Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

II. ČOVJEK KOJI JE PLOVIO BEZ CILJA

Kabina u kojoj sam se zatekao bila je mala i prilično neuredna. Kraj mene je sjedio mlađi muškarac zagasito plave kose, čekinjastih brkova boje slame i obješene donje usnice. Držao me za zapešće kao da mi mjeri otkucaje srca. Zurili smo bez riječi jedan u drugoga čitavu minutu. Imao je vodenaste, sive, neobično bezizražajne oči. Zatim se točno iznad moje glave začuo zvuk koji je sličio trešnji željeznog okvira i muklo, ljutito režanje neke velike životinje. U tom trenutku čovjek je progovorio. Ponavljao je pitanje: – Kako se sada osjećate?

Mislim da sam rekao da sam dobro. Nisam se uspijevao sjetiti kako sam onamo dospio. Mora da je muškarac na mom licu ugledao upitan izraz, jer iako sam otvarao usta nisam uspijevao proizvesti zvuk.

– Pokupili smo vas iz čamca posve izgladnjelog. Čamac je pripadao lađi „Lady Vain“, a po rubu je bilo krvavih mrlja.

U tom trenutku pogled mi je pao na moju ruku, tako tanku da je izgledala kao prljava kožna vreća punu kostiju, i prisjetio sam se svega što nas je u tom čamcu zadesilo.

– Popijte malo ovoga – naredio je muškarac dajući mi mjericu neke grimizne, ledene tvari. Imala je okus po krvi i od nje sam se osjećao snažnije.

– Imali ste sreću – rekao je – što vas je pokupila škuna na kojoj je čovjek koji se razumije u medicinu.

Govorio je donekle nespretno, izgovarajući pojedine slogove „frfljajući“, poput djeteta koje tek uči govoriti.

– Kakva je… ovo…. lađa… – upitao sam polagano, promukao od duge šutnje.

– Ovo je mala trgovačka škuna iz Arice i Callaa. Nikad nisam upitao gdje joj je matična luka iz koje je isplovila – rekao bih da je iz zemlje Rođenih Budala. I ja sam putnik iz Arice. Vlasnik škune, magarac koji je ujedno i kapetan zove se Davies. Izgubio je dozvolu za plovidbu, ili tako nešto. Znate tu vrstu ljudi… Nazvao je škunu „Ipecacuanha“ – dakle, od svih smiješnih i pakleno glupih imena… Iako, kad na otvorenom moru ne pušu baš nikakvi vjetrovi, ona itekako uspijeva opravdati svoje ime…

(Tada je iznad moje glave opet započela galama – srdito režanje koje se spajalo s ljudskim glasom. Onda se začuo i neki drugi glas koji je da utiša metež podviknuo: – Prokleti idiot!)

– Već ste skoro bili mrtvi – reče moj sugovornik. – Bili ste doista gotovo izdahnuli. No, ubrizgao sam vam nešto u tijelo. Primjećujete li da vam je ruka bolna? Injekcije. Bili ste u nesvijesti gotovo trideset sati.

Razmišljao sam sporo. Sada mi je pažnju odvlačilo cviljenje brojnih pasa.

– Mogu li jesti krutu hranu? – upitao sam.

– Zahvaljujući meni, možete – rekao je. – Upravo se kuha ovčetina.

– Da – potvrdio sam – mogao bih pojesti malo ovčetine.

– Ali… – reče on oklijevajući na trenutak – znate… umirem od znatiželje da čujem kako ste se našli potpuno sami u tom čamcu… Ah, prokleto zavijanje!

Mislim da sam tada u njegovim očima primijetio određenu sumnju.

Odjednom je napustio kabinu i začuo sam ga kako se žestoko svađa s nekim tko mu je, kako mi se činilo, odgovarao riječima koje kao da nisu bile dio ni jednog poznatog jezika. Zvučalo je kao da je razmirica završila dahtanjem, no pomislio sam da taj dio nisam dobro čuo jer me sluh obmanuo. Tada je podviknuo na pse i vratio se u kabinu.

– Dakle? – rekao je s praga. – Upravo ste mi počeli pripovijedati…

Rekao sam mu da se zovem Edward Prendick i da sam se počeo baviti prirodoslovljem kako bih se rasteretio od mrtvila udobne neovisnosti svog života.

Izgleda da ga je to zanimalo.

– I ja sam se ponešto bavio znanošću. Slušao sam kolegije iz biologije na University Collegeu. Odvajao sam plodnicu gliste, radulu puža i radio slične stvari… Gospode! To je bilo prije deset godina. Ali nastavite! Nastavite! Pričajte mi o lađi…

Očito je bio zadovoljan iskrenošću moje pripovijesti, koju sam ispričao u prilično sažetim rečenicama, jer sam se osjećao strahovito slabim; a kada sam završio, on se odmah ponovo vratio na temu prirodoslovlja i svoje kolegije iz biologije. Počeo me pobliže ispitivati o Tottenham Court Roadu i Gower Streetu.

– Ide li Caplatziju još uvijek onako dobro? Kakav je to bio dućan!

Postalo je jasno da se kao student medicine nije izdizao iznad prosjeka i u razgovoru je nepovezano odlutao na temu glazbenih dvorana. Ispričao mi je nekoliko anegdota.

– Sve sam to ostavio prije deset godina… – započeo je. – Kako je sve bilo veselo! Ali napravio sam od sebe pravog mladog magarca… i sve sam proživio prije dvadesetprve. Usuđujem se reći da je sada sve drukčije. Ah, moram pogledati što radi ona budala od kuhara i što je napravio od vaše ovčetine.

Režanje nad mojom glavom ponovilo se tako naglo i s toliko divlje ljutnje da sam se trgnuo od straha.

– Što je to? – povikao sam za njim, no već je zatvorio vrata.

Vratio se s kuhanom ovčetinom i bio sam toliko uzbuđen tim privlačnim mirisom da sam zaboravio na buku zvijeri koja me uplašila.

Nakon jednog dana u kojem sam naizmjence spavao i jeo, toliko sam se oporavio da sam mogao prehodati od svog ležaja do brodskog prozorčića i promatrati zeleno more čiji su valovi pokušavali slijediti brzinu kojom smo plovili. Procijenio sam da je škuna plovila u smjeru vjetra. Montgomery – tako se zvao plavokosi čovjek) – opet je došao dok sam stajao kraj prozorčića, pa sam ga zamolio za nešto odjeće. Posudio mi je nešto vlastite odjeće od grubog, mornarskog platna, jer je ono što sam nosio u čamcu za spašavanje bilo odbačeno s palube u more. Njegove su mi stvari bile prilično prevelike i preširoke, jer Montgomery je bio visok, dugačkih udova. Ležernim tonom mi je rekao da je kapetan potpuno pijan u svojoj kabini. Kad sam preuzeo odjeću počeo sam ga ispitivati o konačnom odredištu plovidbe. Rekao mi je da se brod uputio prema Havajima, ali da prije toga mora pristati kako bi se on iskrcao.

– Gdje ćete se iskrcati? – upitao sam.

– Na jednom otoku na kojem živim. Koliko znam, još nema ime.

Buljio je u mene, ovješene donje usnice. Odjednom mu je izraz lica poprimio grimasu namjerne zatupljenosti, pa mi je palo na pamet da pokušava izbjeći moja pitanja. Bio sam obazriv i nisam ga dalje ispitivao.