Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

VII. ZAKLJUČANA VRATA

Čitatelj će vjerojatno shvatiti da mi je u početku sve što me okruživalo izgledalo posve neobično. Položaj u kojem sam se zatekao bio je rezultat tako neočekivanih događaja, da nisam više mogao procijeniti neobičnost ove ili one situacije. Penjao sam se kosinom plaže, slijedeći ljamu, kada me dostigao Montgomery i zatražio da ne ulazim u prostor ograđen kamenim zidom. Vidio sam da je puma još u svom kavezu te da je ispred ulaznih vrata ogradnog zida postavljena hrpa paketa.

Osvrnuo sam se prema obali i opazio da je sav teret iz čamca već istovaren, a čamac više nije bio usidren u pristaništu, nego nasukan na pijesku. Sjedokosi čovjek hodao je prema nama. Obratio se Montgomeryju.

– Eto, sada dolazi na red problem nepozvanog gosta. Što ćemo s njim?

– On je donekle upućen u znanost… – odvrati Montgomery.

– Jedva čekam da se opet bacim na posao s ovim novim primjercima – reče sjedokosi čovjek odmahnuvši glavom u smjeru ograđenog prostora. Oči su mu zaiskrile.

– Pretpostavljam da ste doista nestrpljivi – reče Montgomery tonom koji je bio sve samo ne srdačan.

– Ne možemo ga poslati onamo, a ne možemo ni gubiti vrijeme da mu sagradimo novu kolibu. I nikako ne dolazi u obzir da mu već sada iskažemo povjerenje.

– U vašim sam rukama – rekoh. Nisam imao pojma na što je mislio kad je rekao da me ne mogu poslati „onamo“.

– Razmišljao sam baš o svemu tome – odvrati Montgomery. – Moja soba ima vrata na vanjsku stranu…

– To je rješenje – odmah reče postariji, sjedokosi čovjek pogledavši Montgomeryja, pa smo sva trojica krenuli prema ograđenom prostoru.

– Žao mi je što se držimo tajnovito, gospodine Prendick, no sjetite se da ste nepozvani gost. Ova naša mala naučna stanica sadrži pokoju tajnu, recimo da je to ustvari neka vrsta dvorca Modrobradog… Doista, za razumnog čovjeka ništa previše strašno, ali za sada dok vas još ne poznajemo…

– Zacijelo bih bio budala kad bi me imalo uvrijedilo odbijanje povjerenja.

On je iskrivio svoja mesnata, teška usta u slabašan smiješak – bio je jedan od onih mrzovoljnih ljudi koji se osmjehuju dok im kutovi usta ostaju ovješeni – i lagano se naklonio potvrdivši da se slaže s mojom popustljivošću. Sjedokosi čovjek, Montgomery i ja prošli smo pokraj glavnog ulaza u ograđeni prostor – glavni ulaz bila su teška, zaključana drvena vrata, s okvirom od kovanog željeza ispred kojih je u hrpi bio naslagan brodski teret iz čamca. Skrenuli smo iza ugla zida i došli do malenih ulaznih vrata koja ranije nisam primijetio Sjedokosi čovjek izvadio je svežanj ključeva iz džepa plavog, masnoćom umrljanog kratkog kaputa, otključao je vrata i ušao. Taj svežanj ključeva i činjenica da je sve brave pažljivo zaključavao iako su mu i dalje bile na oku, dojmili su me se kao neobičnost. Slijedeći ga, našao sam se u jedinoj sobi male kolibe, namještenoj jednostavno, ali ne i neudobno. U prostoriji su se nalazila i unutarnja vrata koja su bila lagano odškrinuta, a vodila su na popločeno dvorište. Montgomery ih je odmah zatvorio. Mreža za spavanje bila je razvučena u zamračenom kutu sobe, a mali prozor bez stakla, zaštićen željeznom šipkom, gledao je na more.

Sjedokosi mi je čovjek rekao da ću odsad tu stanovati, a unutarnja vrata, koja će on, po njegovim riječima, „zbog straha od nezgoda“ držati zaključana s druge strane, bila su moja granica prema unutrašnjosti. Uputio me da obratim pažnju na praktičnu platnenu ležaljku ispred prozora i na mnoštvo starih knjiga na polici kraj mreže za spavanje koje su, kako sam primijetio, uglavnom bile knjige iz područja kirurgije te izdanja latinskih i grčkih klasika (jezici su to koje nipošto ne čitam s lakoćom). Sjedokosi čovjek izašao je iz sobe kroz ulazna vrata, kao da je želio izbjeći ponovno otvaranje vrata prema dvorištu.

– Obično objedujemo u ovoj prostoriji… – reče Montgomery, a onda, kao da se dvoumi, izađe van, slijedeći sjedokosog čovjeka. – Moreau! – čuo sam kako ga doziva. Mislim da u tom trenu nisam primijetio ništa neobično, a zatim, dok sam premetao knjige po polici, došlo mi je do svijesti pitanje – gdje sam već čuo ime Moreau? Sjeo sam ispred prozora i rastvorio dlan u kojem su bili preostali keksi. Pojeo sam ih s golemim tekom. – Moreau!

Kroz prozor sam opazio jednog od onih čudnih spodoba u bijelom kako vuče sanduk duž plaže. Na trenutak ga je zakrio okvir prozora. Tada sam začuo umetanje i okretanje ključa u bravi iza sebe. Nedugo nakon toga čuo sam kroz zaključana vrata galamu lovačkih pasa koje su upravo doveli s plaže. Nisu lajali već su njuškali i nekako čudno režali. Mogao sam čuti i brzo tapkanje njihovih šapa te Montgomeryjev glas kojim ih je umirivao.

Silno me se dojmila ta slojevita tajnovitost Montgomeryja i sjedokosog čovjeka oko onoga što se događalo unutar ograđenog prostora. Neko sam vrijeme razmišljao o tome kao i o neobičnoj činjenici da mi je ime Moreau već poznato, no ljudsko je pamćenje tako nedokučivo, da se onog trena nisam uspijevao sjetiti prilično čuvenog imena i smjestiti ga u kontekst s kojim je doista bilo povezano.

Zatim su mi misli prešle na fizički neproporcionalnog lađara na plaži, čiju deformaciju nisam mogao točno imenovati. Nikada nisam vidio tako neobičan hod i pokrete poput njegovih dok je vukao sanduk. Sjetio sam se da mi se nijedan od tih ljudi nije obratio, iako sam većinu njih zatekao kako me, u ovoj ili onoj prilici, promatraju na osebujan, prikriveni način, posve različit od otvorenog zurenja neciviliziranih divljaka. Zapravo, svi su se oni doimali vrlo šutljivima, a kada su govorili činilo se da im je priroda dodijelila vrlo neobične glasove. Što nije bilo u redu s njima? Tada sam se prisjetio očiju Montgomeryjeva nezgrapnog pomoćnika.

Upravo kada sam pomislio na njega, on je ušao u prostoriju. Sada je bio odjeven u bijelu odjeću i nosio je mali poslužavnik na kojem je bila kava i kuhano povrće. Kad je ušao jedva sam se uspio suzdržati da drhteći ne ustuknem. Ljubazno se naklonio i postavio pred mene poslužavnik na stol. A onda sam ostao tako zaprepašten da se nisam mogao ni pomaknuti. Ispod kovrči tankih ali gustih vlasi crne kose ugledao sam njegovo uho koje je iznenada „iskočilo“ pred mene, točno blizu mog lica – čovjek je imao šiljaste uške po kojima je raslo kratko smeđe krzno!

– Vaš doručak, gospodine – rekao je.

Buljio sam u njegovo lice. Nisam ni pokušavao odgovoriti.

Okrenuo se i zakoračio prema vratima, promatrajući me preko ramena nekako čudno, kao da me procjenjuje. Pratio sam ga pogledom dok je izlazio iz prostorije i tijekom tog zurenja, nekim čudnim procesom nesvjesnog razmišljanja u um mi je uletio izraz „Moreauove… divote?“ No, jesu li baš bile „divote“ ? „Moreauove“… Oh! Zbog njegova sam se imena u sjećanju vratio deset godina unatrag…

„Moreauove grozote!“ Na trenutak mi je tako sročen izraz lutao umom nevezan ni za što određeno, a onda sam ga ugledao ispisanog crvenim slovima na malom, smećkastom letku – čitanje njegova sadržaja nagnalo bi čovjeka da zadrhti te da se ustrašen kreće ulicom polako i oprezno, pokušavajući izbjeći opasnost. Zatim sam se jasno prisjetio svih pojedinosti.

Taj davno zaboravljeni letak opet mi se pojavio u sjećanju sa začudno jasnim detaljima. Bio sam tek mladić, dok je Moreau, pretpostavljam, imao već oko pedeset godina. Bio je ugledan i vrlo vješt fiziolog, dobro poznat u znanstvenim krugovima po svojoj izvanrednoj maštovitosti i neuglađenoj neposrednosti u raspravama. Je li ovaj čovjek bio taj isti Moreau? Objavio je nekoliko prilično začudnih činjenica u vezi transfuzije krvi, a uz to bio je poznat i po vrlo korisnom radu na području patoloških izraslina.

A onda mu je karijera iznenada propala. Morao je otići iz Engleske. Jedan novinar, koji je imao namjeru objaviti senzacionalističko raskrinkavanje, dobio je kao tobožnji tehnički asistent pristup njegovu laboratoriju te je uz pomoć jedne šokantne nezgode(ako je to uopće bila nezgoda), njegov stravični letak postao notoran. Na dan objavljivanja letka neki siroti pas oderane kože i osakaćen na druge načine pobjegao je iz Moreauove kuće. Dogodilo se to u ljetnoj sezoni „kiselih krastavaca“ u kojoj nedostaje vijesti i jedan ugledni izdavač, bratić privremenog „tehničkog asistenta“, pozvao je naciju da iskaže svoju savjest. Nije to bilo prvi put da se kolektivna savjest okrene protiv metoda koje se koriste u istraživanjima. Doktor Moreau hajkom je jednostavno istjeran iz zemlje. Možda je to i zaslužio, ali ja još uvijek smatram da je mlaka podrška njegovih kolega istraživača i činjenica da su brojni članovi znanstvene zajednice od njega „oprali ruke“ vrlo sramotna. Ipak, po iskazu onog novinara, neki njegovi eksperimenti bili su namjerno nepotrebno okrutni. Moreau je tada možda i mogao kupiti društveni mir time što bi odustao od svojih istraživanja, no on je očito odlučio dati prednost znanosti, kao što bi to učinila većina znanstvenika koji su i sami bili posve opčinjeni istraživanjima. Moreau nije bio oženjen i doista nije morao brinuti ni o čemu osim o tome da udovolji svojim interesima.

Bio sam uvjeren da je ovaj čovjek onaj isti Moreau. Sve je ukazivalo na to. Tada mi je postalo jasno čemu je bila namijenjena puma i druge životinje koje su dosad već bile unesene s ostalom prtljagom u ograđeni prostor iza kolibe, a blag i zanimljiv zadah, dašak nečeg poznatog, vonj koji mi je dosad bio tek u pozadini svijesti, odjednom je izbio u prvi plan mojih misli. Bio je to antiseptički miris dvorane za seciranje. Kroza zid začuo sam pumino režanje, a jedan od pasa zatulio je kao da je udaren.

Ipak, za čovjeka koji se i sam bavi znanošću, zasigurno nije bilo ničeg toliko užasnog u vivisekciji, a da bi se mogla opravdati sva ta silna tajnovitost;i nekim čudnim skokom u mislima pred očima mi se opet pojavila izoštrena i detaljna vizija šiljastih uški i svjetlećih očiju Montgomeryjeva pomoćnika. Zurio sam kroz prozor u krajolik preda mnom, u zelenkasto more što se zapjenilo pod naletom osvježavajućeg povjetarca. Dopuštao sam da mi u dubini uma ovo i sva ostala čudna sjećanja od proteklih dana dostižu jedno drugo.

Što je sve ovo moglo značiti? Ograđeni i zaključani prostor na otoku odsječenom od svijeta, ozloglašeni istraživač koji se bavi vivisekcijama i ovi izobličeni, nakazni ljudi?