Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

XIX. MONTGOMERYJEV PRAZNIK

Kad smo to obavili oprali smo se i objedovali, a zatim smo otišli u moj sobičak i prvi put ozbiljno raspravljali o situaciji u kojoj smo se zatekli. Bližila se ponoć. Montgomery je bio gotovo posve trijezan, no um mu je zapao u ponor smućenosti. Bio je pod neobično snažnim utjecajem Moreauove osobnosti – mislim da nikad nije ni pomislio da bi Moreau mogao umrijeti. Ova nesreća naglo je dokinula navike koje su tijekom desetak ili više monotonih godina provedenih na otoku postale sastavni dio njegova karaktera.

Dok je govorio znao se sav pogubiti. Na pitanja bi mi odgovorio tek djelomično, a tad bi odlutao na kakvu općenitu temu.

– Ta glupost koja se naziva svijetom… kako je sve to jedna smiješna zbrka! – rekao je. – Uopće nisam proživio svoj život. Stalno sam se pitao kad će već jednom započeti. Šesnaest godina maltretirale su me internatske dadilje i školski upravitelji kako se kome prohtjelo. Pet godina zlopatio sam se u Londonu učeći medicinu – hrana je bila oskudna, smještaj je bio sirotinjski, odjeća pohabana, moja sklonost alkoholu također je bila odraz jada… Sve je to bila glupa pogreška. Nisam znao što učiniti, pa sam se dovukao na ovaj prokleti otok. Ovdje sam deset godina! A čemu, Prendick? Jesmo li svi mi tek mjehurići od sapunice koje napuhuje kakvo dijete?

Teško sam se nosio s ovim buncanjem.

– Ono na što se sad moramo usredotočiti jest pitanje kako otići s ovog otoka – rekao sam.

– Kakvog bi smisla imao odlazak? Ja sam sada svugdje izgnanik… Gdje da više pronađem svoje mjesto u svijetu? Lako je vama, Prendick. Siroti stari Moreau! Ne možemo ga ostaviti ovdje na milost i nemilost, pa da zvijeri skrnave njegov leš. Osim toga, što će se dogoditi s miroljubivim članovima Zvjerskog naroda?

– Pa… za Moreaua ćemo se pobrinuti sutra. Razmišljao sam: mogli bismo napraviti lomaču od suhog granja i spaliti njegovo tijelo… kao i one njegove „eksperimente“ iz laboratorija. Što vi mislite, što će se dogoditi sa Zvjerskim narodom?

– Ne znam. Pretpostavljam da će se oni koji su nastali od grabežljivaca prije ili kasnije dovesti u pogibeljnu situaciju. Ne možemo ih sve pobiti u kotlini… Zar ne? Pretpostavljam da je vaša ljudskost usmjerena isključivo na njihov opstanak. No, članovi Zvjerskog naroda promijenit će se. Njihova je promjena neizbježna…

I dalje je govorio nešto nepovezano, sve dok na kraju nisam osjetio da me hvata bijes.

– Dovraga! – povikao je zbog neke moje razdražljive opaske. – Zar ne shvaćate da sam u daleko lošijem položaju od vas?!

Ustao je i otišao po bocu konjaka.

– Pijte! – povikao je dok se vraćao. – Vi logikom zadojeni, ateistički svetče s licem blijedim poput krede, pijte!

– Ja ne pijem – odvratio sam. Sjedio sam smrknut, promatrajući njegovo lice ispod žutog, parafinskog plamena svjetiljke dok se opijao do stanja najdubljeg jada. U mom sjećanju to se razvuklo u beskrajnu dosadu. Tad mu je raspoloženje odlutalo u pretjerano osjećajnu obranu članova Zvjerskog naroda i M’linga. M’ling je, po njegovim riječima, bio jedino biće kojem je ikad doista bilo stalo do njega. Odjednom mu je sinula ideja.

– Neka sam proklet… – promrmljao je, teturavo ustajući. Ščepao je bocu s konjakom.

Prošao me bljesak intuicije i znao sam što smjera.

– Da niste toj zvijeri dali alkohol! – povikao sam ustavši. Stao sam pred njega licem u lice.

– Zvijer… – promrmljao je. – Vi ste zvijer. M’ling pije kao pravi kršćanin. Maknite mi se s puta, Prendick!

– Za Boga miloga … – zaustio sam.

– Mičite mi se s puta! – zagrmio je i odjednom izvukao revolver.

– U redu – odvratio sam, pomaknuvši se u stranu. Kad je rukom dohvatio zasun brave glavnog ulaza gotovo sam već odlučio skočiti na njega, no previše me uplašila pomisao na moju beskorisnu ruku.

– Sami ste od sebe stvorili zvijer, pa im se slobodno pridružite.

Treskom je grubo rastvorio vratnice ulaznih vrata. Zastao je tako da mi je bio okrenut iskosa, uhvaćen između žutog svjetla parafinske svjetiljke i blijedog mjesečevog sjaja – očne duplje izgledale su mu kao dvije tamne mrlje ispod čekinjastih obrva.

– Vi ste, Prendick, najobičnija svinja i glupa budala! Uvijek samo strahujete i izigravate gospodina! Pa mi smo ovdje na kraju svijeta, na samom rubu svega što postoji… Siguran sam u to da ću si sutra prerezati grkljan, ali noćas ću se baš nalokati k’o za vražji praznik!

Okrenuo se i otišao nekamo dalje u noć osvijetljenu mjesečinom.

– M’ling! – povikao je. – M’ling, prijatelju stari!

Duž ruba blijedo osvijetljene plaže koračala su tri tamna lika obavijena srebrnim svjetlom mjesečine. Jedan je bio stvor u bijelim povojima. Drugo dvoje sličilo je bezobličnim tamnim mrljama koje su ga slijedile. Zastali su i zurili. Tad sam opazio M’lingova zgrbljena ramena dok je dolazio iza ugla kuće.

– Pijte! – povikao je Montgomery. – Pijte, zvijeri! Pijte i budite ljudi! Dovraga, ja sam najpametniji. Moreau je zaboravio da je pijenje alkohola zadnji detalj po kojem bi zvijeri postale ljudi. Pijte, kad vam kažem!

Tad je, njišući rukom bocu, krenuo brzim teturavim koracima na sjever. M’ling se postavio između njega i tri tamna lika što su ih slijedila.

Otišao sam do vrata. U izmaglici mjesečeve svjetlosti više ih nisam uspijevao dobro raspoznati, no tad je Montgomery zastao. Opazio sam kako daje M’lingu piti iz boce nerazblaženi konjak, a tad sam vidio da se svih pet silueta stapa u nejasnu tamnu mrlju. Začuo sam Montgomeryjev povik.

– Pjevajte! Pjevajte svi zajedno: nek bude proklet stari Prendick! Odlično! Sad opet: Nek bude proklet stari Prendick!

Zbijena družina obavijena tamom razdvojila se na pet zasebnih likova koji su polako odmicali sve dalje od mene hodajući duž zaobljenog dijela plaže na kojoj je pijesak svjetlucao. Svaka zvijer počela je zavijati po vlastitoj volji urlajući uvrede „o Prendicku“ – ili si je davala oduška na neki drugi način, ovisno o tome na što ju je ovo novo nadahnuće alkoholom nagnalo. Ubrzo sam začuo Montgomeryjev glas. Proderao se: – Okret nadesno! I grupa je uz povike i zavijanje krenula dalje u smjeru mraka drveća u unutrašnjosti kopna. Polako, vrlo polako urlici su jenjali do potpune tišine.

Opet je zavladalo tiho blaženstvo noći. Mjesec je prešao preko meridijana i sad se spuštao na zapad – bila je to noć punog, blistavog mjeseca koji je plovio tamnoplavim nebom bez ijednog oblačka. Tik do mojih stopala prostrla se sjena ogradnog zida, crna poput tinte i široka oko jednog metra. More je na istoku bilo tamnosivo, bezoblično i tajanstveno, a prostor između mora i sjene zida bio je ispunjen sivkastim pijeskom nastalim od smrvljenog stakla i kristala lave koji su blistali kao da je plaža posuta dijamantima. Parafinska svjetiljka iza mene isijavala je rumenu toplinu.

Tada sam zatvorio i zaključao vrata. Otišao sam u dio dvorišta gdje smo polegli Moreaua kraj njegovih žrtava iz laboratorija – hrtova, ljame i još nekih nesretnih zvijeri. Izraz na tom glomaznom ljudskom licu bio je spokojan čak i nakon što ga je snašla jeziva smrt, a oči u kojima se nazirao odrješit pogled bile su otvorene. Zurile su u mrtvi bijeli mjesec na nebu. Sjeo sam na tlo, odmah do ruba odvodnog kanala i promatrao tu ogavnu hrpu na kojoj se srebrna mjesečina spajala s jezivim sjenama mrtvih tijela. Počeo sam smišljati planove za odlazak – ujutro ću u svoj čamac za spašavanje natovariti nešto zaliha za plovidbu i nakon što zapalim ovu lomaču pred sobom, još ću se jednom otisnuti u pustoš oceanskih plima i oseka. Osjećao sam da Montgomeryju nema pomoći, jer postao je istinski član Zvjerskog naroda i više se ne bi uklopio u ljudsku zajednicu.

Ne znam kako dugo sam tamo sjedio planirajući pojedinosti odlaska. Vjerojatno oko sat vremena. Tad me u razmišljanju prekinuo Montgomeryjev povratak u blizinu ograđenog prostora. Začuo sam mnoštvo povika i strahovitu buku pobjedonosnih urlika čiji se zvuk s kopna spuštao u smjeru plaže. Huškali su i zavijali, a čuo se i uzbuđeni cvilež koji kao da je posve utihnuo blizu ruba morske vode. Zvukovi opće razuzdanosti pojačali su se pa utišali – začuo sam snažne udarce i tresak nečeg drvenog što se rascijepilo u iverje, no tada me ništa od toga nije uznemirilo. Počeli su pjevati, zbrkano i bez melodije.

Misli su mi opet prešle na planiranje pojedinosti bijega. Ustao sam, dohvatio svjetiljku i otišao u šupu potražiti nekoliko bačvica koje sam ondje vidio. Pažnju mi je odvukao sadržaj kutija s keksima, pa sam jednu otvorio. Krajičkom oka opazio sam da mi je iza leđa nešto – nešto poput crvene siluete – i naglo sam se okrenuo. Iza mene bilo je dvorište obasjano mjesečinom, ispunjeno snažnim kontrastima svjetla i tame. Na tlu je bila hrpa cjepanica i granja gdje su jedni preko drugih ležali Moreau i njegove unakažene žrtve. Izgledalo je kao da su se međusobno pograbili u žaru posljednje osvetničke borbe. Moreauove su rane bile otvorene i crne poput noći, a krv što je iz njih iskapala ležala je na pijesku razlivena u tamne mrlje.

Tad sam opazio (prije to nisam logički povezao) uzrok mog priviđenja – odraz crvenog plamena svjetiljke! Odraz se pojavio na zidu, zaplesao i nato se izdužio preko zidne plohe nasuprot koje je stajala parafinska svjetiljka. Ranije sam to krivo protumačio i bilo mi je drago da je „priviđenje“ tek treperava sjena. Opet sam se okrenuo prema zalihama namirnica. Počeo sam ih prekapati, najbolje što sam onako jednoruk mogao, pronalazeći svakojake praktične stvari koje sam odlagao sa strane, s namjerom da ih uzmem i sutradan isplovim. Pokreti su mi bili spori, no vrijeme je prolazilo brzo. Nisam ni osjetio kad mi se prikrao prvi tračak danjeg svjetla.

Pjesma je zamrla. Zamijenio ju je žamor, a tad je opet počelo neko pjevanje koje se odjednom pretvorilo u gromoglasnu dernjavu. Čuo sam povike “Još! Još!”, ton koji je podsjećao na svađu te iznenadan divlji cvilež. Uto su zvukovi postali tako glasni i čudni da su mi sasvim odvukli pažnju. Izašao sam iz šupe u dvorište i osluškivao. Pomutnju je poput noža prerezao pucanj iz pištolja.

Istog trena ušao sam u svoju sobu kroz koju sam protrčao, izletjevši van kroz ulazna vrata. (Kad sam potrčao iz dvorišta čuo sam da su iza mene u šupi skliznuli neki drveni sanduci koji su, tresnuvši jedni o druge, pukli na podu uz lom stakla. Ipak, nisam na to obratio pažnju.) Snažnim sam zamahom odgurnuo vrata i pogledao van.

Daleko niz plažu pokraj šupe za čamce gorjela je logorska vatra. Kiša iskrica letjela je u visine do mračnog neba na kojem je tek počelo svitati. Oko vatre nastala je opća tuča tamnih silueta. Čuo sam da me Montgomery doziva i odmah sam potrčao prema vatri s revolverom u ruci. Tad sam opazio kako se blizu tla iz Montgomeryjeva pištolja izvio ružičasti plamen pucnja. Bio je oboren. Zaurlao sam svom snagom, ispalivši metak u zrak. Čuo sam da je netko povikao: – Evo Gospodara! Zapetljana gungula tamnih silueta u međusobnoj borbi odmah se raspala na raštrkane grupice. Plamen logorske vatre naglo je poletio u vis, a zatim se spustio. Obuzeta iznenadnom panikom, masa Zvjerskog naroda iz petnih se žila razbježala preda mnom. Trčali su po pješčanoj kosini. Dok su nestajali iza grmlja, od silnog sam uzbuđenja pucao u smjeru njihovih leđa. Tad sam se okrenuo prema tamnim bezobličnim tijelima na tlu.

Jedva živ, Montgomery je ležao na leđima, dok je sivodlaki Kazivač Zakona bio potrbuške opružen po njegovu tijelu. Zvijer je bila mrtva, no još je uvijek svojim zakrivljenim kandžama čvrsto stezala Montgomeryjev vrat. U blizini je, posve nepomičan, okrenut licem prema tlu, ležao M’ling s otvorenom ranom od ugriza na vratu i grlićem razbijene boce konjaka u šaci. Blizu vatre ležala su još dva stvora. Jedan je bio nepomičan. Drugi bi tu i tamo slabašno zarežao, polako podižući glavu koja bi opet klonula na tlo.

Zgrabio sam Kazivačeve ruke i maknuo ih s Montgomeryjeva vrata. Potegnuo sam njegovo sivodlako tijelo na tlo – dok sam ga vukao, kandže su mu nevoljko klizile niz Montgomeryjev razderani kaput. Montgomeryjevo lice bilo je tamno i jedva je još slabašno disao. Poprskao sam mu čelo i obraze morskom vodom, a pod glavu sam mu položio jastuk od svog smotanog kaputa. M’ling je bio mrtav. Ranjeni stvor pokraj vatre bio je jedan od bradatih čovjekolikih vukova sivog lica Otkrio sam da je potrbuške ležao na drvetu u kojem je još uvijek tinjao žar. Nesretnik je bio tako strahovito povrijeđen da sam mu iz samilosti odmah pucao u glavu. Ono drugo nepomično biće bio je jedan od bikova-lađara u bijelim povojima. I on je bio mrtav. Ostali članovi Zvjerskog naroda već su nestali s plaže.

Opet sam prišao i kleknuo kraj Montgomeryja, proklinjući svoje nepoznavanje medicine. Blizu mene vatra je dogorjela i preostale su još samo nagorjele daske što su tinjale po rubovima, obavijene sivim pepelom grančica niskog raslinja. Tek sam se usput zapitao gdje je Montgomery našao ovo drvo za potpalu. Tada sam opazio da je iznad nas svanula zora. Nebo je postalo svjetlije, mjesec je prešao svoj put i sve je više blijedio, gubeći obrise u blistavom plavetnilu danjeg svjetla. Na istoku je obzor bio obrubljen crvenim tonovima.

Odjednom sam iza sebe začuo tutnjavu te nekakav zvuk piskutavog cvrčanja. Osvrnuo sam se i skočio na noge zaurlavši od užasa. Iz unutrašnjosti ograđenog prostora, kroz topao osvit zore sukljala je golema podivljala masa crnog dima, a olujnu tamu rezale su treperave strijele krvavo crvenog plamena. Tad je vatra zahvatila slamnati krov kolibe. Vidio sam kovrčave valove plamena svuda po kosini od slame. Izboj vatre naglo je šiknuo kroz prozor moje sobe.

Odmah sam znao što se dogodilo. Sjetio sam se loma kojeg sam začuo iz šupe dok sam stajao na dvorištu – očito sam trenutak prije nego što ću potrčati u pomoć Montgomeryju prevrnuo parafinsku svjetiljku.

U lice mi je zurilo beznađe činjenice da iz ograđenog prostora više ništa ne mogu spasiti. Misli su mi se vratile na plan bijega i brzo sam se okrenuo tražeći pogledom gdje su dva čamca koja su inače stajala nasukana na plaži, no – čamci su nestali! Kraj mene su na pijesku ležale dvije male sjekire, a uokolo je bilo rasuto iverje i komadići drveta. Pod svjetlom zore još se uvijek dimilo iz crnog pepela logorske vatre. Montgomery je spalio čamce da mi se osveti te nas obojicu spriječio u pokušaju povratka u civilizaciju.

Potresla me nagla navala bijesa. Dok je onako bespomoćan ležao kraj mojih stopala, gotovo sam osjetio poriv da mu smrskam tu ludu glavu. No, tad se njegova šaka odjednom pomaknula, tako slabašno i jadno da je sav gnjev u meni nestao. Zastenjao je i na trenutak otvorio, pa opet sklopio oči. Kleknuo sam pokraj njega i blago sam mu podigao glavu. Opet je otvorio oči. U tišini je promatrao svitanje, a tad su nam se pogledi susreli. Sklopio je vjeđe.

– Žao mi je – zaustio je tog trena s naporom. Činilo se kao da pokušava razmišljati. – Ovo je posljednje… – prošaptao je – posljednje što vidim od tog ludog svijeta. Kakva zbrka.

Osluškivao sam. Glava mu se bespomoćno srušila na jednu stranu. Pomislio sam da bi ga neko piće opet moglo osvijestiti, no više nigdje u blizini nije bilo ni pića ni posude u kojoj bih ga donio. Odjednom se njegovo tijelo doimalo posve opušteno. Srce mi se sledilo. Sagnuo sam se tik do njegova lica. Provukao sam šaku kroz prorez na košulji da mu provjerim otkucaje srca. Bio je mrtav. Čak i u trenutku njegove smrti jutro se uporno budilo – na istoku je iznad krivulje zaljeva zablistala poput produžene ruke sunca zraka bijele svjetlosti. Rasula je svoj sjaj čitavim nebom, pretvarajući tamnu površinu mora u treperavu masu svjetlucajućih točkica. Spustila se na Montgomeryjevo smežurano i beživotno lice, obasjavši ga veličanstvenim sjajem.

Pažljivo sam ispustio njegovu glavu koja je nježno pala na grubo uzglavlje mog kaputa. Ustao sam. Preda mnom je bila svjetlucava pustoš morske pučine i strahovita osama u kojoj sam već toliko toga propatio. Iza mene bilo je kopno otoka, obavijeno blagim mirom zore gdje su članovi Zvjerskog naroda utihnuli i nekamo nestali. Ograđeni je prostor sa svim zalihama hrane i municije bučno gorio u naglim izbojima plamena – na mahove se čulo pucketanje, a povremeno bi odjeknuo lom. Gusti dim odlebdio je do povišenog dijela plaže i nastavio se povlačiti od mene prema unutrašnjosti. Kotrljao se nisko iznad dalekih krošnji stabala, putujući u smjeru nastambi u kotlini. Pokraj mene ležali su pougljenjeni komadi čamaca i ovih petero mrtvaca.

Tad su iz grmlja izašla tri stvora. Ramena su im bila zgrbljena, glave izbačene prema naprijed. Neproporcionalne ruke držali su u nekom čudnom položaju. Pogledi su im bili ispitivački i neprijateljski. Prilazili su mi oklijevajući.