Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

XVIII. PRONALAZAK MOREAUOVA MRTVOG TIJELA

 

Kad sam vidio da je Montgomery ispio treću čašu konjaka, odlučio sam se umiješati. Već je ionako bio i više nego tek pripit. Rekao sam mu da se Moreauu dosad moralo dogoditi nešto ozbiljno ili bi se vratio prije nego je nastala ova zbrka pa smo dužni utvrditi kakva ga je nesreća snašla. Montgomery je izrekao nekoliko mlitavih prigovora, ali se na kraju ipak složio. Objedovali smo, a zatim smo sva trojica krenuli u potragu.

Možda mi se ovo događa zbog tadašnjeg opterećenja i napetosti uma, no čak i kad se sada prisjetim onog izlaska u vrelu nepomičnost tropskog popodneva u meni se ponovo budi isti osjećaj – bilo je to jedinstveno živopisno uranjanje u svijet koji me okruživao. Prvi je išao M’ling. Ramena su mu bila pogrbljena. U hodu je svojom čudnom crnom glavom naglo trzao, motreći najprije jednu, pa drugu stranu puta kojim smo hodali. Nije bio naoružan – ispustio je sjekiru čim se susreo s počovječenim nerastima. U borbi prsa o prsa njegovo su oružje bili zubi. Slijedio ga je Montgomery. Hodao je teturajući, s rukama u džepovima, oborena lica, u stanju zbrkane zlovolje uperene protiv mene zbog opaske o piću. Meni je lijeva ruka bila u marami vezanoj oko vrata (lom je srećom bio na lijevoj ruci), dok sam desnom šakom držao revolver. Ubrzo smo u smjeru sjeverozapada otkrili uski puteljak kroz divlje izobilje otočkog raslinja, no M’ling je odmah zastao i sav se skamenio osjetivši da mora biti na oprezu. Montgomery ga je posrćući gotovo nagazio, a tad je i on zastao. Zatim smo, pomno osluškujući, čuli kako između drveća dopire zvuk glasova i koraka koji su nam se približavali.

– On je mrtav – reče duboki glas koji je podrhtavao.

– On nije mrtav, On nije mrtav – blebećući odvrati netko drugi.

– Mi smo vidjeli da jest, mi smo vidjeli – potvrdilo je nekoliko glasova.

– Hej, vi! – odjednom poviče Montgomery. – Hej vi tamo!

– Idite dovraga – rekao sam i zgrabio svoj pištolj.

Nastupila je tišina. Nato se među isprepletenim biljem začuo zvuk pucketavog lomljenja, najprije na jednom mjestu, pa na drugom, a tad se pojavilo šest lica – bila su to čudna lica, baš kao što je neobično bilo i danje svjetlo koje ih je obasjalo. M’ling je grleno zarežao. Prepoznao sam čovjekolikog majmuna (već sam prije razaznao njegov glas) i dvojicu od trojice tamnoputih lađara omotanih bijelim povojima koje sam prvi put vidio u Montgomeryjevu čamcu. S njima su bila dva pjegava stvora i ono sivodlako, strahovito izvitopereno biće nazvano Kazivač Zakona – iz obraza su mu rasli pramenovi duge sive dlake koja mu je padala niz lice, imao je guste, čupave obrve, a glava mu je bila obrasla sivim kovrčama što su izbijale iz okomite crte razdjeljka nad niskim čelom. Bilo je to teško, zdepasto biće toliko dlakavo da mu se nisu nazirale crte lica, s čudnim crvenim očima što su nas znatiželjno motrile kroz gustiš.

Neko vrijeme smo svi šutjeli, a tad je Montgomery upitao isprekidanim glasom koji je podsjećao na štucanje: – Tko… je rekao da je… mrtav?

Čovjekoliki majmun s krivnjom je pogledao sivodlakog Kazivača.

– On je mrtav – odvratilo je sivodlako čudovište. – Ovi su vidjeli.

Iako su o mrtvom Moreauu govorili bez ikakve samilosti, nije mi se činilo da u njihovom ponašanju vidim ikakvu prijetnju nama. Izgledali su zbunjeno i u šoku.

– Gdje je sada On? – upitao je Montgomery.

– Tamo dalje – rekao je sivi stvor pokazujući smjer.

– Postoji li sada Zakon? – upitao je čovjek-majmun. – Ima li još uvijek da se treba raditi ovako ili onako? Je li On stvarno mrtav?

– Postoji li sada Zakon? – ponovili su lađari. – Postoji li sada Zakon? Reci nam, Drugi koji nosiš bič.

– On je mrtav – ponovio je sivodlaki stvor.

Svi su stajali promatrajući nas.

– Prendick… – zausti Montgomery okrenuvši svoj tupi pogled prema meni. – On je očito mrtav…

Dok je trajao ovaj dijalog stajao sam iza Montgomeryja. Počeo sam shvaćati obrazac po kojem su stvorenja razmišljala. Tad sam odjednom iskoračio i stao ispred Montgomeryja te sam podižući glas rekao: – Djeco Zakona, On nije mrtav!

M’ling se okrenuo uputivši mi oštar pogled.

– On je promijenio svoj oblik, On je promijenio svoje tijelo! – nastavio sam. – Neko vrijeme nećete ga vidjeti, ali On je tamo… – uperio sam prst uvis. – Odande vas može promatrati! Vi Njega ne možete vidjeti, ali On može vidjeti vas. Bojte se Zakona!

Pogledao sam ih ravno u oči. Oborili su pogled.

– On je velik, On je dobar – rekao je čovjekoliki majmun, prestrašeno zirkajući uvis među gusto granje stabala.

– Recite mi što je sa zvijeri koja Ga je napala? – zahtijevao sam.

– Ta koja krvari, trči, vrišti i jeca – i ta je mrtva – odvratio je sivodlaki stvor koji me još uvijek ispitivački promatrao.

– To je dobro – progunđao je Montgomery.

– Drugi koji nosi bič… – zaustio je sivodlaki stvor.

– Što s njim? – upitao sam.

– …je rekao da je On mrtav…

Ipak, Montgomery je još uvijek bio dovoljno trijezan da shvati razlog mojeg poricanja Moreauove smrti.

– On nije mrtav – izustio je polako. – On uopće nije mrtav. Nije ništa mrtviji od mene.

– Neki od vas prekršili su Zakon – rekao sam. – Oni će umrijeti. Neki su već mrtvi. Sad nam pokažite gdje leži njegovo staro tijelo, ono koje je odbacio jer mu više nije trebalo.

– Eno tamo, Čovječe koji hoda u moru – reče sivodlaki stvor.

Dok nas je ovih šestero zvijeri vodilo prema sjeverozapadu, Montgomery i ja probijali smo se kroz gustu prašumu paprati, visokih puzavica i stabala. Tad se začuo urlik i lom grana, a kraj nas je cvileći protrčao maleni, ružičasti „ljenivac“. Odmah za njim pojavilo se čudovište koje je trčalo kao sumanuto, obuzeto lovom i umrljano krvlju. Stvorilo se među nama gotovo kao da nije moglo obuzdati svoj divlji galop. Sivodlaki Kazivač odskočio je u stranu. M’ling se režeći bacio na monstruma, koji ga je žestoko odbacio od sebe. Montgomery je zapucao i promašio. Nato je, pognuvši glavu, pružio pred sebe ruku u samoobrani, a zatim se okrenuo pokušavajući pobjeći. Ispalio sam metak, no stvor me svejedno pokušao ščepati. Opet sam zapucao pogodivši ga izbliza u nakazno lice. Vidio sam kako su s bljeskom ispaljenog metka crte njegova lica nestale – ostalo je samo krvavo udubljenje. Čak i u tom stanju, stvor je prošao pokraj mene i ščepao Montgomeryja. Dok ga je držao u stisku obojica su se naglavačke stropoštali na tlo. Umirući u agoniji, povukao je Montgomeryjevo opruženo tijelo na sebe.

Tad sam shvatio da su me zvijeri ostavile samog s M’lingom, Montgomeryjem koji je oboren ležao na tlu i mrtvim čudovištem. Montgomery se polako pridizao, smeteno zureći u propucanu zvijer kraj sebe – napad ga je prilično otrijeznio. Nespretno je ustao. Uto sam opazio da se sivodlaki Kazivač vraća, oprezno hodajući između stabala.

– Vidiš – rekao sam pokazujući na mrtvu zvijer. – Nije li Zakon živ? Ovo se dogodilo zbog kršenja Zakona.

Zurio je u mrtvo tijelo.

– On šalje vatru koja ubija – odvratio je dubokim glasom, ponavljajući tvrdnju iz rituala Zakona.

Tad se zvjerska grupica ponovo okupila. Neko vrijeme samo su zurili. Krenuli smo dalje.

Slijedeći naše vodiče konačno smo stigli blizu najudaljenije točke sjeverozapadnog dijela otoka. Ondje smo naišli na izrezano i unakaženo tijelo pume. Metak joj je smrskao ključnu kost. Otprilike dvadeset metara dalje napokon smo pronašli ono što smo tražili – na mjestu gdje je trska bila ugažena i slomljena ležalo je potrbuške okrenuto Moreauovo tijelo. Jedna mu je šaka u zglobu bila gotovo otrgnuta. Sijeda je kosa bila oblivena krvlju, a glava mu je bila ulubljena od puminih udaraca šakama u okovima. Iza njega je na polomljenim stabljikama trske bilo krvi. Revolver nismo uspjeli pronaći.

Montgomery je okrenuo mrtvog Moreaua na leđa. Podigli smo ga i krenuli natrag prema ograđenom prostoru. Moreau je bio krupan pa su nam uz prekide za odmor pomagale sve zvijeri. Spuštao se mrak. U dva smo navrata čuli zavijanje i cvilež nekih nevidljivih stvorenja što su se u mraku mimoišla s našom malom grupom. Jednom se pojavio onaj ružičasti „ljenivac“ – zurio je prema nama, a tad je opet nestao. Ipak, više nas nitko nije napao. Pred vratima glavnog ulaza zvijeri su otišle svojim putem. M’ling im se pridružio. Nas dvojica zabravili smo vrata, a zatim smo odvukli Moreauovo unakaženo tijelo u dvorište. Položili smo ga na hrpu suhog granja. Nakon toga otišli smo u Moreauov laboratorij i sve što smo tamo zatekli živo odmah smo ubili.