Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

XII. KAZIVAČ ZAKONA

Tad mi je nešto hladno dodirnulo šaku. Snažno sam se trgnuo, a onda sam blizu sebe ugledao tamne obrise malenog stvora ružičaste kože, koji je više od ijednog bića na kugli zemaljskoj ličio na dijete s kojeg je oderana koža. Stvor je imao sve one blage, ali odbojne karakteristike ljenivca, jednako spušteno čelo i spore kretnje. Kad sam prebrodio početni šok promjene u jačini svjetla, mogao sam jasnije vidjeti oko sebe. Maleni stvor nalik na ljenivca stajao je i zurio u mene. Majmunoliki stvor koji me vodio cijelim putem nekud je nestao.

Sad sam vidio da je ovaj prostor uzak prolaz među visokim zidovima skrutnute magme, usjek unutar čvornate eruptivne stijene. Zidovi su sa svake strane bili obrasli slojem mahovnjaka, šaša i širokolisnih palmi koje su oslonjene o stijene tvorile gruba i neprobojna mračna skloništa, to jest ono što je stvor koji me doveo ranije nazvao „kolibama“. Vijugavi put koji se protezao duž usjeka bio je između „koliba“ širok jedva nešto više od dva metra. Tlo je bilo strahovito prljavo, posuto trulim hrpama raskomadanog voća i drugog otpada, zbog čega je cijeli prostor tako strahovito zaudarao. Maleni ružičasti stvor-ljenivac još me uvijek promatrao trepćući očima kad se moj majmunoliki vodič opet pojavio na ulazu najbliže nastambe te mi dao znak da uđem unutra. Dok me pozivao, iz jedne od nastambi koje su se nalazile podalje u ovoj čudnoj „ulici“ izmigoljilo je neko pogrbljeno čudovište te je zastalo buljeći u mene, vidljivo tek kao bezoblična silueta na podlozi od svijetlozelenog bilja. Oklijevao sam, već napola odlučan u tome da pobjegnem putem kojim sam i došao, no tada sam ipak odlučio nastaviti ovu pustolovinu. Šakom sam na sredini čvrsto stegnuo svoju letvu s čavlićem te sam, slijedeći svog vodiča, upuzao u malenu, o stijenu oslonjenu „kolibu“ u kojoj je strahovito zaudaralo.

Unutrašnjost je bila polukružnog oblika – prostor je bio oblikovan kao polovina pčelinje košnice. Na stijeni koja je ujedno bila unutarnji zid nalazila se hrpa šarolikog voća, između ostalog i kokosovih oraha. Na podu je bilo nekoliko grubo izrađenih posuda od drveta i lave, a jedna je posuda stajala na nevješto izrađenom stoliću. Nije bilo ognjišta. U najmračnijem, najudaljenijem kutu sjedila je bezoblična, tamna masa koja je, kad sam ušao, progunđala – „’Ej!“ Dok sam puzao do drugog kuta, gdje sam morao čučnuti, moj je vodič stajao pokraj mračnog ulaza, pružajući mi raspolovljen kokosov orah. Uzeo sam ga i počeo zdušno žvakati, pokušavajući ostati što je bilo moguće mirniji, usprkos priličnom strahu i gotovo nepodnošljivoj skučenosti prostora. Maleni ružičasti stvor-ljenjivac zastao je pred otvorom „kolibe“, a iznad njegova ramena pojavilo se još neko biće bezizražajnog lica i svijetlih očiju koje je uporno zurilo.

– Ej! – izustila je tajnovita masa u suprotnom kutu.

– To je čovjek, to je čovjek – blebetao je moj vodič. – Čovjek, čovjek, čovjek s pet, kao ja.

– Tiho! – odvratio je glas iz mraka te je nešto progunđao.

Zdušno sam žvakao kokos dok je oko mene vladala nevjerojatna tišina. Uporno sam zurio u onu tamu, ali nisam uspijevao bilo što raspoznati.

– Ovo je čovjek – ponovio je glas. – On je došao živjeti s nama?

Bio je to hrapav glas u kojem se čulo još nešto, nekakav prizvuk hripavog pištanja – učinio mi se prilično čudnim, no izgovor britanskog naglaska bio je iznenađujuće pravilan. Moj me vodič pogledao kao da nešto očekuje. Shvatio sam da stanka koja je nastala znači pitanje.

– On je došao živjeti s vama – odgovorio sam.

– To je čovjek. On mora naučiti Zakon.

Sada sam počeo razlikovati u tami jednu nijansu dubljeg crnila, nejasan obris zgrbljenog oblika. Onda sam primijetio da su otvor ulaza nastambe dodatno zamračile još dvije tamne glave. Šakom sam stegnuo letvu. Stvor obavijen mrakom ponovio je glasnije – Reci riječi! Promaknulo mi je što je rekao prije toga.

– Ne hodati na sve četiri, to je Zakon – ponovio je stvor gotovo kao da izgovara pjesmicu. Bio sam zbunjen.

– Rec’ r’ječi – rekao je moj vodič ponovivši pravilo, a stvorenja koja su stajala ispred otvora nastambe izgovorila su ga poput jeke, donekle prijetećim tonom. Shvatio sam da moram ponoviti ovu slaboumnu formulaciju i kad sam to učinio započela je suluda ceremonija inicijacije. Glas iz tame počeo je recitirati neku sumanutu litaniju, pravilo po pravilo, koju sam ponavljao skupa s ostalima. Dok su izgovarali riječi, tijelom su se na čudan način ritmički ljuljali s jedne strane na drugu, udarajući dlanovima o koljena – slijedio sam njihov primjer. Tad sam mogao zamisliti da sam već mrtav i na drugome svijetu gdje se nalazi ova mračna nastamba s tim nakaznim bićima u tami, koja tek ponekad mjestimično osvijetli tračak svjetla, a ona se složno njišu s jedne na drugu stranu i ritmički poju – „Ne hodati na sve četiri – to je Zakon. Zar mi nismo Ljudi?“

„Ne srkati vodu – to je Zakon. Zar mi nismo Ljudi?“

„Ne jesti meso i ribu – to je Zakon. Zar mi nismo Ljudi?“

„Ne grepsti noktima koru drveta – to je Zakon. Zar mi nismo Ljudi?“

„Ne progoniti druge Ljude – to je Zakon. Zar mi nismo Ljudi?“

I tako dalje, od zabrane da se čine ovakve gluposti, do zabrane onoga za što sam tad mislio da su najluđa, posve nemoguća i najbesramnija djela koja se uopće mogu zamisliti. Sve nas je obuzeo nekakav ritmički žar pojanja, pa smo napamet blebetali riječi, njišući se sve brže i brže, ponavljajući pravila ovog zapanjujućeg Zakona. Naizgled su me ovi divljaci uspjeli uvući u svoj obrazac sumanutog ponašanja, no duboko u meni nastala je borba između potrebe da prasnem u smijeh i osjećaja gađenja. Izrecitirali smo dugačku listu zabrana, a zatim je tekst koji smo pojali skrenuo na drugu temu:

„Njegova kuća Kuća je Boli“

„Njegova nas ruka stvara“

„Njegova nas ruka ranjava“

„Njegova nas ruka iscjeljuje“

I tako dalje. Izrekli smo još jednu dugačku litaniju koja je za mene uglavnom bila neka prilično nerazumljiva brbljarija o „Njemu“, tko god „On“ bio. Možda bih u tim trenucima čak i uspio povjerovati da sanjam… ali nikad prije nisam u snu čuo pojanje.

„Njegove su munje na nebu“ – pojali smo.

„Njegovo je duboko slano more“…

U um mi se uvukla stravična misao da je Moreau, nakon što je ove ljude pretvorio u zvijeri, zarazio njihove zakržljale mozgove uvjerenjem da je on njihovo božanstvo. Ipak, nije mi ni u ludilu padalo na pamet zbog te ideje prekidati s pojanjem, jer bio sam itekako svjestan bijelih zubi i snažnih kandži kojima sam bio okružen.

„Njegove su zvijezde na nebu“

Konačno je i ova litanija završila. Opazio sam da je lice mog majmunolikog vodiča sjajno od znoja. Oči su mi se dotad već privikle na mrak, pa sam jasnije vidio obrise tijela u kutu iz kojeg se čuo glas. Stvor je bilo veličine čovjeka, no izgledao je obrastao jednoobraznom sivom dlakom, gotovo posve poput pasmine Skye terijera. Što je bilo to biće? Što su svi oni doista bili? Zamislite da ste okruženi najužasnijim nakazama i luđacima kakve ljudski um uopće može zamisliti, pa možda uspijete shvatiti tek djelić osjećaja kakav su u meni pobuđivale ove odvratne karikature ljudskosti kojima sam bio okružen.

– On je pet-čovjek, pet-čovjek, pet-čovjek kao ja – reče moj majmun-čovjek.

Ispružio sam ruke pokazujući šake. Sivi stvor iz kuta nagnuo se prema naprijed.

– Ne trčati na sve četiri. to je Zakon. Zar mi nismo Ljudi? – rekao je.

Ispružio je ruku na kojoj se umjesto šake nalazio nekakav neobično iskrivljeni papak kojim me ščepao za prste – izgledao je gotovo poput jelenjeg papka kojem su se prsti preobrazili u dugačke kandže. Šutio sam, no došlo mi je da zaurlam od šoka i boli. Približio je glavu zureći u moje nokte, a tad mu je svjetlost iz otvora kolibe obasjala dio glave gdje je trebalo biti lice, pa sam ispunjen potresnim gađenjem opazio da to „lice“ ne nalikuje ni čovjeku ni zvijeri, već je posve obraslo dugačkom, gustom i neodržavanom sivom dlakom s tri tamna, vodoravna, stršeća čuperka koji su dali naslutiti gdje mu se nalaze oči i usta.

– On ima male nokte… – zagunđao si je u kosmatu bradu ovaj zastrašujući stvor. – To je dobro.

Ispustio je moju šaku, pa sam nagonski zgrabio letvu.

– Moraš jesti korijenje i biljke, to je volja Njegova – reče majmun-čovjek.

– Ja sam Kazivač Zakona – odvrati sivi, dlakavi stvor. – Svi koji su novi dođu ovdje naučiti Zakon. Ja sjedim u mraku i učim Zakon.

– I tako je dobro – izusti jedan zvjeroliki stvor pred ulazom.

– Teške su kazne za one koji prekrše Zakon. Nitko ne izbjegne kaznu.

– Nitko ne izbjegne kaznu – ponoviše članovi Zvjerskog naroda potajno pogledavajući jedni druge.

– Nitko, nitko – ponovi majmun-čovjek. – Nitko ne izbjegne kaznu. Pogledaj! Ja sam jednom napravio malu stvar, krivu stvar. Blebetao, blebetao, prestao sam govoriti k’o Čovjek. Nitko me više nije razumio. Ja sam opečen, žigosan na šaci. On je velik! On je dobar!

– Nitko ne izbjegne kaznu – reče stvor sive dlake u kutu.

– Nitko ne izbjegne kaznu – ponoviše članovi Zvjerskog naroda poprijeko pogledavajući jedni druge.

– Svatko tko poželi izbjeći kaznu nastrada – reče sivodlaki Kazivač Zakona. – Što ćeš ti poželjeti prekršiti mi zasad ne znamo, ali saznat ćemo. Neki požele slijediti druge Ljude koji se miču, hoće se prikradati, promatrati, čekati i skočiti da ubiju i grizu, da grizu duboko i pohlepno, hoće sisati krv. To je loše. „Ne progoniti druge Ljude – to je Zakon. Zar mi nismo Ljudi? Ne jesti meso i ribu – to je Zakon. Zar mi nismo Ljudi?“

– Nitko ne izbjegne kaznu – odvrati neki pjegavi divljak koji je stajao pred ulazom.

– Za svakog je zlo željeti prekršiti Zakon – nastavi sivodlaki Kazivač Zakona. – Neki hoće otići, pa trgati zubima i rukama dok ne dođu do gomolja bilja i zariti lice u zemlju. To je loše.

– Nitko ne izbjegne kaznu – odvrate svi pred ulazom.

– Neki odu pa noktima grebu koru stabala, neki odu pa noktima kopaju po grobovima mrtvih, neki odu pa se bore tako da se udaraju čelima ili nogama ili oštrim noktima, neki iznenada ujedaju bez ikakvog povoda, neki se vole valjati u prljavštini.

– Nitko ne izbjegne kaznu – odvrati majmun-čovjek češajući se po listu potkoljenice.

– Nitko ne izbjegne kaznu – reče maleni ružičasti „ljenivac“.

– Kazna je okrutna i neizbježna. Zato nauči Zakon. Reci riječi.

Tad je bez ikakvog povoda opet počeo recitirati neobičnu litaniju Zakona, pa sam još jednom sa svim onim stvorenjima stao pjevušiti i ljuljati se. U glavi sam osjećao smušenost od tog blebetanja i smrada prostorije koji me okruživao, no pjevušio sam i dalje, uvjeren da ću ubrzo dobiti šansu da stvari okrenem u svoju korist.

„Ne hodati na sve četiri – to je Zakon. Zar mi nismo Ljudi?“

Stvarali smo toliku buku da uopće nisam primijetio graju koja je nastala vani, dok neki stvor – mislim da je to bio jedan od one dvojice svinjolikih muškaraca – nije iznad malenog ružičastog „ljenivca“ gurnuo glavu u prostoriju i s uzbuđenjem nešto povikao, nešto što nisam uspio razumjeti. Odjednom su se svi koji su stajali pred ulazom nastambe razišli, moj majmun-čovjek brzo je izašao iz prostorije, a slijedio ga je Kazivač koji je dotad sjedio u mraku (opazio sam da je krupan, nespretan i posve obrastao dugom sivom dlakom). Ostao sam sâm, a tad, prije nego što sam uspio dopuzati do ulaza, začuo sam cvilež škotskog hrta.

U trenu sam izašao i zastao pred nastambom, u šaci sam držao letvu s čavlićem dok mi je svaki mišić na tijelu podrhtavao. Preda mnom su se nalazila izvitoperena leđa dvadesetak članova Zvjerskog naroda, deformirane glave do polovice su im bile zaklonjene i uvučene među lopatice. Uzbuđeno su gestikulirali. Ozarena poluzvjerska lica ostalih upitno su promatrala iz nastambi. Gledao sam u smjeru u koji su svi uprli poglede i vidio sam gdje kroz izmaglicu ispod stabala na kraju prolaza što se protezao između nastambi dolazi mračna spodoba s jezivo bijelim licem doktora Moreaua. Zatežući povodac obuzdavao je škotskog hrta koji je divlje skakao u vis, a odmah za njim koračao je Montgomery, držeći u ruci revolver. Trenutak sam ukočeno stajao, sleđen od straha. Okrenuo sam se i vidio da su prolaz iza mene zakrčila još dvojica krupnih divljaka s golemim sivim licem i sitnim očima, trepćući vjeđama dok su mi se približavali. Osvrnuo sam se oko sebe. Opazio sam da se ispred mene nekih šest metara s desne strane uvis uzdiže uzak procjep u stijeni kroz koji je zraka svjetla ukoso prodirala u sjene.

– Stani! – povikao je Moreau kad sam odlučnim, dugačkim koracima krenuo prema procjepu, a onda je zaurlao: – Držite ga!

Na te riječi prema meni se najprije okrenulo jedno, a zatim i sva ostala lica. Njihovi pozvjereni umovi srećom su sporo shvaćali. Snažno sam ramenom odgurnuo jednog nespretnog divljaka koji se okretao da vidi što je Moreau htio, pa je zateturao prema naprijed i naletio na drugo zvjeroliko biće. Osjećao sam kako me rukama nasumice grabi po tijelu pokušavajući me ščepati, ali nije uspio. Maleni ružičasti „ljenivac“ naglo se zabio u mene, pa sam ga tresnuo letvom, a čavlić mu je duboko zarezao nakazno lice. U trenu sam se počeo brzo i nespretno penjati po strmom procjepu u stijeni, nekakvom uskom ukošenom utoru – cilj mi je bio doseći vrh zida i tako se izvući iz kotline na brdo. Iza sebe čuo sam zavijanje i povike: – Uhvatite ga! Držite ga! Ispod mene se u podnožju pojavio stvor sa sivim licem koji je u procjep zabio svoju golemu šaku.

– ‘Ajde! ‘Ajde! – urlali su ovi u podnožju.

Pridržavajući se rukama i nogama, s mukom sam se uspio uzverati do vrha stijene – izvukao sam tijelo iz ponora na brdo gdje je tlo bilo prekriveno sumporom. Nalazio sam se na zapadnoj strani iznad sela Zvjerskog naroda. Imao sam sreću da sam se zatekao baš na ovom dijelu kotline gdje je procjep bio vrlo uzak te se uzdizao u obliku neravne kosine – nemoguće je da bi stvorenja koja su me prva počela slijediti uspjela svladati takav uspon.

Pretrčao sam preko bjelkaste čistine, spustio se po strmoj nizbrdici kroz teren s raštrkanim stablima i došao do široke nizine u kojoj je rasla visoka trska. Probio sam se kroz stabljike do tamnog, bujnog niskog raslinja čiji su se crni mesnati listovi pod nogama pretvarali u gnjecavu smjesu. U trenutku kad sam se sjurio u nizinu s trskom iz kotline su se počeli probijati moji najgorljiviji progonitelji. Već sam neko vrijeme otežano hodao krčeći si put kroz gnjecavo raslinje. Ubrzo su zrak oko mene posve ispunili prijeteći krici. Čuo sam silnu buku koju su stvarali moji zvjerski progonitelji duž staze u kotlini. Tada sam začuo pucanje stabljika trske i povremeni krckavi lom grančica. Neka od ovih stvorenja rikala su poput uzbuđenih zvijeri koje love plijen. Na lijevoj strani nizine tulio je škotski hrt, a iz istog su se smjera čuli Moreauovi i Montgomeryjevi povici.

Brzo sam skrenuo udesno. Čak i tad mi se činilo da čujem Montgomeryja kako mi dovikuje da mi je bolje da vraški brzo trčim želim li se spasiti. Ubrzo su mi noge počele propadati u tlo koje se pretvorilo u vlažnu i gustu smjesu, no bio sam očajan te sam se kao sumanut s mukom probijao po mulju kroz koji sam propadao do koljena. Na kraju sam stigao do staze što je vijugala između visokih stabljika trske. Buka koju su stvarali moji progonitelji ostala je negdje na lijevoj strani nizine. Na jednom dijelu staze, ispred nogu su mi protrčale tri čudne, ružičaste životinje koje su poskakivale. Bile su velike otprilike poput mačaka.

Moj puteljak je vodio na brdo, preko još jedne čistine prekrivene bijelim, skorenim sumporom, a zatim je opet ponirao na tlo obraslo trskom. Tamo je odjednom, bez ikakve vidljive naznake ili upozorenja, skretao usporedo s rubom strme, stijenom omeđene jaruge koju nisam uočio. Iznenađenje me zadesilo naglo i neočekivano, kao kad čovjek ne opazi„ha-ha“ zid tipičan za engleske vrtove [1]. Zagazio sam na rub jaruge dok sam još uvijek trčao svom snagom, no kako je nisam opazio postao sam svjestan da padam tek kad sam već naglavačke poletio kroz zrak.

Pao sam licem i podlakticama među trnje koje je stršalo iz raslinja. Kad sam ustao, jedno mi je uho bilo rasječeno, a rane na licu krvarile su. Jaruga u koju sam tresnuo bila je strma, kamenita, obrasla trnovitim biljem i ispunjena gustom maglom što je oko mene lelujala poput isprepletenih niti dima. Magla se vijugavo uzdizala iz središta uskog potoka čije je korito bilo usječeno u tlo. Zapanjila me ova izmaglica – nije se raspršila unatoč tome što je sada dnevna vrućina bila na vrhuncu. Ipak, nisam imao vremena zastati i razmišljati o tome. Krenuo sam desnom stranom, hodajući niz nagib tla duž potoka, nadajući se da ću ovim putem stići do mora. Obuzela me misao da će mi se tada opet pružiti mogućnost izlaza u krajnjoj nuždi – imat ću se gdje utopiti. Tek sam kasnije shvatio da sam u padu ispustio svoju letvu s čavlićem.

Ubrzo se širina jaruge suzila. Da bih lakše hodao bezbrižno sam ugazio u potok, no gotovo sam istog trena iskočio iz vode koja je bila toliko vruća da je gotovo vrila! Opazio sam i da je tanak sloj sumporne pjene plutao na površini, dok se voda lagano vrtložila. Tek nekoliko metara dalje korito potoka naglo je skretalo, a između stijena nazirala se zamagljena linija plavog horizonta. U morskom plićaku sunce se zrcalilo u bezbrojnim treperavim iskricama na površini vode. Zurio sam u mjesto gdje ću prije ili kasnije umrijeti. Ipak – bilo mi je vruće, dahtao sam, a topla krv ugodno mi je kolala venama, istovremeno kapajući iz mog izranjavanog lica. Osim toga, osjećao sam i više od mrvice likovanja što sam između sebe i progonitelja uspio stvoriti toliku udaljenost. Ne – tada se u meni još uvijek nije probudio nagon koji bi me potaknuo da otkoračam u vodu i okončam svoj život.

Okrenuvši se, zurio sam u stazu kojom sam došao. Osluškivao sam. Posvuda je vladala tišina. Čulo se samo zujanje mušica i cvrčanje nekih malenih kukaca koji su skakali po trnju niskog raslinja. Tad se začulo tiho zavijanje psa, brbljanje, frfljanje, lom grana trske i ljudski glasovi. Zvukovi su postali glasniji, pa opet udaljeniji i tiši. Buka se sve više povlačila u suprotnom smjeru od jaruge i potoka, a onda je posve prestala. Lov je, za neko vrijeme, završio, no sada sam znao s koliko nade mogu očekivati pomoć od pripadnika Zvjerskog naroda.

[1] Niski zidić koji opasuje i dijeli terasasto položene travnjake engleskih pejzažnih parkova, pri čemu je taj prekid nevidljiv promatraču iz kuće ili dvorca, a ima svrhu da spriječi neželjeni ulazak stoke s travnjaka u vrt. (nap. ur.)