Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

VIII. PUMIN PLAČ

Oko jedan sat poslije podne Montgomery je ušao u sobu i naglo prekinuo zavrzlamu mojih sumnjičavih, misterijem zabavljenih misli. Slijedio ga je njegov nakazni pomoćnik noseći poslužavnik s kruhom, začinskim biljem i drugim jelima, pljoskom napunjenom viskijem, noževima i vrčem vode uz priložene tri čaše. Dobacio sam brz, sumnjičav pogled tom neobičnom stvoru i opazio da me nervozno promatra svojim čudnim očima. Montgomery je rekao da će on ručati sa mnom, ali Moreau je previše zauzet nekim poslom da bi nam se pridružio.

– Moreau? – upitao sam. – To mi je ime poznato.

– Ah, do vraga, naravno da vam je poznato! – reče. – Kakva sam budala bio što sam vam ga spomenuo! A mogao sam pretpostaviti! U svakom slučaju, to vam svakako nagoviješta naše – hm, tajne. Viski?

– Ne hvala, ja sam apstinent.

– Volio bih da sam i ja bio… Ali, sad više nema koristi plakati za prolivenim mlijekom… Alkohol! Ta paklena stvar je i dovela do toga da sam završio ovdje. Alkohol i maglovita noć. U to vrijeme mislio sam da imam sreće kada mi je Moreau ponudio da će me povesti… Strašno je čudno što…

– Montgomery – rekao sam iznenada nakon što je njegov pomoćnik izašao i zatvorio za sobom vrata – zašto vaš pomoćnik ima šiljaste uške?

– O, k vragu! – reče on ustima punim svog prvog zalogaja. Trenutak je buljio u mene, a zatim je ponovio: – Šiljaste uške?

– Gornji dio uški ima oblik malenih šiljaka – rekao sam najsmirenije što sam mogao, hvatajući dah. – I kakvo mu je to nježno, crno krzno po rubovima uški?

Montgomery se, oprezno razmišljajući, poslužio viskijem i vodom.

– Bio sam uvjeren da mu kosa pokriva uši.

– Ugledao sam ih kad se zaustavio pokraj mene kako bi stavio na stol onu kavu koju ste mi poslali. A njegove oči sjaje u mraku.

Do tada se Montgomery već oporavio od iznenađenja uzrokovanog mojim pitanjem.

– Uvijek sam mislio – rekao je promišljeno, uz određeno pojačanje onog laganog frfljanja u govoru – da, po načinu na koji ih skriva, s njegovim ušima nešto nije u redu. Kako izgledaju?

Zbog tona kojim mi je odgovorio bio sam uvjeren da je njegovo neznanje odglumljeno. Ipak, teško da sam tom čovjeku mogao reći da ga smatram lažovom.

– Nisu zaobljene, već imaju šiljasti vrh – rekoh. – Prilično su malene i imaju fine dlačice koje tvore krzno – da, baš krzno. Ipak… zbog svog cjelokupnog izgleda taj čovjek je jedno od najneobičnijih stvorenja koja sam ikad imao prilike vidjeti.

Iz dvorišta, s vanjske strane zaključanih vrata što su nam bila iza leđa začuo se oštar, glasan urlik životinje koja trpi bol. Dubina i jačina urlika svjedočili su o tome da se radi o pumi. Vidio sam da se Montgomery trgnuo.

– Da, nastavite… – rekao je.

– Gdje ste pokupili to stvorenje?

– U San Franciscu. Priznajem, on je ružan divljak. Poluinteligentan. Ne može se sjetiti odakle potječe. Ipak, znate, navikao sam na njega. I ja i Moreau navikli smo… Kakav dojam ostavlja na vas?

– Kao netko tko je neprirodan – rekoh. – Ima nešto u njemu… nemojte misliti da imam prebujnu maštu, ali kad god mi priđe blizu, u meni se pojavi neki gadan osjećaj, mišići mi se nagonski napnu… Doista… osjetim natruhu nečeg što je – demonsko.

Dok sam to govorio, Montgomery je prestao jesti.

– Kako neobično! Ja to ne osjećam – odvrati nastavljajući s jelom. – Nisam imao pojma da on ostavlja takav dojam – rekao je žvačući. – Mora da je isto osjećala i posada škune. Svi su bili protiv tog sirotog „đavoljeg“ stvora. Vidjeli ste kakav je bio kapetan!

Odjednom, puma je opet zaurlala, ovaj put još bolnije. Montgomery je potiho opsovao. Pomišljao sam na to da ga taktički napadnem pitanjima o ljudima s plaže. Sirota zvijer si je zatim dala oduška nizom kratkih, oštrih krikova.

– Oni vaši pomoćnici s plaže – počeo sam – koje su rase?

– Sjajni momci, zar ne? – odvratio je odsutan duhom, mršteći se obuzet nekim drugim mislima dok je životinja ispuštala oštar krik.

Nisam rekao više ništa. Začuo se još jedan urlik, gori od prethodnog. Montgomery me pogledao svojim sivim očima bez sjaja, a zatim si je natočio još viskija. Pokušao me uvući u raspravu o alkoholu, tvrdeći da me alkoholom spasio iz mrtvih. Izgledao je nervozno, obuzet željom za isticanjem činjenice da mu dugujem svoj život. Odgovarao sam mu rastreseno. Ubrzo smo ručak priveli kraju.

Izobličeni, nakazni stvor sa šiljastim ušima počistio je i odnio ostatke, a Montgomery me opet ostavio samog u prostoriji. Čitavo je vrijeme bio u stanju loše prikrivene nervoze zbog buke koju je stvarala vivisecirana puma. Govorio je o svojem čudno manjku hrabrosti te je otišao ostavljajući me da podnosim nedvojbeno čujni uzrok nelagode.

I ja sam osjećao da su krikovi uznemirujući na jedinstven način, a kako je poslijepodne odmicalo, postali su još dublji i glasniji. Isprva su bili bolni, a onda me, konačno, njihovo neprestano ponavljanje posve izbacilo iz ravnoteže. Odrješito sam odbacio prijevod jednog Horacijeva djela koji sam čitao, počeo sam stezati šake, gristi usnice i žustro koračati sobom. Ubrzo sam morao prstima začepiti uši.

Emocija molbe za pomoć koja se čula u tim kricima postojano je bujala u meni i nabujala je do tako snažno izražene patnje da više nisam mogao ostati u ovoj skučenoj sobi. Izašao sam u uspavanu vrelinu kasnog poslijepodneva. Prošao sam pokraj glavnog ulaza te sam, opazivši da je opet zaključan, obišao ugao ograde.

Krikovi su na otvorenom prostoru zvučali čak i glasnije. Bilo je to kao da je bol čitavog svijeta pronašla svoj izraz u jauku. Ipak, da sam znao da u susjednoj prostoriji neko biće toliko pati, ali da je patnja bila nijema, vjerujem da bih – razmišljao sam otad o tome – mogao spoznaju o boli relativno dobro prihvatiti. Sažaljenje se pojavi i počne nas mučiti onda kad se patnja izrazi zvukom od kojeg nam živci zadrhte. Usprkos divnom žarkom suncu i zelenim lepezama grana stabala što su se njihale na umirujućem povjetarcu s mora, svijet mi je izgledao poput kakve nerazumljive zbrke, zamagljen crnim i crvenim raspršenim oblicima što su lebdjeli zrakom, sve dok se nisam našao izvan dometa krikova koji su dopirali iz kuće ograđene kamenim zidom.