Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

XIII. PREGOVARANJE

Tada sam se ponovno okrenuo i spustio se niz obalu prema moru. Otkrio sam da se potok s vrelom vodom rastače u plitku, travama obraslu pjeskovitu lokvu u kojoj se mnoštvo račića i bića s izduženim tijelom i mnogobrojnim ticalima pokrenulo zbog šljapkanja mojih nogu. Došao sam do samog ruba slane morske vode i u tom sam trenu osjetio da sam na sigurnom. Okrenuo sam se, raširio ruke, dlanove podbočio o kukove i zurio u gusto zelenilo kojem sam dotad bio okrenut leđima. Jaruga ispunjena parom izgledala je kao urezana u brdo, poput duboke posjekotine iz koje se dimilo. No, kao što sam već rekao, bio sam previše uzbuđen i (ovo je istina – iako oni koji nikad nisu iskusili opasnost blizine smrti možda u to sumnjaju) previše očajan da bih se odrekao života. Tada sam se dosjetio da mi je ostala još jedna šansa za spas.

Zašto ne bih mogao, dok me Moreau, Montgomery i njihova zvjerska rulja gone duž otoka, obići zaljev hodajući plažom, držeći se uz rub vode dok ne stignem do ograđenog prostora? Tako ću ih uspjeti zaobići s „bočne“ strane otoka i kad stignem do cilja, možda ću iz ogradnog zida (koji je sagrađen od ne baš čvrstog materijala) uspjeti izbiti kamen kojim ću razvaliti bravu malih ulaznih vrata. Zatim ću vidjeti kakvo oružje mogu pronaći unutar dvorišnih prostorija (nož, pištolj ili što drugo) kojim ću se, kad se vrate, moći obraniti. Svakako sam morao pokušati.

Nato sam se okrenuo na zapad i hodao prateći rub vode. Sunce je polako zalazilo, pa me zasljepljivala žareća vrelina. Jedva primjetna plima Tihog oceana bujala je u lagano namreškanim valovima. Ubrzo sam došao do dijela na kojem sam se okrenuo od mora – plaža mi je sada bila s južne strane, to jest iza leđa, a sunce zdesna. Trebao sam se početi penjati po pješčanoj kosini do ograđenog prostora. Odjednom sam u daljini pred sobom ugledao najprije jednu, a zatim nekoliko osoba kako izlaze iz gustiša – Moreau sa sivim škotskim hrtom, pa Montgomery i još dvojica. Nato sam zastao.

Opazivši me, počeli su gestikulirati rukama i krenuli su prema meni. Stajao sam promatrajući ih dok su se približavali. Dvojica pozvjerenih pomoćnika potrčali su naprijed kako bi me spriječili da skrenem kroz šikaru koja je vodila u unutrašnjost otoka. I Montgomery je trčao, no on je išao ravno prema meni. Moreau ih je slijedio sporije, vodeći psa.

Na kraju sam se trgnuo iz umrtvljenosti. Okrenuo sam se prema oceanu i otkoračao ravno u vodu. Isprva je razina mora bila vrlo plitka. Prešao sam gotovo trideset metara prema pučini prije nego su mi valovi dosezali do pasa. Nejasno sam mogao vidjeti kako morska bića u plićaku naglo skreću dalje od mojih stopala.

– Čovječe, što to radite? – povikao je Montgomery.

Okrenuo sam se prema obali. Stajao sam do pasa u vodi i zurio u njih dvojicu. Montgomery je, dahćući, stajao uz rub vode. Lice mu se od napora zarumenilo, poduža zagasito plava kosa stršala je na sve strane, a obješena donja usnica otkrivala je nepravilne zube. Moreau ga je tek sustizao: bio je blijed u licu, s izrazom nepopustljive odlučnosti. Na uzici je držao psa, koji je lajao na mene. Obojica su sa sobom nosili bičeve. Podalje uz obalu ljudi-zvijeri zurili su u nas.

– Što radim? Idem se utopiti – odvratio sam.

Montgomery i Moreau izmijenili su poglede.

– Ali zašto? – upitao je Moreau.

– Jer mi je bolje umrijeti nego da me mučite.

– Rekao sam vam – promrmljao je Montgomery Moreauu, koji mu je nešto potiho odgovorio.

– Zbog čega mislite da ću vas mučiti? – upitao je Moreau.

– Zbog svega što sam dosad vidio – rekoh. – Uključujući i ove pripadnike Zvjerskog naroda koji nas promatraju.

– Zavežite! – zaprijetio mi je Moreau podigavši pesnicu.

– Neću šutjeti – odvratio sam. – Ovo su bili ljudi. A što su sad? Barem neću postati poput njih!

Pogledao sam u daljinu iza Montgomeryja i Moreaua. Nešto dalje na plaži stajali su onaj Montgomeryjev pomoćnik čije je ime bilo M’ling i jedan bijelom tkaninom omotan lađar iz čamca. Još dalje u sjeni stabala ugledao sam svog majmuna-čovjeka, a iza njega još nekoliko nejasnih obrisa zvjerolikih stvorenja.

– Tko su ta stvorenja? – upitao sam pokazujući rukom prema njima, vičući sve glasnije da bi me mogli čuti. – Oni su bili ljudi poput vas, koje ste zarazili nekom zvjerskom odvratnošću, ljudi koje ste porobili i koje još uvijek zastrašujete. Vi koji me slušate! – vikao sam, upirući sad prstom u Moreaua, urlajući do onog udaljenog mjesta iza njega gdje je stajao Zvjerski narod. – Vi koji me slušate! Zar ne vidite da vas se ova dvojica još uvijek boje? Ne vidite li da vas se strahovito boje? Zašto se onda vi bojite njih? Vas je mnogo…

– Za boga miloga – povikao je Montgomery – ušutite već jednom, Prendick!

– Prendick! – zaurlao je Moreau.

Obojica su vikala uglas kao da će me tako uspjeti utišati, a iza njih su se nazirala spuštena lica pozvjerenih „ljudi“ koji su zurili, ne shvaćajući što se događa. Ramena su im bila napeta, dok su im deformirane ruke mlitavo visjele. Izgledali su (bar sam u to želio vjerovati) kao da me pokušavaju razumjeti, kao da se (mislio sam) trude prisjetiti nečega iz svoje ljudske prošlosti. Nastavio sam vikati, jedva se sjećam što – nešto o tome da bi bilo lako ubiti Moreaua i Montgomeryja, da ih se oni uopće ne bi trebali bojati – eto, takvim sam idejama opterećivao umove Zvjerskog naroda. Ugledao sam onog zelenookog stvora u crnim dronjcima kojeg sam sreo noću nakon dolaska na otok kako izlazi iz gustiša stabala i druge koji su ga slijedili da bi me mogli bolje čuti. Na kraju sam, iz potrebe da udahnem, zastao.

– Saslušajte me na trenutak – rekao je Moreau staloženim glasom – a tada recite što god hoćete.

– Dakle, što mi imate reći? – upitao sam.

Nakašljao se, razmislio, pa povikao. – Reći ću na latinskom, Prendick! Lošem latinskom, osnovnoškolskom latinskom, ali pokušajte shvatiti. Hi non sunt homines; sunt animalia qui nos habemus – vivisecirali. Ovo je proces humanizacije. Objasnit ću vam. Dođite na obalu.

Nasmijao sam se. – Zgodna priča – odvratio sam. – Oni govore, grade nastambe. Ovo su bili ljudi. Ne planiram doći do obale.

– Točno iza mjesta gdje stojite voda je jako duboka i prepuna morskih pasa.

– To mi odgovara – rekoh. – Brza i efikasna smrt.

– Pričekajte trenutak… – započeo je Moreau, a zatim je iz džepa izvukao neki predmet koji je odražavao sunčeve zrake te ga spustio pokraj stopala. – Ovo je napunjen revolver – rekao je. – I Montgomery će izvući i odložiti svoj revolver. Tad ćemo se povući gore uz pješčanu kosinu do mjesta na kojem ćete vi odlučiti da smo na sigurnoj udaljenosti od vas. Zatim dođite na obalu i uzmite revolvere.

– Ne pada mi na pamet! Imate vas dvojica negdje i treći revolver.

– Želim da razmislite o čitavoj ovoj situaciji, Prendick. Kao prvo, nikad vas nisam molio da dođete na ovaj otok. Kad bismo se doista bavili vivisekcijom ljudi, tada bismo na otok trebali dovoziti ljude, a ne životinje. Nadalje, prošle noći dali smo vam jaku dozu sedativa – da smo vam htjeli nauditi mogli smo to učiniti. I na kraju, sad kad ste već proživjeli šok početne panike, pa možete razmišljati logičnije, nije li po vama Montgomery pošten čovjek? Pokušavali smo vas uloviti za vaše vlastito dobro, jer ovaj otok prepun je kojekakvih opasnih fenomena. Osim toga, zašto bismo vas željeli ustrijeliti kad ste nam upravo ponudili da se utopite?

– Zašto ste nahuškali svoje „ljude“ na mene dok sam bio u nastambi?

– Htjeli smo se osigurati da ćemo vas uhvatiti i spasiti od opasnosti kojima ste bili okruženi. Nakon toga pratili smo vas po mirisu, opet – za vaše dobro.

Razmišljao sam. Činilo se mogućim… Tad sam se sjetio još nečeg.

– Ali vidio sam… – rekoh – u dvorišnoj nastambi unutar ograđenog prostora…

– To je bila puma.

– Slušajte, Prendick – rekao je Montgomery – nemojte se ponašati poput budale. Izađite iz vode, uzmite naše revolvere i počnimo razgovarati. Ne možemo vas dovesti u gori položaj od onog u kojem se već nalazite.

Priznajem da sam se oduvijek, pa čak i tada smrtno bojao Moreaua i nisam mu vjerovao, no Montgomery je bio čovjek za kojeg sam gajio osjećaj razumijevanja.

– Popnite se po pješčanoj kosini… – rekao sam, a nakon razmišljanja dodao sam – i držite ruke u zraku.

– Ne možemo na to pristati – odvratio je Montgomery jasno odmahujući glavom. – Držati ruke u zraku ponižavajuće je.

– Popnite se onda gore uz kosinu sve do mjesta na kojem počinje rasti drveće – rekoh. – I ne morate podići ruke.

– Prokleto glupa parada, ali učinit ćemo tako – odvratio je Montgomery.

Okrenuli su se od mora suočivši se sa šest ili sedam nakaznih stvorenja koja su stajala tamo na suncu – izgledala su neizrecivo nestvarno, iako su im tijela bila čvrsta i pokretna, a na pijesku su se jasno ocrtavale njihove tamne sjene. Montgomery je pucnuo bičem prema mjestu gdje su stajala i odmah su se sva okrenula i razbježala glavom bez obzira među drveće. Kad su Montgomery i Moreau bili, po mojoj procjeni, dovoljno daleko, dovukao sam se do obale te podigao i pregledao revolvere. Kako bih bio siguran da se ne radi o nekoj dobro smišljenoj opsjeni, ispalio sam jedan metak u zaobljenu grudu lave. Sa zadovoljstvom sam vidio da se kamen raspršio u prah, dok se po pijesku rasulo olovo. Ipak sam na trenutak oklijevao…

– U redu, prihvaćam rizik – konačno sam doviknuo, pa sam s revolverom u svakoj ruci krenuo uz pješčanu kosinu prema Moreau i Montgomeryju.

– Tako je već bolje – odvratio je Moreau, ne glumeći da mi je sklon. – Već ste mi ionako potratili većinu dana svojim neosnovanim maštarijama.

Tad su mi obojica donekle prezrivo okrenula leđa – ponizila me ta gesta – i u tišini su koračali preda mnom do ograđenog prostora. Grupica ljudi-zvijeri stajala je u daljini među drvećem. Još su uvijek pokušavali dokučiti što se događa. Prošao sam kraj njih držeći se što sam mogao smirenije. Jedan stvor počeo me slijediti, ali povukao se nakon što je Montgomery pucnuo bičem. Ostali su stajali, promatrajući u tišini. Ta su stvorenja, po Moreauovim tvrdnjama, možda jednom i bila životinje, ali nikada do tada nisam vidio životinje koje se trude razmišljati.