Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

XIV. ISKAZ DOKTORA MOREAUA

– A sad ću, Prendick, objasniti – rekao je doktor Moreau čim smo nešto pojeli i popili. – Moram priznati da još nikad nisam ugostio čovjeka koji je bio tako tvrdoglav i koji me toliko izmaltretirao. Upozoravam vas da je ovo posljednji put da vam izlazim ususret. Smislite li još nešto zbog čega ćete mi zaprijetiti samoubojstvom – nemam vas više namjeru odgovarati, čak i pod cijenu da mi to stvori prilične probleme.

Moreau je sjedio u mom platnenom naslonjaču, držeći dopola popušenu cigaru bijelim prstima koji su odavali dojam da je itekako spretan. Svjetlo iz stropne svjetiljke što se lagano njihala padalo mu je na bijelu kosu. Zurio je kroz prozorčić u svjetlost zvijezda.

Sjedio sam što je bilo moguće dalje od njega – između nas bio je stol, a revolveri su mi bili pri ruci. Montgomery nije bio u prostoriji. Nisam želio biti s obojicom u tako malom sobičku.

– Dakle, priznajete da je „ljudsko biće nad kojim je izvršena vivisekcija“, kako ste ranije nazvali to stvorenje, na kraju ipak samo puma? – upitao je Moreau.

Ranije me bio natjerao da uđem i dobro pogledam onu jezivu nakazu koja se nalazila u dvorišnoj prostoriji – „laboratoriju“, kako bih se uvjerio da se radi o zvijeri, a ne o čovjeku.

– Da, to je puma – odvratio sam – još uvijek živa, ali toliko izrezana i unakažena da molim Boga da više nikad ne vidim nijednu otvorenu ranu… Od svih izopačenih –

– Pustite sad to – reče Moreau – na kraju krajeva, poštedite me tih mladenačkih strahova. I Montgomery je nekad bio poput vas. Dakle – priznajete da je to puma. Sada šutite dok vam izlažem lekciju iz fiziologije.

Odmah je počeo držati predavanje tonom čovjeka koji se neizrecivo dosađuje, no ubrzo je malo živnuo, pa mi je objasnio temeljnu ideju svog rada. Tumačio je jednostavno, razumljivo i uvjerljivo. Tu i tamo bi mu se u glasu osjetila natruha sarkazma. Ubrzo sam se duboko posramio zbog položaja u kojem smo se obojica zatekli. Stvorenja koja sam vidio nisu bili ljudi – nikad nisu bili ljudi. Bila su životinje, počovječene zvijeri – primjerci vrhunskog uspjeha tehnike vivisekcije.

– Zaboravili ste što sve nekom živom biću može učiniti spretan kirurg koji ga operira tako da ga ne uspava anestezijom – reče Moreau. – Osobno me zbunjuje pitanje – zašto već ranije netko nije učinio sve ovo što sam ja učinio ovdje na otoku? Neki manji zahvati već su, naravno, rađeni, na primjer, amputacije, skraćivanje jezika i kirurško odstranjivanje. Naravno, vama je poznato da je operacijom moguće izliječiti, ali i namjerno uzrokovati razrokost. Tako je i kirurškim odstranjivanjem nečega moguće postići razne sekundarne promjene – poremeti se distribucija kožnog pigmenta, mijenja se jačina snažnih emocija i nagona, preraspodijeli se lučenje unutar masnog tkiva… Sasvim ste sigurno čuli za to?

– Naravno – odvratio sam. – Ali ova vaša nakaradna stvorenja…

– Doznat ćete sve, no idemo nekim redoslijedom – rekao je odmahujući prema meni rukom. – Tek sam počeo. Ovo su samo osnovni primjeri kirurških rekonstrukcija. Operativnim zahvatom, naravno, može se postići daleko više – može se nadograđivati, reducirati i mijenjati. Vjerojatno ste čuli za prilično uobičajeni postupak rekonstrukcije kojem se pribjegava kad je uništena koža na nosu – komadić kože izreže se s čela, postavi na nos i koža normalno zaraste u novom položaju. Kod ovog tipa presađivanja životinja je sama sebi donor, jer jedan se dio njezina tijela samo presadi na drugi dio, gdje sraste u novom položaju. Moguće je i presađivati svježe odstranjen uzorak s jedne životinje na drugu – na primjer, ovako se mogu presaditi zubi. Presađivanje komadića kože i koštanog tkiva radi se u svrhu bržeg zacjeljivanja – kirurg postavi u središte rane komadiće kože odstranjene s druge životinje, ili se na mjestu gdje je kost polomljena postave fragmenti koštanog tkiva netom odstranjeni sa životinje koju u tu svrhu treba usmrtiti. Možda ste čuli za „Hunterovu pijetlovu mamuzu“ – pijetlov stražnji prst, to jest mamuza, uspješno je srastao presađen na vrat bika, a treba uzeti u obzir i štakorske nosoroge alžirskih ratnika – nakazne štakore koji su nastajali tako što bi se običnom štakoru odstranio komadić s repa, koji bi mu se zatim presadio na njušku gdje bi zarastao u položaju „kljove“–

– To je namjerno stvaranje monstruma – odvratio sam. – Dakle, vi mi zapravo hoćete reći da…

– Upravo tako. Stvorenja koja ste vidjeli jesu životinje kojima su dijelovi tijela preoblikovani i raspoređeni tako da se dobila posve nova tjelesna struktura. To je ono čemu sam posvetio svoj život – pronalasku mogućnosti opstanka i prilagodbe organizama novim životnim uvjetima, osobito u situaciji kad središnji živčani sustav mora razviti nove načine upravljanja tijelom.

Učio sam godinama. Stjecao sam znanje eksperimentirajući. Vidim da ste užasnuti, a ipak vam ne govorim ni o čemu što već nije poznato. Sve moje spoznaje nalazile su se ispod površine primijenjene anatomije još prije mnogo godina, ali nitko se nije imao hrabrosti u to upustiti. Ne radi se samo o tome da mogu promijeniti vanjski izgled životinje – fiziološke funkcije te funkcioniranje kemijskih procesa unutar tijela također se mogu trajno izmijeniti. Nema sumnje da su vam poznati primjeri kad su takve promjene postignute ubrizgavanjem cjepiva u kojem su umrtvljeni mikroorganizmi ili zamjenski sintetički nadomjesci. Sličan je postupak i transfuzija krvi, što je polje znanosti s kojim sam i započeo svoja proučavanja.

Svi su ti postupci općepoznati. Manje je poznato da je nekad vjerojatno bila vrlo raširena praksa onih srednjovjekovnih nadrikirurga koji su operativno ljudska bića pretvarali u patuljke, sakate prosjake i čudovišta koja su se izlagala po sajmovima – ostaci njihovih „vještina“ još su uvijek vidljivi u spretnosti mladih šarlatana ili akrobata. Victor Hugo spominje ih u svom djelu „Čovjek koji se smije“.

No, da ne duljim – već sami počinjete uviđati da se može presaditi tkivo s jednog dijela tijela životinje na drugo mjesto, kao što se može presađivati tkivo s jedne životinje na drugu. Jednako tako mogu se izmijeniti kemijske reakcije unutar tijela. Može se upravljati načinom na koji životinja raste, a može se i posve izmijeniti način i smjer pokretanja udova – sve u svemu, životinju se može promijeniti u samom temelju njezine biološke zadanosti.

Ipak, sve dok osobno nisam počeo s praktičnim istraživanjima, moderni istraživači nisu se nikad ozbiljno i sustavno posvetili ovoj fascinantnoj grani znanosti… Nekim se operativnim izmjenama pribjegavalo iz nužde i bez ikakva odobrenja medicinske struke. Sjetite se – do najupečatljivijih dokaza o tome kako je moguće promijeniti biološku zadanost došlo se pukim slučajem – takve eksperimente provodili su tirani, kriminalci, uzgajivači konja i pasa, dakle, nespretni, neuvježbani mesari koji su htjeli postići neki svoj cilj. Ja sam prvi liječnik koji je tom polju pristupio oboružan poznavanjem medicine, kirurgije te zakona i procesa koji upravljaju rastom organizama. Naravno da se opravdano sumnja da se vivisekcija potajno prakticira već stoljećima – takvi su slučajevi umjetnog spajanja navodnih sijamskih blizanaca te svega što se radilo u tamnicama inkvizitora. Njihov glavni cilj nesumnjivo je bio razviti neku vrstu umjetnosti mučenja, no mora da su bar neki od inkvizicijskih „kirurga“ bili vođeni i natruhom znanstvenih pobuda.

– Ali… – započeo sam – ta stvorenja, te životinje govore!

Moreau je to potvrdio i još je jednom istaknuo da ono što se može postići vivisekcijom ne završava tek pukom promjenom fizičkog obličja. Na primjer, svinju se može dresirati. Ustrojstvo moždane strukture još je podložnije promjenama od fizičke strukture tijela. Područje znanstvene hipnoze sve više napreduje. Nazire se mogućnost da se sugestijama koje se usađuju u um prilikom hipnoze premoste i posve zamijene naši stari, naslijeđeni instinkti, kao i ideje koje nam je već usadila okolina. Većina ideja koje nazivamo „moralnim“ odgojem upravo je takvo umjetno preoblikovanje i nasilno potiskivanje urođenih instinkta, rekao je Moreau. Snažna agresivnost preobražena je u hrabru požrtvovnost, a potisnuta seksualnost u snažne religiozne osjećaje.

– Velika razlika između čovjeka i majmuna jest u mjeri do koje ljudi mogu, a majmuni ne mogu koristiti govorne organe – nastavio je Moreau. – Majmunima nedostaje moć nijansiranog oblikovanja zvukova, pa zbog toga ne mogu glasom proizvesti delikatne simbole pomoću kojih bi mogli zvukom prenositi svoje misli.

Nisam se složio s ovom Moreauovom tvrdnjom, no on je donekle nepristojno odbio obratiti pozornost na moj prigovor. Ponovio je da su „stvari takve kakve jesu i – gotovo“. Nastavio je pripovijedati o svom radu. Upitao sam ga zašto je kao model izabrao ljudsko tijelo. Tada mi se činilo (a tako mislim i danas) da je u njegovu odabiru bilo neke neobične zlobe. Priznao je da se za ljudsko tijelo odlučio sasvim slučajno.

– Jednako tako mogao sam ovce preoblikovati u ljame ili ljame u ovce. Pretpostavljam da postoji nešto u obliku ljudskog tijela što potiče u umu stanovitu umjetničku crtu snažnije od ijednog oblika tijela životinje. Ipak, nisam se strogo ograničio samo na preoblikovanje u ljude… Dva-tri puta…

Šutio je nekoliko trenutaka.

– Deset godina! Kako su samo proletjele… A danas sam potratio čitav dan spašavajući vam život te upravo tratim još sat vremena time što vam se opravdavam!

– Ali – rekoh – još uvijek ne razumijem… Čime opravdavate nanošenje tolike boli? Jedini razlog koji bi u mojim očima mogao opravdati vivisekciju jest kad bi ta bol rezultirala nekakvom općom koristi…

– Upravo tako – odvratio je Moreau. – Samo, vidite, moji nazori sazdani su od drugačijeg viđenja stvari. Vi i ja krećemo u donošenje zaključaka od bitno različitih temeljnih uvjerenja. Vi ste materijalist.

– Ja nisam… materijalist! – bunio sam se gorljivo. – Po mom mišljenju, po načinu na koji ja doživljavam…

– Jer upravo su nazori koje imamo o boli ono po čemu se nas dvojica razlikujemo. Dok god vam se gadi bol koju možete vidjeti i čuti, dok god vam vaša osobna bol služi kao vid motivacije za određene postupke, dok god smatrate da je nanošenje boli u temelju svakog zamislivog grijeha – dok god na taj način razmišljate o boli ja tvrdim da ste i vi sami tek životinja koja samo malo smislenije razmišlja i artikulira bol koju životinja naprosto – osjeća. Ta bol…

Nestrpljivo sam slegnuo ramenima na takvo sofističko objašnjenje – argumenti su mu zvučali razumno, no vodili su prema netočnim, namjerno iskrivljenim zaključcima.

– O, Prendick, ali bol je tako zanemariva! Um znanstvenika koji je doista posvećen otkrićima kojima nas znanost može poučiti mora uviđati da je bol nešto što je zanemarivo! Moguće je da, osim na ovom našem sićušnom planetu koji je tek mrljica kozmičke prašine, potpuno nevidljiv čak i kad bismo ga promatrali s najbliže zvijezde – tvrdim da je moguće da nigdje drugdje u svemiru ovaj osjećaj koji mi nazivamo bol uopće ne postoji. Ipak, nazori i zakoni koje smo stvorili i koje smatramo ispravnima – trebali bismo se zapitati koliko je uopće snažna bol? Na cijelom ovom planetu, među svim živim bićima – koliki je uopće intenzitet boli?

Dok je izlagao ovu tezu iz džepa je izvukao maleni vojni nožić unutar čijeg se okvira nalazilo uvučeno nekoliko oštrica različite veličine. Izvukao je najmanju oštricu i namjestio naslonjač tako da sam mu mogao vidjeti bedro. Tad je, odabravši mjesto, u bedro zabio oštricu i odmah je izvukao.

– Nesumnjivo ste ovo već vidjeli – rekao je. Ubod u bedreni mišić ne boli. Ali što to dokazuje? Unutar mišića nema biološke potrebe za boli, pa iz tog razloga bol tamo nije ni smještena. Bol je donekle potrebna na koži gdje ima određenu funkciju, a na cijelom bedru postoje tek tu i tamo točke na kojima je moguće osjetiti bol. Bol je, jednostavno rečeno, naš neposredni medicinski „savjetnik“ koji služi da bi nas na nešto upozorio i potaknuo. Nisu sve otvorene rane bolne, niti tijelo sve impulse koji protječu kroz pokretačke živce registrira kao bol – bol se ne registrira čak ni kroz sve osjetilne živce. Nema one neugodne, istinske boli u osjetu koji provodi očni živac. Povrijedite li očni živac, vidite tek bljeskove svjetla, baš kao što i oboljenje slušnog živca dovodi samo do zujanja u ušima. Biljke ne osjećaju bol, kao ni životinje koje se klasificiraju u niže razrede – moguće je da stvorenja poput morskih zvijezda ili rakova uopće ne osjećaju bol.

A onda, tu su i ljudska bića. Kako postajemo sve inteligentniji, tako pronalazimo sve inteligentnije načine da se brinemo za vlastitu dobrobit. Zbog toga nam sve manje trebaju vanjski poticaji kao motivacija za izbjegavanje opasnosti. Još nikada nisam čuo da evolucija nije prije ili kasnije dokinula i uništila sve što se pokazalo biološki nepotrebnim. Je li vama možda poznat slučaj u kojem nepotrebno ne odumire? A bol kao biološki poticaj postaje nepotrebna.

Osim toga, Prendick, ja sam religiozan čovjek, kao što svatko pri zdravoj pameti mora biti. Usuđujem se vjerovati da sam možda na ovom svijetu vidio više čudnih puteva Gospodnjih od vas jer sam čitav radni vijek na svoj jedinstveni način tragao za zakonima po kojima je život sazdan, dok se vaše traganje, koliko shvaćam, svodilo na sakupljanje različitih vrsta leptira.

I vjerujte mi, Prendick, osjećaj užitka i bola nisu ni u kakvoj vezi s rajem ili s paklom. Užitak i bol – kakvo iskrivljeno preuveličavanje! Što je vaš teološki zanos nego tapkanje u mraku neznanja, nada da vas nakon smrti, ako ste odani vjernik, kao u Kur’anu čeka utjeha djeva koje će vam biti družice? Ta gomila kojekakvih simboličkih značenja koja muškarci i žene pripisuju užitku i boli… baš je to mnoštvo gluposti ono što ih svrstava među one kojima vlada Nečastivi, Zvijer iz Otkrivenja! To je onaj kojem su se ljudi s takvim nazorima doista predali u ruke – Zvijeri. Bol, bol i užitak za nas su temelj vjere samo dok se i sami valjamo u kaljuži.

Znate, provodio sam svoja istraživanja dopuštajući da se stvari odvijaju same od sebe. Koliko mi je poznato, to je jedini mogući način da se istraživanjem dobiju vjerodostojni rezultati. Definirao bih problem, odabrao metode kojima ću dobiti odgovore na pitanja i kako bi postupak tekao svojim tijekom, nova pitanja nametala bi se sama od sebe. Je li moguće ovo ili ono? Ne možete zamisliti što takav razvoj događaja znači istraživaču, kakva ga intelektualna strast obuzme! Ne možete ni zamisliti neobičan, neopipljiv ushit koji vas obuzme kod takve vrste misaonog poriva! Ono što je pred vama više nije životinja, biće koje vam je srodno, već problem na čija pitanja treba pronaći odgovore! Bol koju uzrokuje osjećaj suosjećanja s „predmetom“ istraživanja – sve što znam o toj emociji jest da je se mogu prisjetiti kao osjećaja od kojeg sam patio prije mnogo, mnogo godina. Svojim sam istraživanjima htio – a bilo je to sve što sam ikad želio – otkriti krajnju granicu do koje se živa bića mogu prilagoditi u ekstremno izmijenjenim uvjetima.

– Ali način na koji vi provodite istraživanja odvratan je i bogohulan – rekao sam.

– Dosad se još nikad nisam zamarao etičkom stranom svojih postupaka – nastavio je Moreau. – Proučavanje temeljnih zakona onoga što nazivamo Prirodom prisiljava istraživača da bude jednako ravnodušan kao što je prema svim živim bićima ravnodušna i sama Priroda. Ja sam uvijek uporno nastavljao svoj rad i nisam uopće razmišljao ni o čemu osim o tome kako dobiti odgovore na pitanja koja su me mučila. A subjekti na kojima sam vršio eksperimente – pa… oni su se povukli duboko u nastambe u kotlini.

Prošlo je gotovo jedanaest godina otkako smo se doselili ovdje – Montgomery i šestorica mladih Kanaka, starosjedioca s Havaja. Sjećam se svega kao da je bilo jučer – zelene, mirne prirode otoka i pustog bespuća oceana koji nas je okruživao. Činilo mi se kao da je ovo mjesto čekalo baš mene da se na njemu nastanim.

Dopremljene su sve potrebne zalihe i sagrađena je glavna koliba. Kanake su sagradili nekoliko koliba u blizini kotline. Ovdje sam započeo svoja istraživanja na materijalu koji sam dopremio sa sobom. Isprva se dogodilo nekoliko nepoželjnih stvari – započeo sam istraživanje na ovci, no ubio sam je nakon nešto više od jednog dana kad mi je skalpel nespretno iskliznuo i zarezao krivo mjesto. Ponovio sam zahvat na drugoj ovci, a rezultat je bio stvor prepun boli i straha kojeg sam omotao zavojima te ga ostavio da zacijeli. Kad sam završio s promjenom fizičkog oblika, činilo mi se da prilično nalikuje čovjeku, no nakon nekog vremena došao sam do njega i bio sam nezadovoljan rezultatom. Opazivši me, stvor me se sjetio i pomahnitao od straha – uopće nije bio inteligentniji od glupe ovce. Što sam ga duže promatrao to mi se više činio nespretnim i nedorađenim, pa sam na kraju tom čudovištu odlučno prikratio muke. Životinje koje po prirodi u sebi nemaju nimalo hrabrosti, vrste koje kroz život pokreću samo neprekidan strah i bol, vrste u kojima nema ni iskre nagona da se hrabro i srčano suoče s mučenjem – te vrste nisu pogodne da bi ih se pretvorilo u ljude.

Tad sam isti postupak ponovio na svom gorili. Posvetio sam se radu na njemu s bezgraničnom brigom, uspješno svladavajući problem za problemom i napokon sam stvorio svog prvog čovjeka. Oblikovao sam ga dan i noć tijekom cijele sedmice! U njegovu slučaju uglavnom je mozak bio organ koji sam morao najtemeljitije preoblikovati – prilično toga trebalo je dodati, kao što je i dosta postojećih zadanosti trebalo izmijeniti. Dok sam završavao s posljednjim detaljima preobrazbe pažljivo sam ga uspio oblikovati tako da je donekle sličio stanovnicima određenog dijela Afrike. Ležao je preda mnom omotan zavojima, privezan za krevet i nepokretan. Tek kad sam bio posve siguran da će preživjeti otišao sam iz prostorije u kojoj je ležao i vratio se u ovu sobu gdje sam zatekao Montgomeryja koji je, kao i vi, bio izbezumljen. Čuo je neke od glasnih uzdaha dok se zvijer pretvarala u čovjeka – onakve vapaje koji su i vas strahovito uznemirili. Isprva sam bio oprezan s Montgomeryjem i nisam mu odmah poklonio svoje povjerenje. I Kanake su shvatili ponešto od onoga što sam radio i kad bi me vidjeli, izbezumili bi se od straha. Montgomeryja sam donekle uspio pridobiti na svoju stranu, no obojica smo se prilično namučili trudeći se spriječiti Kanake u tome da ne pobjegnu s otoka. Na kraju su ipak pobjegli i tako smo ostali bez malog jedrenjaka.

Provodio sam dan za danom podučavajući divljaka – proveo sam s njim oko tri ili četiri mjeseca. Naučio sam ga osnovama engleskog jezika. Objasnio sam mu koncept brojeva. Čak sam ga učio sricati slova, no u tome je bio spor, iako sam vidio ljude koji su po kvocijentu inteligencije bili idioti, pa su u učenju slova napredovali još sporije.

Njegov mozak počeo je funkcionirati „ispočetka“ – u umu mu nisu ostala sjećanja na ono što je nekad bio. Kad su mu ožiljci dobro zarasli i samo je osjećao bol i ukočenost, a već je ponešto znao govoriti, odveo sam ga tamo daleko do kotline i predstavio ga Kanakama kao zanimljivog pojedinca koji je slijepi putnik s lađe. Isprva su ga se zbog nečega jako bojali (što me prilično uvrijedilo jer sam osobno bio na njega strašno ponosan!), no njegovo je ponašanje izgledalo tako blago i bio je toliko pokoran, da su ga nakon nekog vremena prihvatili, preuzevši na sebe brigu oko njegova obrazovanja. Brzo je učio, pokazivao je inicijativu i lako se prilagođavao. Sagradio si je kolibu, kako mi se činilo, čak i bolju nego što su to bile kolibe Kanaka. Jedan od mladića bio je pomalo sklon misionarskom pozivu, pa je nastavio učiti divljaka čitanju, to jest, naučio ga je raspoznavanju slova. Objasnio mu je i osnovni koncept moralnog ponašanja, no čini se da neke od navika ovog zvjerskog čovjeka nisu bile nimalo uljuđene.

Nakon svega, nekoliko sam se dana odmarao od rada baveći se mišlju da bih mogao o svemu što sam postigao napisati detaljan izvještaj i time prodrmati uspavane engleske fiziologe. No, tad sam naletio na svojeg stvora dok je čučao visoko na drvetu i nerazumljivo blebetao prema dvojici Kanaka koji su ga zadirkivali. Zaprijetio sam mu, napomenuo da takvo ponašanje nije primjereno ljudima, pobuđivao sam u njemu osjećaj srama. Vratio sam se kući odlučan u nakani da se ponovno prihvatim posla te u potpunosti postignem svoj cilj prije nego što se siguran u svoja otkrića opet oglasim pred fiziolozima u Engleskoj. Moj je rad napredovao, rezultati su bolji, ali iz nekog razloga stvorenja se s vremenom ponovo počnu vraćati u stanje životinje – to uporno tkivo zvijeri obnavlja se iz dana u dan… Ipak, još uvijek namjeravam poboljšati svoj rad. Planiram u potpunosti svladati sve probleme. Ova puma…

No, eto, sve sam vam ispričao. Svi Kanake već su mrtvi. Jedan je nespretno pao preko ograde velikog čamca, drugi je umro zbog rane na peti koju je nekako zatrovao biljnim sokom, trojica su pobjegli na malenom jedrenjaku, pa pretpostavljam, a tome se i nadam, da su se utopili. Jedan je Kanaka ubijen. Ipak – našao sam zamjenu za njih. I Montgomery je u početku bio nagao i prgav poput vas, ali tada…

– Što se dogodilo s onim Kanakom – upitao sam oštro – onim koji je ubijen?

– Nakon što sam priličan broj zvijeri pretvorio u ljude… Činjenica jest da sam stvorio jedno osobito biće…

Moreau je oklijevao.

– I što se dogodilo? – nastavio sam.

– Biće je ubijeno…

– Ne razumijem – rekao sam. – Želite li reći da je biće…

– Da. Biće je ubilo Kanake. Uhvatilo je i ubilo i neka druga stvorenja. Lovili smo ga nekoliko dana. Biće se oslobodilo slučajno – nikad ga uopće nisam mislio pustiti na slobodu… Nije bilo dovršeno. Služilo je samo tome da na njemu isprobavam neke zamisli. Biće je bilo bez udova, imalo je zastrašujuće lice, a kretalo se uvijajući se po tlu onako kako to čine zmije. Bilo je neizrecivo snažno i pobješnjelo od jakih bolova. Dok smo ga lovili nekoliko se dana skrivalo vrebajući u šumi, a onda je otpuzalo na sjeverni dio otoka. Podijelili smo ljude u dvije grupe tako da mu možemo prići s lijeva i s desna te ga stjerati u zamku. Montgomery je ustrajao u nakani da ostane uz mene. Kanaka kojeg je biće ubilo bio je naoružan dvocijevkom, a kad smo pronašli njegovo tijelo jedna od cijevi bila je svinuta u obliku slova s i gotovo pregrizena zubima. Montgomery je ustrijelio biće. Nakon tog događaja držao sam se u svom radu stava da je čovjek ipak najsavršenije biće – osim u nekoliko manjih nedostataka.

Moreau je zašutio. Sjedio sam u tišini, promatrajući njegovo lice.

– Dakle, sveukupno dvadeset godina – računam i onih devet godina u Engleskoj – radim bez prestanka i još uvijek postoji nešto što me kod svakog novog pokušaja, što god učinio, porazi, nešto što me čini nezadovoljnim i tako me izaziva da se nastavim truditi. Ponekad uspijem postići nešto iznimno, ponekad moje kreacije ispadnu ispodprosječno, ali na kraju nikad ne uspijem dobiti ono što doista želim, ono o čemu sanjam.

Sad već gotovo s lakoćom mogu postići oblik ljudskog tijela tako da ispadne gipko i elegantno, ili nabijeno i snažno, no često imam problema s preoblikovanjem šapa i pandži – to su vrlo bolne zone i ne usuđujem si uzeti punu slobodu u promjeni oblika. No, moja glavna muka leži u promjenama koje treba učiniti na mozgu – nužno je određeno tkivo pažljivo usaditi, a već postojeće zadanosti detaljno preoblikovati. Često je nakon zahvata inteligencija neobično niska, misaoni procesi iz neobjašnjivih se razloga prekidaju, pojavljuju se neočekivane praznine u pamćenju. Najveću muku od svega zadaje mi nešto što ne uspijevam promijeniti, jer nikako da otkrijem gdje se točno nalazi u zoni u kojoj su smještene emocije. Ne mogu točno locirati gdje su oni životinjski instinkti, žudnje, težnja da se ljudima nanese zlo – sva ta čudna i skrivena zaliha siline zvjerskih emocija koje planu odjednom i preplave čitavo tijelo bića srdžbom, mržnjom ili strahom.

Vama su ta moja stvorenja izgledala čudno i jezivo odmah kad ste ih počeli promatrati, ali meni svi oni po završetku procesa preobrazbe izgledaju neosporno poput svih ljudskih bića. Tek s vremenom dok ih promatram to moje uvjerenje izblijedi. Najprije se jedna, a zatim i druga zvjerska osobina prikradu u vanjštinu mog stvora i zure ravno u mene. No, pobijedit ću ja sve te prepreke! Svaki put kad živo biće uronim u more goruće boli kažem, ovog ću puta satrti u prah i pepeo sve što je u njemu životinjsko, ovog puta stvorit ću biće koje je racionalno i ja ću biti njegov stvoritelj! Naposljetku, što je deset godina? Ljudi su se razvijali stotinama tisuća godina…

Bile su to mračne misli.

– No, ide mi sve brže. Ta moja puma…

Nastavio je nakon kraće šutnje.

– I vrate se u prvobitno stanje zvijeri. Čim ih ispustim iz svojih ruku u njih se opet počne prikradati zvijer i počne se nametati.

Nastupio je još jedan period duge šutnje.

– Tad odvedete bića koja ste stvorili u one nastambe? – upitao sam.

– Odlaze svojevoljno. Izbacim ih odavde čim počnem u njima osjećati zvijer i ubrzo sami odlutaju tamo. Svi se oni užasno boje ove kuće i mene. U nastambama žive na način koji je groteskna preslika ljudskog života. Montgomery je s tim bolje upoznat jer se s njima druži i posreduje ako dođe do kakvih problema. Jednog ili dvojicu dresirao je tako da nam služe kao pomoćnici. Montgomery se toga stidi, no vjerujem da prema nekim od tih bića donekle osjeća naklonost. Ali to je njegova stvar, ne moja. Prema njima osjećam samo gađenje, jer me ispunjavaju osjećajem neuspjeha. Više me uopće ne interesiraju. Drago mi je da slijede pravila koja im je zadao onaj Kanaka sklon misionarskim idejama – to im daje bar neki izvitopereni privid racionalnog, ljudskog života… Ah, sirote zvijeri! Štuju nešto što nazivaju Zakonom. Pjevaju litanije kojima slave pravila Zakona. Grade „kolibe“ u kojima žive, skupljaju voće i beru bilje – čak se i vjenčavaju! Ipak, moj pogled prodire kroz sav taj privid i mogu vidjeti samu srž njihovih duša, a tamo ne vidim ništa osim duša zvijeri, zvijeri čije će duše prestati postojati, zvijeri koje su sazdane od bijesa, žudnje za životom i poriva da zadovolje svoje nagone. Ipak, ta su stvorenja neobična i nedokučivo složena, kao, uostalom, sva živa bića. U njima postoji neka vrsta stremljenja da budu što napredniji – to je donekle stoga što imaju osjećaj taštine, donekle zbog ispraznih osjećaja vezanih uz seksualnost, a donekle i zbog glupe zvjerske radoznalosti. Sve te njihove osobine rugaju mi se u lice. No, donekle se nadam da ova puma… Jako sam se trudio radeći na oblikovanju i izmjenama glave i mozga…

– A sad… – rekao je, dižući se iz naslonjača nakon dugog perioda tišine tijekom kojeg smo se obojica bavili vlastitim mislima – Što mislite o svemu ovome? Bojite li me se još uvijek?

Pogledao sam ga i vidio tek blijeda, sjedokosa čovjeka u čijim se očima nazirao mir. Osim što je bio spokojan iz njega je izbijala gotovo natruha ljepote sačinjena od sabranosti i impresivne tjelesne građe – mogao je proći pod običnog čovjeka među stotinama druge, ugodne starije gospode. Tad sam zadrhtao. Umjesto da mu riječima odgovorim na ono drugo pitanje, u svaku sam ruku uzeo jedan revolver, koje sam mu dodao.

– Zadržite ih – odvratio je zijevnuvši na brzinu. Ustao je, na trenutak me pronicljivo promotrio, pa se nasmiješio. – Proživjeli ste dva dana prepuna kojekakvih događaja – rekao je. – Savjetujem vam da odspavate. Drago mi je da vam je sad sve jasno. Laku noć.

Trenutak me još razmišljajući promatrao, a tad je izašao kroz unutarnja vrata koja su vodila u dvorište ograđenog prostora. Odmah sam zaključao ulazna vrata. Opet sam sjeo i neko vrijeme sjedio u nekoj vrsti umrtvljenosti. Bio sam toliko emocionalno, mentalno i fizički iscrpljen da nisam uspijevao razmišljati dalje od trenutka u kojem je razgovor završio, a Moreau otišao. Prozor ispunjen crnilom zurio je u mene poput oka. Na kraju sam s mukom utrnuo žar u svjetiljci i popeo se u mrežu za spavanje. Ubrzo sam zaspao.