Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

X. ČOVJEKOV PLAČ

Dok sam se sporo primicao sve bliže ograđenom prostoru i svojoj kolibi, vidio sam da kroz otvorena vrata moje sobe isijava svjetlo. Tada sam začuo kako iz tame pokraj narančastog svjetla koje je poprimilo pravokutni oblik ulaznih vrata dopire Montgomeryjev glas koji je vikao: – Prendick!

Nastavio sam trčati. Ubrzo sam opet začuo njegovo dozivanje. – Zdravo… – odvratio sam slabašnim glasom i u tren oka doteturao sam do njega.

– Gdje ste bili? – upitao je zadržavajući me na rastojanju od sebe, tako da mi je svjetlo kroz vrata obasjavalo lice. – Moreau i ja bili smo toliko zaposleni da smo vas do prije nekih pola sata posve smetnuli s uma.

Uveo me u sobu i posjeo u platneni naslonjač. Nakratko sam bio zaslijepljen svjetlom.

– Nismo mislili da ćete početi istraživati ovaj naš otok, a da nam to ne kažete – rekao je i dodao: – Uplašio sam se. Ali – što – oj, čovječe!

Ostao sam bez posljednjeg preostalog djelića snage, pa mi je glava skliznula prema naprijed i pala na grudni koš. Mislim da je Montgomery osjećao određeno zadovoljstvo što me tada okrijepio konjakom.

– Zaboga… – rekoh – zaključajte ulazna vrata.

– Došli ste u dodir s nekima od naših lokalnih znamenitosti, zar ne? – upitao je. Zaključao je ulazna vrata, pa se opet okrenuo prema meni. Više me nije upitao ništa, samo mi je dao još konjaka s vodom te je navaljivao da nešto pojedem. Bio sam u gotovo besvjesnom stanju. Još je rekao nešto neodređeno o tome da me zaboravio upozoriti te me kratko upitao kad sam točno izašao iz kuće i što sam sve vidio. Odgovorio sam mu isto tako šturo, iskidanim rečenicama.

– Recite mi, što je uopće sve ovo? – upitao sam u stanju koje je graničilo s histerijom.

– Ne radi se ni o čemu baš toliko strašnom – odvratio je. – Ipak, mislim da ste za jedan dan doživjeli sasvim dovoljno.

Puma je iznenada ispustila glasan urlik prepun boli. Montgomery je nato opsovao sebi u bradu.

– Nek sam proklet – reče – ako ovo mjesto nije nesnosno poput Gower Streeta sa svim onim mačketinama.

– Montgomery – zaustio sam – što je bio onaj stvor koji me progonio? Je li to bila zvijer ili čovjek?

– Ako noćas ne odspavate kako treba – odvratio je – sutra ćete skrenuti.

Ustao sam i stao pred njega. – Što je bio onaj stvor koji me progonio? – upitao sam.

Gledao me ravno u oči, a usta je nekako neobično iskrivio. Njegove oči, koje su još trenutak ranije izgledale živahno, postale su ravnodušne i tupe.

– Po onome što ste ispričali – odvratio je – mislim da je to bilo priviđenje.

Osjetio sam da me obuzima nalet snažne razdraženosti, no osjećaj je prošao jednako brzo kao što se pojavio. Ponovo sam se bacio u platneni naslonjač. Dlanovima sam pritisnuo čelo. Puma je još jednom otpočela sa svojom žalopojkom. Montgomery je obišao naslonjač i stao iza mene položivši mi ruku na rame.

– Gledajte, Prendick – rekao je – nisam vas trebao pustiti da samo tako odlutate van i krenete po tom našem neobičnom otoku… Ali čovječe, pa stvari nisu tako loše kao što to vi mislite. Živci su vam posve rastrojeni. Dopustite mi da vam dam nešto od čega ćete zaspati. Ovakva živčana napetost nastavit će vas mučiti još satima. Vi jednostavno morate zaspati ili ne mogu jamčiti za vaše zdravlje.

Nisam odgovorio. Nagnuo sam se prema naprijed prekrivši lice dlanovima. Montgomery se ubrzo vratio s mjericom u kojoj se nalazila tamna tekućina. Dodao mi je tu čašicu. Bez protivljenja ispio sam njezin sadržaj, a zatim mi je Montgomery pomogao da legnem u mrežu za spavanje.

Kad sam se probudio, već je bio dan. Nakratko sam ležao opružen na leđima, zureći u strop nada mnom. Opazio sam da su krovne grede izrađene od dasaka koje su prvobitno bile dio neke lađe. Tada sam okrenuo glavu i opazio da je na stolu za mene postavljen pripremljeni obrok. Shvatio sam da sam gladan, pa sam se spremao ispetljati iz mreže koja se, uljudno pretpostavljajući moju namjeru, izokrenula naopako, smjestivši me time na pod, u položaj na sve četiri.

Ustao sam i sjeo pred serviranu hranu. U glavi sam osjećao težinu pa sam se isprva tek maglovito sjećao fragmenata onoga što se dogodilo prošle noći. Jutarnji povjetarac što je puhao kroz neostakljeni prozor silno mi je godio – upravo su me taj vjetrić i hrana potaknuli da iskusim osjećaj one nagonske utjehe kakvu osjećaju životinje. Ubrzo su se iza mene otvorila unutarnja vrata koja su iz sobe vodila na dvorište ograđenog prostora. Okrenuo sam se i ugledao Montgomeryjevo lice.

– Dobro – rekao je. – Strahovito sam zaposlen…

Na to je izašao zatvorivši unutarnja vrata. Kasnije sam otkrio da ih je zaboravio ponovo zaključati. Zatim sam se prisjetio onog njegova izraza lica od prošle noći i tad se u meni odvilo sjećanje na sve što sam proživio – događaji su se u trenu rekonstruirali pred mojim očima. Dok me opet obuzimao onaj jučerašnji strah, iz dvorišta se začuo jauk, no ovaj put to nije bio urlik pume. Spustio sam natrag na tanjur zalogaj hrane koji sam dotad oklijevajući držao pred otvorenim ustima i osluškivao.

Sve je bilo tiho, osim šaputavog zvuka jutarnjeg povjetarca. Pomislio sam da me sluh prevario. Nastavio sam jesti nakon poduže stanke, no još uvijek sam pažljivo osluškivao. Ubrzo sam začuo nešto drugačiji zvuk, prilično slabašan i tih. Sjedio sam kao sleđen, obuzet stravičnim mislima. Iako je zvuk bio jedva čujan, potresao me snažnije od svih gadosti kojih sam se dotad naslušao iz unutrašnjosti ograđenog prostora. Ovaj put nisam se mogao zabuniti oko jedinstvenih osobina tih prigušenih, isprekidanih zvukova, nisam mogao nimalo posumnjati u to od kojeg su bića dolazili, jer čulo se stenjanje isprekidano jecajima i bolnim dahtanjem. Sada nije jaukala zvijer već ljudsko biće u mukama! Kad sam to shvatio ustao sam i u tri koraka prešao sobu te zgrabio kvaku na vratima koja su vodila u dvorište. U trzaju sam pred sobom širom otvorio vrata.

– Prendick, čovječe! Stanite! – zaurlao je Montgomery pokušavajući me odvratiti od toga da izađem iz sobe. Uplašeni škotski hrt zavijao je i režao. Vidio sam da u odvodnom kanalu ima smećkaste, kao i nešto grimizne krvi i osjetio sam onaj naročiti miris karbolne kiseline. Tada sam kroz otvorena ulazna vrata nastambe preko puta moje kolibe, u prigušenoj sjeni, ugledao neko biće, bolno sputano za okvir kreveta, uplašeno, krvavo i povijeno zavojima – a zatim je taj prizor poput kakve mrlje prekrila pojava Moreauova staračkog, blijedog i stravičnog lica koje se odjednom stvorilo pred mojim očima. U trenu me zgrabio za rame šakom koja je bila umrljana krvlju, a stisak me toliko zanio da sam izgubio ravnotežu. Nato me objeručke ščepao i podigao uvis kao da sam lagan poput djeteta te me naglavačke odbacio natrag u moju sobu. Tresnuo sam na pod koliko sam dug i širok, a vrata su se naglo zalupila sakrivši Moreauovo lice na kojem je bio izraz strastvene srdžbe. Tada sam začuo kako se u bravi okreće ključ i Montgomeryjev glas čiji je ton zvučao kao da se zbog nečeg suprotstavlja Moreauu.

– Samo tako upropastiti moj cjeloživotni rad! – čuo sam da kaže Moreau.

– On ne razumije… – odvratio je Montgomery i rekao je još nešto što nisam uspio jasno čuti.

– Zasad još nemam za to vremena – nadovezao se Moreau.

Ostatak razgovora nisam čuo. S mukom sam se podigao na noge i tako sam stajao drhteći. Um mi je preplavio kaos najgorih mogućih sumnji. Pomislio sam – je li moguće da se ovdje izvodi tako jeziv operativni zahvat kao što je vivisekcija ljudskih bića? To pitanje sijevnulo je poput munje preko olujnog neba i odjednom se još nedefinirana strava u mom umu zgusnula u živopisnu spoznaju o tome da se nalazim u smrtnoj opasnosti.