Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

XVII. KATASTROFA

Prošlo je jedva šest tjedana prije nego sam za Moreauove sramotne eksperimente izgubio svaki osjećaj osim odbojnosti i gađenja. Obuzimala me samo jedna misao – želio sam otići od ovih nakaznih imitacija slike i prilike mog Stvoritelja i vratiti se u okruženje ugodnog, punog odnosa s drugim ljudima. Drugi ljudi, braća i sestre od kojih sam bio odvojen, počeli su u mom sjećanju poprimati idilične vrline i ljepotu. Početno prijateljstvo s Montgomeryjem više se nije produbljivalo. Neke su ga stvari u mojim očima ocrnile – dugogodišnja odvojenost od ljudi, njegov tajni porok opijanja te očita naklonost prema članovima Zvjerskog naroda. Nekoliko puta dopustio sam mu da ih posjeti bez ičije pratnje. Ja sam pod svaku cijenu izbjegavao uspostaviti s njima kontakte. Sve sam više vremena provodio na plaži, očekujući dolazak neke spasonosne lađe (koja se nikad ne bi pojavila), dok nas jednog dana nije zadesila kobna nesreća zbog koje se moje neobično okruženje posve promijenilo.

Prošlo je oko sedam ili osam tjedana od mog dolaska, vjerojatnije osam (bar mi se tako čini, iako se nisam zamarao računanjem vremena), kad je došlo do nesreće. Dogodilo se to rano ujutro… Mislim da je moglo biti oko šest sati. Ustao sam i doručkovao rano, jer probudila me buka koju su stvarale tri počovječene nakaze dok su unosile drva za potpalu u dvorište ograđenog prostora. Nakon doručka otišao sam do otvorenih vrata glavnog ulaza. Stajao sam ondje pušeći cigaretu i uživao u svježini ranog jutra. Ubrzo je iza ugla ogradnog zida došao Moreau. Uljudno me pozdravio. Prošao je pokraj mene i čuo sam kako u pozadini otključava vrata i ulazi u svoj laboratorij. Dotada sam već toliko očvrsnuo na sve gadosti ovog mjesta da nisam osjetio ništa kad sam čuo da je za sirotu pumu počeo još jedan dan mučenja. Dočekala je svog mučitelja ispustivši pištav krik čiji je ton bio gotovo istovjetan glasanju one stare, srdite medvjedice-lisice.

Tad se odjednom nešto dogodilo – do danas ne znam što. Iza sebe začuo sam kratak, snažan krik i pad na tlo. Dok sam se okretao opazio sam kako prema meni juri zastrašujuće lice – ni ljudsko ni životinjsko, već lice iz pakla, tamnosmeđe, izbrazdano razgranatim crvenim ožiljcima iz kojih su počele izbijati grimizne kapi krvi, s očima bez kapaka zažarenim od uzbuđenja. Podmetnuo sam ruku u samoobrani, no dostigao me takav udarac da sam se našao odbačen uvis i slomljene podlaktice. Golema čudovišna nakaza zakrabuljena krvlju umrljanim zavojima što su joj lepršali oko tijela preskočila me i nekamo otrčala. Otkotrljao sam se niz rub pješčane kosine – kotrljao sam se i prevrtao po plaži. Pokušao sam sjesti, no pao sam jer sam se oslonio na slomljenu ruku. Tad se pojavio Moreau, njegovo golemo blijedo lice bilo je još užasnije zbog krvi koja mu je u tankom mlazu curila iz čela. U ruci je držao revolver. Jedva me okrznuo pogledom, već je odmah odjurio progoneći pumu. Pokušao sam se osloniti o drugu ruku i uspio sam sjesti. Zakrabuljena je životinja ispred u daljini trčala dugačkim, odlučnim skokovima duž plaže. Moreau ju je slijedio. Okrenula je glavu i ugledala Moreaua, a tad je, udvostručivši brzinu, iznenada skočila u grmlje. Svakim mu je skokom sve više izmicala. Vidio sam kako se uvukla u raslinje, dok je Moreau trčao iskosa, pokušavajući je presresti. Zapucao je i promašio u trenutku kad je zvijer nestala. Tad se i Moreau izgubio u spletu zelene šikare. Zurio sam za njima, no onda mi se u ruci rasplamsala bol pa sam zastenjao i teturavo se uspravio na noge. Popeo sam se po kosini. Montgomery se odjeven i s revolverom u ruci pojavio kod glavnog ulaza.

– Mili Bože, Prendick – povikao je, ne primjećujući da sam povrijeđen. – Ona se zvijer oslobodila! Istrgnula je okove iz zida! Jeste li je možda vidjeli? Jeste li vidjeli Moreaua? Što nije u redu s vama? – upitao je oštro opazivši da sam se uhvatio za ruku.

– Baš sam tada stajao na ulaznim vratima – odvratio sam.

Prišao mi je i uhvatio me za podlakticu.

– Rukav je krvav – rekao je zavrnuvši tkaninu. Revolver je gurnuo u džep. Bolno mi je ispipao ruku, a zatim me uveo u dvorište.

– Ruka je slomljena – naglasio je i nastavio: – Recite mi točno kako se to dogodilo? Što se uopće dogodilo?

Rekao sam mu što sam vidio – prepričavao sam isprekidanim rečenicama, dašćući između riječi od boli, a Montgomery mi je za to vrijeme s obje ruke brzo naravnavao kost. Trzajem mi je povukao ruku iz ramena. Udaljio se pa me promotrio.

– Sad je u redu – rekao je. – Ali što da poduzmem…?

Razmišljao je. Tad je izašao iz ograđenog prostora i zaključao vrata glavnog ulaza. Neko je vrijeme bio odsutan. Ja sam uglavnom bio u brizi zbog svoje ruke. Sama nesreća činila mi se kao tek jedan u nizu stravičnih događaja. Sjeo sam u platneni naslonjač i, moram priznati, zdušno proklinjao ovaj otok. Kad se Montgomery opet pojavio, početni osjećaj utrnulosti povrijeđenog dijela ruke već se povukao pred gorućom boli. Bio je prilično blijed, a obješena donja usnica gore nego ikad otkrivala mu je zubno meso.

– Nisam uspio ni vidjeti ni čuti Moreaua… – rekao je. – Mislim da mu je potrebna moja pomoć. Zurio je u mene svojim bezizražajnim očima. – Puma je bila snažna zvijer – dodao je. – S lakoćom je iščupala okove iz zida…

Otišao je do prozora, pa do vrata sobe i tu se okrenuo prema meni.

– Idem potražiti Moreaua – rekao je. – Postoji još jedan revolver koji vam mogu ostaviti. Da budem iskren, donekle sam zabrinut…

Izvukao je revolver te ga je napunjenog položio na stol pokraj moje šake. Tada je otišao, a za njim je u zraku ostao zarazan nemir. Nisam sjeo još dugo nakon njegova odlaska, već sam dograbio revolver i otišao do glavnog ulaza.

Jutro je bilo mirno poput nagovještaja smrti. Ni najblaži dašak vjetra nije remetio obamrlost; nebo se činilo praznim bez i jednog oblačka, morska pučina bila je poput staklene plohe, plaža je izgledala pusto. U mom napola uzbuđenom, napola grozničavom stanju, ovakva nepomičnost okoliša zarobila me tjeskobom. Pokušao sam zviždati, no melodija je zamrla. Opet sam opsovao – već drugi put tog jutra. Zatim sam otišao do ugla ogradnog zida i zurio prema unutrašnjosti kopna, u zeleno raslinje koje je progutalo Montgomeryja i Moreaua. Kad će se i kako vratiti? Tad se na udaljenom dijelu plaže pojavio maleni sivi stvor, jedan od članova Zvjerskog naroda. Otrčao je do ruba mora i počeo svuda oko sebe rasprskavati vodu. Polako sam se vratio do ulaznih vrata. Zatim sam opet otišao do ugla. Tako sam, poput stražara na dužnosti, počeo koračati od ulaza do ugla. Odjednom me posve zaokupio udaljeni zvuk Montgomeryjeva tuljenja: – Moreau! Gdj… st…!

Ruka mi je postala manje bolna, no bila je vrlo vruća. Obuzela me žeđ i groznica. Na tlu se moja sjena skraćivala. Promatrao sam udaljeni lik sivog stvora sve dok opet nije nekamo otišao. Što ako se Montgomery i Moreau uopće ne vrate? Tri morske ptice počele su se otimati oko nekog dragocjenog plijena nasukanog na pijesku. Uto sam daleko iza ograđenog prostora začuo pucanj iz pištolja. Nastala je duga tišina, a tad se začuo još jedan pucanj. Nakon toga je iz nešto veće blizine odjeknuo glasan povik. Uslijedio je još jedan period prazne tišine. Počela me mučiti moja nesretna, prebujna mašta. Iznenada je odjeknuo hitac ispaljen u neposrednoj blizini. Sav prestrašen otišao sam do ugla i opazio Montgomeryja – lice mu je bilo grimizno, kosa raščupana, a hlače na koljenu poderane. Njegov izraz lica odavao je duboku zabrinutost. Slijedio ga je pogrbljeni M’ling. Oko čeljusti je imao neke čudne tamne mrlje.

– Je li došao? – upitao je Montgomery.

– Moreau? – odvratio sam. – Ne.

– Mili Bože! – Montgomery je dahtao, gotovo jecao. – Vratite se u ograđeni prostor – rekao je grabeći me za ruku. – Poludjeli su… Svi tumaraju uokolo kao luđaci. Što se točno dogodilo? Ne znam… Sve ću vam ispričati kad uspijem povratiti dah. Gdje je konjak?

Montgomery je idući preda mnom odšepao u sobu i sjeo u platneni naslonjač. M’ling se točno pred ulazom bacio na pod. Počeo je dahtati kao pas. Donio sam Montgomeryju konjak s vodom. Sjedio je zureći pred sobom u prazno, ponovno hvatajući dah. Nakon par minuta počeo mi je objašnjavati što se dogodilo.

Montgomery je neko vrijeme slijedio tragove Moreaua i pume. Isprva je to bilo prilično lako zbog ugaženog i polomljenog grmlja, bijelih krpica otrgnutih s puminih zavoja te sporadičnih mrlja krvi po lišću busenja i niskog raslinja. Ipak, izgubio je trag na kamenitom tlu iza potoka, na mjestu gdje sam vidio čovjeka-leoparda kako pije vodu. Počeo je besciljno lutati prema zapadu glasno zazivajući Moreaua. Tada mu se pridružio M’ling koji je sa sobom nosio malenu sjekiru. On nije znao ništa o događaju s pumom; cijepao je drva i začuo Montgomeryjeve povike. Krenuli su dalje zajednički dozivajući Moreaua. Prišla su im dvojica članova Zvjerskog naroda koji su hodali skvrčenih nogu kao da čuče i motrili su ih kroz nisko raslinje. Gestikulirali su i ophodili su se nekako tajnovito. Montgomeryja je uzbunila neobičnost takvog ponašanja. Obratio im se, a oni su pobjegli odajući dojam da su nešto skrivili. Poslije toga prestao je glasno dozivati Moreaua. Nakon što je još neko vrijeme lutao s M’lingom sve dalje nesiguran oko pravca u kojem bi trebali krenuti, čvrsto je odlučio obići nastambe Zvjerskog naroda.

Kad je stigao do kotline otkrio je da su nastambe napuštene. Svake minute postajao je sve uznemireniji te je s M’lingom krenuo natrag, vraćajući se točno onim putem po kojem je išao ranije. Tad je susreo dvojicu muškaraca-svinja koje sam u noći dolaska na otok promatrao dok su plesali. Oko usta su imali krvave mrlje i bili su strahovito uzbuđeni. Približili su se Montgomeryju i M’lingu silovito se probijajući kroz visoku paprat. Kad su ih ugledali, zastali su – po izrazu lica bilo je očito da su razjareni. Montgomery je donekle u strahu pucnuo bičem i muškarci-svinje istog su trena nasrnuli na njega. Nikad prije nijedan član Zvjerskog naroda nije se to usudio učiniti. Montgomery je jednog propucao kroz glavu. M’ling se bacio na drugog – u klinču su se kotrljali po tlu. Kad je svog protivnika oborio na zemlju, M’ling mu je u grkljan zario zube, a Montgomery ga je ubio dok se koprcao u M’lingovu čeličnom stisku. Montgomery je s određenom teškoćom potaknuo M’linga da opet pođe s njim, stoga su požurili natrag do ograđenog prostora. M’ling je putem odjednom utrčao u nisko raslinje i istjerao van sićušnog čovjeka-ocelota koji je također bio umrljan krvlju. Šepao je zbog teške rane na stopalu. Ta je zvijer pretrčala kratak put, a tad je divljački krenula u smjeru plaže i Montgomery ju je ustrijelio (bar mi se tako činilo) s dozom obijesti.

– Ali, što sve to uopće znači? – upitao sam.

Odmahnuo je glavom u gesti koja je značila „ne znam“ i još jednom je dohvatio piće.