Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

XX. SAM SA ZVJERSKIM NARODOM

Bio sam sad suočen s ovim zvijerima licem u lice, suočen s vlastitom sudbinom (k tome sam sada bio jednoruk, s obzirom na prijelom). U džepu mi je bio revolver s dvije prazne komore. Među iverjem rasutim duž plaže ležale su dvije sjekire kojima su rascijepani čamci. Iza leđa prikradao mi se plimni val. Nije mi preostalo drugo nego skupiti hrabrost. Pogledao sam ravno u lica nakaza koje su mi prilazile sve bliže. Izbjegavali su moj izravan pogled, a nosnice su im podrhtavale dok su njuškanjem ispitivali miris leševa polegnutih na pijesku iza mene. Napravio sam nekoliko koraka, podigao krvlju umrljani bič što je ležao pokraj tijela čovjekolikog vuka te sam odlučno pucnuo. Zastali su buljeći u mene.

– Poklonite se – naredio sam. – Kleknite i poklonite se.

Oklijevali su. Jedan je savio koljena. Ponovio sam naredbu (sa srcem u peti!) te krenuo prema njima. Jedan je kleknuo, a tad su kleknula i druga dvojica. Nato sam se okrenuo uputivši se prema mrtvim tijelima. Glavu sam držao ukoso tako da sam i dalje motrio svu trojicu (otprilike onako kao što glumac koji hoda pozornicom zadržava pogled na publici).

– Oni su prekršili zakon – izgovorio sam stajući stopalom na tijelo Kazivača Zakona. – Oni su poklani. Čak i Kazivač Zakona, čak i Drugi koji nosi bič. Slava Zakonu! Priđite i pogledajte.

– Nitko ne izbjegne kaznu – reče jedan od njih dok je prilazio zureći.

– Nitko ne izbjegne kaznu – odvratio sam. – Stoga poslušajte i učinite kako vam naredim.

Ona dvojica ustala su upitno promatrajući jedan drugog.

– Tamo stanite – rekao sam.

Podigao sam sjekire. Uhvatio sam ih za sječivo i ubacio u maramu koja mi je pridržavala slomljenu ruku. Okrenuo sam Montgomeryja potrbuške. Dohvatio sam njegov revolver – dvije komore još uvijek su bile pune. Kako sam se saginjao da ga pretresem, u njegovu sam džepu pronašao šest metaka.

– Podignite ga – naredio sam opet, ustajući. Smotanim bičem pokazao sam na Montgomeryja. – Podignite ga, odnesite njegovo tijelo u vodu i prepustite ga moru.

Prišli su. Očito su se još uvijek bojali Montgomeryja, no još ih je više plašio oštar fijuk mog krvavocrvenog biča. Nakon stanovitog oklijevanja, zbrke, mojih povika i zamaha bičem oprezno su ga podigli, odnijeli niz obalu te su rasprskavajući uokolo vodu ušli u svjetlucavo komešanje morskih valova.

– Idite dublje – naredio sam. – Još dublje! Odnesite ga daleko.

Ušli su toliko da im je voda dopirala do pazuha. Stajali su čekajući moju reakciju.

– Sad ga spustite – rekao sam. Montgomeryjevo mrtvo tijelo uz pljusak je nestalo u moru. Nešto me stegnulo u prsima.

– Dobro! – procijedio sam napuklim glasom. Tri su stvora krenula natrag. Bili su uplašeni i žurno su se probijali do ruba vode, ostavljajući za sobom duge crne brazde na srebrnoj površini vode. U plićaku su zastali, okrenuli se i zurili u morsku pučinu, kao da su tog trena očekivali da iz dubine uskrsne Montgomery te im se nemilosrdno osveti.

– A sad odnesite i ove – naredio sam, pokazujući na ostala tijela.

Pazili su da se ne približe mjestu na kojem su bacili Montgomeryjevo tijelo u vodu, već su četvero mrtvih zvijeri nosili idući ukoso duž plaže stotinjak metara prije nego će ugaziti u more da bi ih ostavili pučini.

Dok sam ih promatrao kako ostavljaju M’lingov unakaženi leš, začuo sam iza sebe tihe korake i naglo sam se okrenuo, spazivši desetak metara dalje golemog hijenu-svinju. Glavu je držao nisko motreći me svojim svijetlim očima, a zdepaste šake držao je stisnute uz tijelo. Kad sam se okrenuo, zastao je u tom polučučnju i malo je skrenuo pogled.

Na trenutak smo stajali gledajući se oči u oči. Ispustio sam bič i naglo posegnuo za pištoljem u džepu jer sam naumio ubiti ovu zvijer, najvećeg od svih preživjelih grabežljivaca na otoku, čim budem imao makar i najmanji izgovor. Možda to izgleda izdajnički, ali tako sam odlučio. Bojao sam ga se daleko više no i jednog od posljednje dvojice zastrašujućih zvijeri – surovih bikova-lađara. Znao sam da bi njegov opstanak bio izravna prijetnja mom životu. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se priberem. Tada sam povikao: – Klekni! Pokloni se!

Preda mnom su bljesnuli njegovi iskešeni zubi.

– Ma ‘ko si ti da bih ja morao…

Izvukao sam revolver možda malo previše ukočeno, brzo naciljao i zapucao. Čuo sam kako je stvor zacvilio i vidio sam da trči od mene ukoso, a tada je skrenuo. Znao sam da sam promašio, pa sam palcem zategnuo otponac za sljedeći pucanj, no on je već jurio kao sumanut, skačući s jedne strane na drugu i nisam se usudio riskirati još jedan pucanj u prazno. Svako malo dobacio bi mi pogled preko ramena dok je pretrčavao plažu, neprestano skrećući i brzo mijenjajući smjer kretanja te je na kraju nestao iza lebdeće mase gustog dima koji je još uvijek sukljao iz goruće unutrašnjosti ograđenog prostora. Neko vrijeme stajao sam i zurio za njim. Opet sam se okrenuo prema tri „moje“ poslušne zvijeri, dajući im znak da spuste tijelo koje su još uvijek nosili. Tada sam se vratio do mjesta pokraj zgarišta logorske vatre gdje su domalo ležali mrtvaci. Nogom sam šutirao pijesak sve dok nije upio i skrio sve mrlje smeđe krvi.

Odmahnuo sam rukom pokazujući trojici mojih pomoćnika da mogu otići. Otišao sam niz plažu do niskog raslinja. U šaci sam držao pištolj, a bič sam umetnuo pokraj malih sjekira u maramu koja mi je pridržavala ruku. Obuzela me tjeskobna potreba da budem sam kako bih razmislio o situaciji što me snašla. Užasna pomisao koju mi je um tek počeo shvaćati bila je činjenica da na čitavom otoku sada više nije bilo sigurnog mjesta gdje bih mogao biti sam i zaštićen tako da se mogu odmoriti ili naspavati. Otkad sam došao, začudno sam lako povratio fizičku snagu, no još sam uvijek bio sklon živciranju i svaki me teži stres slamao. Osjećao sam da bih trebao otići do kotline i postaviti se pred članovima Zvjerskog naroda kao novi vođa – njihovo bi mi povjerenje osiguralo zaštitu. Ipak, bio sam prevelika kukavica. Vratio sam se na plažu te sam, skrenuvši na istok, prošao pokraj goruće unutrašnjosti ograđenog prostora. Išao sam prema terenu gdje se plitki, pijeskom ispunjeni odvojak od koraljne mase spajao s grebenom.

Tu sam mogao sjesti i razmisliti. Leđa sam okrenuo prema moru, a lice prema kopnu i bilo kakvom iznenađenju koje se moglo pojaviti. Sjedio sam tamo s bradom na koljenima, sunčeve zrake udarale su mi u glavu, a um mi je obuzeo neizrecivi užas kovanja planova o tome kako ću preživjeti do trenutka kad će me netko spasiti – ako se lađa koja bi me spasila ikad pojavi. Pokušavao sam sagledati cjelokupnu situaciju najsmirenije što sam mogao, no bilo je teško očistiti razum od osjećaja.

Počeo sam propitivati razloge Montgomeryjeva jučerašnjeg očaja. „Članovi Zvjerskog naroda promijenit će se“, rekao je, „to je neizbježno“. A Moreau… što je ono Moreau rekao? „Tvrdokorno životinjsko tkivo ponovno raste iz dana u dan“. Tada sam opet pomislio na hijenu-svinju. Bio sam posve uvjeren da, ako tog monstruma ne ubijem, on će ubiti mene. Kazivač Zakona bio je mrtav – kakav peh! Sad su znali da se čak i nas „koji nosimo bič“ može ubiti baš kao i njih… Jesu li me već promatrali iz zelenog spleta paprati i palmi iznad obzora, gledajući kad ću se približiti toliko da me mogu zaskočiti? Jesu li smišljali zavjere protiv mene? Što im je hijena-svinja rekao? Mašta mi je prebrzo mahnitala, propadajući u ponor neosnovanih strahova.

Tijek misli prekinulo mi je kriještanje morskih ptica koje su jurile prema nekoj crnoj stvari što su je valovi nanijeli na pijesak u blizini ograđenog prostora. Znao sam što je bila ta crna stvar, no nisam se imao hrabrosti vratiti i otjerati ptice. Krenuo sam niz plažu i hodao sam suprotnim smjerom od staze što je vodila u unutrašnjost kopna – planirao sam obići oko istočnog dijela otoka i tim se putem približiti kotlini s nastambama, tako da ne prelazim preko zasjeda kojih je možda bilo u gustišu.

Zatim sam oko pola kilometra dalje uz obalu postao svjestan da mi se jedan od trojice mojih zvjerskih pomoćnika približava, dolazeći kroz žbunje s kopna. Bio sam tako nervozan zbog divljanja mašte da sam tog trena izvukao revolver. Čak me ni njegovi nimalo prijeteći pokreti nisu uspjeli razuvjeriti. Oklijevao je dok mi je prilazio sve bliže.

– Odlazi! – povikao sam.

Stvor se nato ukočio s izrazom koji je prilično podsjećao na stav kakvog psa. Malo se povukao, baš kao pas kojem je naređeno da se vrati kući te je zastao i promatrao me svojim umilnim, smeđim psećim očima.

– Odlazi – ponovio sam. – Ne približavaj mi se.

– Ne smijem se približiti? – upitao je.

– Ne. Odlazi! – bio sam uporan. Pucnuo sam bičem. Tada sam umetnuo bič među zube i rukom dograbio kamen. Ovom sam ga prijetnjom otjerao.

Tako sam u osami obišao kopno i stigao do kotline Zvjerskog naroda. Sakrio sam se u šašu i visokom korovu što su razdvajali ovaj mračni procjep od mora – kako je koji stvor izašao iz unutrašnjosti, ja bih ga pomno promotrio, pokušavajući po njegovu izgledu i gestama prosuditi kakvog su traga na njih ostavili Moreauova i Montgomeryjeva smrt te uništenje Kuće Boli. Sad sam već shvaćao koliko je moje kukavno ponašanje bilo glupo. Da sam uspio zadržati onako intenzivan osjećaj hrabrosti kakav me obuzeo u osvit zore i da si nisam dopustio potonuće u osamljeničke misli mogao sam se domoći Moreauova vladarskog žezla i zavladati Zvjerskim narodom. No, dosad sam već propustio priliku te sam se srozao do položaja pukog vođe svojih zvjerskih sudrugova.

Kako se približavalo podne, neki od njih došli su i kleknuvši sjeli na podvučene noge, uživajući u suncu na vrućem pijesku. Arogantni i zapovjednički glasovi gladi i žeđi prevladali su nad mojim osjećajem straha. Izašao sam iz šaša i s revolverom u ruci krenuo prema ovim stvorenjima što su sjedila u pijesku. Jedna od njih, žena-vučica, okrenula je glavu i buljila u mene. Isto su učinili i ostali. Nitko nije pokušao ustati ili se pokloniti preda mnom. Osjećao sam se previše iznureno i malaksalo da bih na tome inzistirao, pa sam dopustio da trenutak zbunjujuće nelagode prođe.

– Želim jesti hranu – izustio sam gotovo se ispričavajući dok sam prilazio sve bliže.

– Hrana je u kolibama – pospano je odvratio vol-vepar, odvrativši pogled od mene.

Prošao sam pokraj njih, a zatim sam se spustio u sjenovitu tamu i mirise gotovo posve napuštene kotline. U jednoj praznoj nastambi pogostio sam se nekim poluraspadnutim voćem prekrivenim točkicama truleži. Nakon što sam na ulaz postavio nekoliko grana i prutova, smjestio sam se okrenuvši lice prema otvoru, s revolverom u ruci – preplavila me iscrpljenost zbog svega što se dogodilo u posljednjih trideset sati, pa sam zaspao laganim snom u nadi da će, pokuša li tko ući u kolibu, moja nespretno postavljena barikada pasti dovoljno bučno da me spasi od iznenađenja.