Bila je to atmosfera koja je poticala osjećaje i ja sam progovorio o svojoj zahvalnosti.

– Ako to smijem reći – rekoh nakon nekog vremena. – Vi ste mi spasili život.

– Slučaj – odvrati on. – Samo slučaj.

– Meni je draže zahvaliti njegovu poslaniku, koji mi je dostupan.

– Nemate se na čemu zahvaliti. Vama je pomoć bila potrebna, a ja imam potrebno medicinsko znanje. Ubrizgao sam vam injekcije i nahranio sam vas. Postupio sam s vama jednako kako bih postupio s kakvim predmetom znanstvenog istraživanja. Bilo mi je dosadno i želio sam nešto raditi. Da sam tog dana bio nečime ojađen ili da mi se nije sviđalo vaše lice… Pa, u tom slučaju… zanimljivo je pitanje gdje biste vi sada bili.

To je donekle prigušilo moj polet.

– U svakom slučaju… – počeo sam.

– Kažem vam da je to bila samo slučajnost – prekinuo me. – Kao što u ljudskom životu sve i jest tek slučajnost… Samo budale to ne shvaćaju! Zašto sam ja sada ovdje, izopćenik iz civilizacije, umjesto da kao sretan čovjek uživam u svim divotama koje pruža život u Londonu? Jednostavno zbog toga što sam prije jedanaest godina, jedne maglovite noći na desetak minuta potpuno izgubio glavu… – zastao je.

– Da?– upitao sam.

– To je sve.

Opet smo zašutjeli, a tad se nasmijao.

– Ima nešto u ovom svjetlu zvijezda što čovjeku razveže jezik. Ja sam budala, ali ipak bih vam htio nešto reći…

– Što god mi kažete, možete se pouzdati da ću informaciju zadržati za sebe, ako je to u pitanju.

Upravo se spremao početi, a onda je u sumnji odmahnuo glavom.

– Nemojte – rekoh. – Meni je svejedno. Naposljetku, bolje je da svoju tajnu zadržite za sebe. Ništa se time ne dobiva osim neznatnog olakšanja, ako ispoštujem vaše povjerenje. A ako ne ispoštujem – e pa?

Zagunđao je neodlučno. Osjetio sam da se zatekao u nezgodnom položaju jer sam ga uhvatio u tom raspoloženju otvorenosti. Da budem iskren, nije me morila znatiželja da saznam što je moglo potaknuti mladog studenta da napusti London. Ionako imam bujnu maštu. Slegnuo sam ramenima i okrenuo se. Jedan šutljivi, tamom obavijeni lik koji je promatrao zvijezde naginjao se preko zaštitne ograde. Bio je to Montgomeryjev neobični pomoćnik. Čim je osjetio da sam se okrenuo brzo je pogledao preko ramena, a zatim je opet odvratio pogled.

Možda se vama to čini kao sitnica, ali mene je taj njegov pokret pogodio poput iznenadnog udarca. Jedino svjetlo pokraj nas bila je lanterna na kormilu. Stvor je tek na trenutak okrenuo lice od tamne, zvjezdane pozadine neba prema svjetlu lanterne i opazio sam da su mu oči u trenutku u kojem mi je dobacio pogled zaiskrile blijedozelenim sjajem. Tada nisam još znao da barem crvenkast sjaj nije neuobičajen za ljudske oči. Njegov pogled mi se učinio kao nešto posve nečovječno. Ta crna pojava užagrenih očiju potisnula je sve moje misli i osjećaje odraslog čovjeka, pa su mi na trenutak um ponovo obuzeli zaboravljeni užasi i strahovi iz djetinjstva. Zatim je taj osjećaj ipak prošao, brzo kao što se pojavio. Sad sam situaciju sagledao realno – nezgrapni, tamom obavijeni lik čovjeka, pomoćnika kojem nitko nije pridavao važnost, naginjao se preko zaštitne ograde prema svjetlu zvijezda, a ja sam shvatio da mi Montgomery nešto govori.

– No, razmišljam o tome da odem na počinak – reče – ako vam je dosta ovoga.

Odgovorio sam mu nešto nepovezano. Spustili smo se u potpalublje, pa mi je pred vratima moje kabine zaželio laku noć.

Te sam noći sanjao vrlo neugodne snove. Blijedi mjesec na nebu se pokazao kasno. Njegova svjetlost odašiljala je sablasno bijelu zraku duž cijele kabine, stvarajući zlokobne sjene na podnim daskama pokraj mog ležaja. Zatim su se probudili lovački psi koji su počeli zavijati i lajati tako da sam sanjao na mahove i jedva da sam uopće spavao sve do početka svitanja.