Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

XXI. POVRATAK ZVJERSKOG NARODA ISTINSKOJ PRIRODI

Tako sam postao jedan od članova Zvjerskog naroda na otoku doktora Moreaua.

Kad sam se probudio, oko mene je bio mrak. Ruka u marami boljela me. Sjeo sam, pitajući se u prvom trenu gdje sam. Izvana sam čuo hrapave glasove koji su međusobno razgovarali. Tada sam opazio da je moja barikada nestala, a ulaz u kolibu bio je otvoren i prohodan. Revolver mi je još uvijek bio u ruci.

Začuo sam nečije disanje i opazio da se u blizini kraj mene šćućurilo neko biće. Zadržao sam dah, pokušavajući vidjeti kakav je to stvor. Tad se biće počelo polako, ali nezaustavljivo pomicati prema meni i po šaci mi je prešlo nešto meko i vlažno. Svi su mi se mišići zgrčili. Istrgnuo sam šaku. Iz mene je počeo nadirati vrisak upozorenja, no ugušio sam ga u grlu. Nato sam u trenu shvatio što se dogodilo i ta je spoznaja bila dostatna da prstima stegnem revolver.

– Tko je to? – upitao sam promuklim šapatom. Revolver sam još uvijek držao uperen prema stvoru.

– Ja, Gospodaru.

– Tko si ti?

– Oni vele da sad nema Gospodara. Ali ja znam, ja znam. Ja sam nosio tijela u vodu, o Čovječe koji hodaš u moru! Nosio sam tijela onih koje si ti pogubio. Ja sam tvoj rob, Gospodaru.

– Jesi li ti onaj koji mi je prilazio dok sam hodao po plaži?

– Ja sam, Gospodaru.

Stvor mi je očito bio prilično vjeran jer me već mogao ubiti dok sam spavao.

– Dobro je da si tu – rekao sam pružajući ruku za još jedan ližući poljubac. Počeo sam shvaćati što je njegova prisutnost značila i preplavila me plima čiste hrabrosti.

– Gdje su ostali? – upitao sam.

– Oni su ludi, oni su budale – odvratio je čovjekoliki pas. – Oni čak i sad razgovaraju jedni s drugima tamo vani. Vele, „Gospodar je mrtav, Drugi koji nosi bič je mrtav, a taj treći koji je hodao u moru isti je kao i mi. Mi više nemamo Gospodara, ni Biča, ni Kuće Boli. To je završilo. Nama se sviđa Zakon i to ćemo zadržati, ali više nikad neće biti Boli, Gospodara, ni Bičeva.“ Oni tako kažu. Ali ja znam, Gospodaru, ja znam.

Pipajući rukom kroz mrak potapšao sam čovjekolikog psa po glavi.

– Dobro je da si tu – ponovio sam još jednom.

– Vi ćete ih ubrzo sve pogubiti – reče čovjekoliki pas.

– Ja ću ih ubrzo sve pogubiti – potvrdio sam. – To ću učiniti nakon što prođe određeni broj dana i nakon što se dogode određene stvari. Pogubit ću sve osim onih koje ti odlučiš poštedjeti. Ostali će biti pogubljeni.

– Koga Gospodar hoće ubiti, toga Gospodar i ubije – reče čovjekoliki pas s određenim zadovoljstvom u glasu.

– Čak i ako će njihovi grijesi postajati sve gori, ti šuti i pusti ih da žive u zabludi do trena kad će kucnuti čas njihove smrti – dodao sam. – Nemoj im reći da sam ja Gospodar.

– Gospodareva je volja zapovijed – reče čovjekoliki pas, obuzet svojim psećim porivima i spreman da mi ugodi.

– No, jedan od njih već je zgriješio – rekao sam. – Kad ga uspijem sresti, njega ću ubiti. Kad ti kažem „to je on“ pazi da budeš spreman skočiti na njega. Sada ću otići do muškaraca i žena koji su se okupili.

Na trenutak se ulaz u nastambu zatamnio dok je čovjekoliki pas izlazio. Slijedio sam ga, a kad sam izašao uspravio sam se – bio sam na gotovo istom mjestu gdje sam stajao onda kad sam začuo Moreaua i njegove hrtove koji su me progonili. No, sada je bila noć i svi su otvori usjeka u zidovima nada mnom bili tamni, a vani, iza otvora, umjesto zelenog, suncem obasjanog slapa bujnog zelenila ugledao sam crveni plamen vatre pred kojim su se primicale i odmicale zgrbljene, nakazne siluete. U još većoj daljini nalazila su se zbijena stabla koja su tvorila tamni bedem što je pri vrhu bio omeđen čipkastim uzorkom isprepletenih visokih grana. Mjesec se smjestio tik do ruba kotline. Izgledao je kao presječen crtom pare što se vječito isparavala iz pukotina u kori tla.

– Hodaj uz mene – rekao sam (ohrabrujući sam sebe), pa smo jedan uz drugog hodali duž uske staze namjerno ne obraćajući pažnju na tamom obavijena stvorenja koja su nas motrila iz nastambi.

Došli smo do vatre – nitko se nije pokušao pokloniti preda mnom. Većina me nametljivo ignorirala. Pogledao sam uokolo tražeći hijenu-svinju, ali nije bio tamo. Dvadesetak zvijeri čučalo je zureći u vatru ili međusobno razgovarajući.

Zdesna sam začuo glas čovjekolikog majmuna. – On je mrtav, On je mrtav, Gospodar je mrtav – blebetao je. – Kuća Boli – nema Kuće Boli.

– On nije mrtav – rekao sam glasno. – Čak i sad On nas promatra!

To ih je uplašilo. Dvadeset pari očiju je zurilo u mene.

– Kuća Boli nestala je – nastavio sam – ali će se opet pojaviti. Gospodar kojeg vi ne možete vidjeti čak je i sada među vama i sluša što govorite.

– Istina, istina! – potvrdio je čovjekoliki pas.

Bili su zapanjeni mojim odlučnim tvrdnjama. Životinje mogu biti prepredene i agresivne, no samo ljudsko biće može prepoznati laž.

– Čovjek s omotanom rukom govori čudne stvari – odvratio je jedan stvor.

– Jamčim vam da je onako kako kažem – rekoh. – Gospodar i Kuća Boli opet će se pojaviti. Teško onome tko prekrši Zakon.

S čuđenjem su gledali jedni u druge. Izvukao sam sjekiricu iz marame te sam, glumeći nezainteresiranost, počeo lijeno usijecati tlo pred sobom. Opazio sam da su promatrali duboke utore u tlu. Tada je Satir rekao da sumnja u moje tvrdnje. Odgovorio sam mu. Nato se jedan od onih pjegavih stvorova pobunio, pa se oko vatre razvila živahna rasprava. Svakog sam časa postajao sve uvjereniji u svoju trenutnu sigurnost. Sada sam već govorio bez hvatanja daha – zadihanost je bila posljedica snažnog uzbuđenja koje me isprva mučilo. Za otprilike sat vremena čvrsto sam uvjerio nekoliko članova Zvjerskog naroda u istinitost svojih odlučnih tvrdnji, dok sam većinu ostalih nagovorio da posumnjaju u vlastite ideje. Pogledom sam pažljivo tražio svog neprijatelja, hijenu-svinju, ali on se tada nije pojavio. Povremeno bi me uplašio kakav sumnjivi pokret, no brzo sam postajao sve hrabriji. Tada, dok se mjesec spuštao sa zenita, zvijeri koje su me slušale počele su jedna po jedna zijevati, pokazujući u svjetlu vatre što je dogorijevala najneobičnije oblike zubi te su jedna za drugom odlazile prema nastambama u kotlini. Užasavao sam se tišine i tame, pa sam pošao s njima, znajući da sam sigurniji okružen nekolicinom tih stvorenja nego da ostanem sam s čovjekolikim psom.

Tako je otpočelo duže razdoblje mog boravka na otoku doktora Moreaua. Ipak, od te noći do trenutka kad sam otišao s otoka vrijedi spomenuti samo jedan događaj koji se ističe u nizu bezbrojnih manjih neugodnih situacija, uznemirujućih napetosti i neprestanih teškoća. Stoga mi je draže ne opisivati taj period i spomenuti tek jedan ključni incident što se dogodio u deset mjeseci koje sam proveo kao sudrug ovih počovječenih zvijeri. Mogao bih pisati o mnogočemu što mi se urezalo u pamćenje i za neke bih događaje rado dao desnu ruku samo da ih zaboravim, no ti sporedni detalji ne utječu na tijek moje priče.

Kad gledam unatrag, čudno je prisjetiti se kako sam brzo prihvatio životinjske navike počovječenih zvijeri i ponovno stekao samopouzdanje. Naravno, imali smo i međusobnih nesuglasica te i dan-danas mogu pokazati ožiljke od njihovih ugriza, no ubrzo su (na temelju zdravog razuma) razvili poštovanje za umijeće kojim sam ih mogao pogoditi kamenom ili zarezati sjekirom. Beskrajno mi je pomogla i odanost mog čovjekolikog psa-bernardinca. Naučio sam da se njihovo priprosto shvaćanje „hijerarhije časti“ temelji uglavnom na mogućnosti zadavanja dubokih rana. Stoga mogu reći – nadam se, bez taštine – da sam u njihovu društvenom poretku zauzeo nešto kao najviši položaj. Jedna ili dvije zvijeri kojima sam u rijetkom naletu bezumne hrabrosti nanio teške rane grdno su mi to zamjerale, no uglavnom su se, kiselih izraza lica, bunile iza mojih leđa, na sigurnoj udaljenosti od svega čime sam ih mogao gađati.

Hijena-svinja izbjegavao me, pa sam uvijek bio na oprezu od njegova napada. Moj nerazdvojni čovjekoliki pas mrzio ga je jednako koliko se i bojao da mi ovaj ne naudi – čvrsto sam uvjeren da je privrženost „bernardinca“ prema meni počivala baš na toj mržnji i strahu za moj život. Ubrzo mi je postalo jasno da je hijena-svinja, sada već bivši član zajednice počovječenih zvijeri, kušao krv te se počeo ponašati onako kako se prije njega ponašao čovjek-leopard. Iskopao si je negdje u šumi brlog te se posve osamio. Jednom sam pokušao potaknuti članove Zvjerskog naroda da ga ulove, ali moj autoritet nije bio dovoljno snažan da ih natjeram na suradnju. Stalno sam iznova pokušavao prići njegovu brlogu kako bih ga zaskočio u trenutku nespremnosti, no uvijek je bio spretniji od mene pa bi me opazio ili nanjušio te bi uspio pobjeći. Svaki šumski puteljak zbog njegova je vrebanja po zasjedama sada bio opasan za mene i mog psećeg sudruga, koji se gotovo više uopće nije usuđivao ostaviti me samog.

Tijekom prvih mjesec dana (ili nešto više) članovi su Zvjerskog naroda, u usporedbi s njihovim kasnijim stanjem, bili prilično uljuđeni, pa sam uz svog čovjekolikog psa s jedno ili dvoje uspostavio odnose prijateljske tolerancije. Maleni ružičasti „ljenivac“ pokazao je da mi je neobično sklon i počeo me slijediti u stopu. Čovjekoliki mi je majmun dosađivao, no obojica smo imali pet prstiju, pa je pretpostavio da mi je u svemu jednak. Stalno mi se obraćao blebećući najbesmislenije gluposti. Jedna me stvar kod njega donekle zabavljala – znao je s golemim umijećem sastavljati nove riječi. Vjerujem da je smatrao kako se „pravilan govor“ sastoji od spajanja riječi bez ikakvog značenja. Izmislio je pojam „velike namisli“ koji se razlikovao od „malih namisli“ – radilo se tek o običnim, zdravorazumskim stvarima od kojih se sastojala svakodnevica. Ponekad bih nešto napomenuo služeći se sklopom riječi koji nije razumio i to bi ga se snažno dojmilo. Tražio me da ponovim rečenicu, naučio bi je napamet, pa bi je, miješajući tu i tamo riječi, ponavljao pred svim dobronamjernim članovima Zvjerskog naroda. Običan i razumljiv govor nije ga zanimao. Izmislio sam nekoliko vrlo neobičnih „velikih namisli“ za samo njemu svojstvenu uporabu. Danas mislim da je čovjekoliki majmun bio najbudalastiji stvor kojeg sam ikad susreo – razvio je najdivniji oblik tipično ljudske nespretnosti, a da nije izgubio ništa od prirodnog majmunskog kreveljenja.

No, tako je, kažem, bilo tijekom prvih nekoliko tjedana mog samovanja među ovim počovječenim zvijerima. U tom su periodu poštivali pravila propisana Zakonom i ponašali su se pristojno. Pronašao sam još jednog kunića rastrgana na komade – siguran sam da ga je ubio hijena-svinja – ipak, to je bilo sve. Mislim da je bio svibanj kad sam prvi put jasno zamijetio stalno pogoršanje u njihovu izgovoru riječi i držanju, sve goru i hrapaviju artikulaciju i sve manji interes da se služe govorom. Blebetanje mog čovjekolikog majmuna postajalo je sve glasnije, sve manje razumljivo te sve više nalik majmunolikom skvičanju. Izgleda da su još neke počovječene zvijeri posve izgubile moć govora, iako, kad bih im se obratio, u tom su periodu još uvijek shvaćale što sam im govorio. (Možete li zamisliti kako izgovor koji je nekad bio jasan i točan postaje sve mekši i grleniji, kako gubi oblik i smisao, te se ponovo pretvara u kratke nakupine zvukova?) Osim toga, zvijeri su sve teže hodale uspravno. Iako su se očito sramile svog ponašanja, povremeno sam nailazio na neke od njih dok su trčale, oslanjajući se samo na nožne prste i vrhove prstiju šaka, a više se nisu niti uspijevale posve uspraviti. Šakama su držale stvari sve nespretnije, pile su srčući, jele su glođući – svakog su dana postajale sve manje uljuđene. Sada sam shvaćao jasnije no ikad što je Moreau mislio kad mi je govorio o „životinjskom tkivu koje uporno raste iz dana u dan“. Zvijeri su se prilično brzo vraćale na zadanosti svoje iskonske prirode.

Neke su zvijeri, uglavnom namjerno i svjesno, odbacile pravilo o pristojnosti kojim se propisivalo pokrivanje tijela – primijetio sam, s dozom čuđenja, da su prve koje su tako postupile odreda bile žene. Drugi su se čak počeli upuštati u javne ispade kojima su bijesno negirali pravilo monogamije. Bilo je očito da tradicija poštivanja Zakona slabi. Ne želim se dalje baviti ovom neukusnom temom.

Moj čovjekoliki „bernardinac“ opet se neprimjetno vratio u stanje psa. Iz dana u dan gubio je moć govora, hodao je na sve četiri i postajao sve dlakaviji, no ja gotovo i nisam zamijetio preobrazbu iz sudruga koji me štitio svojim tijelom u psa koji je nezgrapno hodao uz moju nogu.

Kako su nemar i kaos iz dana u dan uzimali sve više maha, kotlina u kojoj sam živio (a koja je oduvijek bila prljava) postala je toliko zagađena da sam otišao. Prešao sam preko kopnenog dijela otoka te sam si među pocrnjelim ostacima Moreauova ograđenog prostora od granja sagradio malu šupu. Shvatio sam da se članovi Zvjerskog naroda sjećaju boli koju su tu doživjeli pa je ovo mjesto za mene još uvijek bilo najsigurnije sklonište od mogućih napada.

Nemoguće je detaljno opisati svaki korak u procesu degradacije počovječenih zvijeri, ispričati kako su svakog dana sve više gubili sličnost s ljudima, kako su odbacivali ovoje i pokrov te su na kraju sa sebe skinuli i posljednju krpicu odjeće, kako im je dlaka počela prekrivati gole udove, kako im se čelo zategnulo uz lubanju, a lice ušiljilo poput njuške, kako se naoko uljuđena intimnost koju sam si dopustio s nekima od njih u prvom mjesecu moje posvemašnje osamljenosti pretvorila u čisti užas kojeg se nevoljko prisjećam.

Promjena je bila spora i neminovna. Ni oni ni ja nismo osjetili da je preobrazba završena u nekom konačnom i šokantnom trenutku. Kad sam bio s njima još sam se uvijek osjećao sigurnim jer među nama nije došlo ni do kakve trzavice koja bi tijekom procesa nazadovanja zapalila iskru sve izraženije zvjerske agresije što je iz dana u dan istiskivala iz njih ljudske osobine. Ipak, počeo sam se bojati da će uskoro takav krvoločni napad biti neizbježan. Moj je bernardinac svake noći odlazio sa mnom u ograđeni prostor, a zbog njegove pseće budnosti mogao sam ponekad bar donekle mirno odspavati. Maleni ružičasti ljenivac postao je sramežljiv. Napustio me i povukao se natrag u svoj prirodni okoliš među granama drveća. Ostao sam sa Zvjerskim narodom u odnosima koji se mogu nazvati „uravnoteženima“ – bio je to odnos međusobne snošljivosti kakav bi imao timaritelj koji je zauvijek napustio nekad dresirane životinje.

Ova stvorenja, razumljivo, nikad nisu nazadovala u onakve zvijeri kakve je čitatelj vidio u zoološkim vrtovima – nikad se nisu preobrazili u obične medvjede, vukove, tigrove, volove, svinje i majmune. U svakoj zvijeri još je uvijek bilo nečeg neobičnog – Moreau ih je stvorio međusobnim spajanjem više vrsta. Neke su zadržale dominantne karakteristike medvjeda, neke su uglavnom bile mačke, dok su neke imale odlike goveda, no sve su bile grubo obilježene i naznakama drugih vrsta – općenite tjelesne karakteristike životinja bile su izražene kroz vrlo specifične fizionomije. Povremeno bi me još uvijek neugodno iznenadile sve bljeđe natruhe ljudskog ponašanja – ponekad bi neko biće na trenutak povratilo moć govora, ili bi se neočekivano oslonilo na desne šape, ili bi otužno pokušavalo hodati uspravno.

Mora da su me i samog zadesile neobične promjene. Poderana odjeća je visjela na meni poput žutih krpa kroz čije se poderotine nazirala potamnjela koža. Kosa mi je bila duga i zapletena. Neki tvrde da mi oči čak i danas izgledaju neobično jasno i budno, pa brzo uočim svaki pokret.

Isprva sam provodio sate i sate prožete dnevnim svjetlom na južnoj plaži otoka, iščekujući kakvu lađu, u nadi i molitvi da se pojavi. Kako je godina odmicala, računao sam na povratak „Ipecacuanhe“, no škuna se uopće nije pojavila. Pet sam puta ugledao različite lađe i zapalio sam logorsku vatru, ali ni jedna nije pristala u blizini otoka. Uvijek sam imao već naslagana drva za logorsku vatru, no dim se nesumnjivo dovodio u vezu s poznatom činjenicom da je otočić vulkanskog porijekla.

Tek sam u rujnu ili listopadu počeo razmišljati o tome da sagradim splav. Dotad mi je ruka zacijeljela i opet sam se mogao služiti šakama. Isprva me užasnula vlastita bespomoćnost. Nikad se nisam aktivno bavio obradom drveta, pa sam dan za danom provodio među deblima stabala pokušavajući ih sasjeći i međusobno povezati. Nisam imao uže niti sam uspijevao pronaći išta od čega bih ga mogao splesti. Nijedna vrsta puzavica (kojih je bilo u izobilju) nije se činila savitljivom ili dovoljno čvrstom i uz sve moje obrazovanje na polju znanosti nisam uspijevao smisliti način kako ih prilagoditi izradi užadi. Proveo sam više od četrnaest dana rujući među pocrnjelim ruševinama ograđenog prostora i po plaži na mjestu gdje su spaljeni čamci, tražeći čavle i kakve odbačene komade metala koji bi mi mogli biti od koristi. Ponekad me promatrao jedan sada već divlji stvor, a kada bih ga zazvao, otrčao bi dugačkim skokovima. Tada je nastupio period olujnog nevremena i jakih kiša što je prilično odužilo radove, no na kraju je splav ipak bila sagrađena.

Silno me radovalo to djelo mojih ruku, no donekle sam bio bez smisla za praktičnost (uvijek me sputavao taj nedostatak), pa sam je sagradio na mjestu koje se nalazilo oko jednog kilometra od morske obale i prije nego što sam je dovukao niz pješčanu kosinu do plaže čitava se konstrukcija raspala. Možda je i bolje da sam se spasio plovidbe na splavi, no tada me neuspjeh razjadio u tolikoj mjeri da sam se nekoliko dana samo durio na plaži, zureći u vodu i misleći na smrt.

Ipak, nisam namjeravao umrijeti, a nato se dogodio incident koji me jasno upozorio da je glupo besposličariti – svaki novi dan bio je opterećen sve većom prijetnjom od podivljalih članova Zvjerskog naroda.

Ležao sam u sjeni zida ograđenog prostora, promatrajući morsku pučinu, kad me iznenada uplašio nečiji hladan dodir po koži pete. Osvrnuo sam se uokolo i ugledao malenog ružičastog ljenivca koji je treptao zureći u moje lice. Već je davno izgubio moć govora i hodanja po tlu. Rijetka je dlaka na malenom stvorenju svakog dana postajala sve gušća, a debele pandže bile su sve zakrivljenije. Zastenjao je opazivši da je privukao moju pozornost. Otišao je nekoliko metara prema grmlju, a tad mi je opet dobacio pogled.

Isprva ga nisam shvaćao, no tad mi je palo na pamet da želi da ga slijedim, pa sam naposljetku krenuo za njim. Hodao sam sporo jer je dan bio vruć. Kad smo došli do drveća ljenivac se uvukao u krošnju jer se lakše kretao pridržavajući se za lijane što su rasle po stablima nego hodajući po tlu. Odjednom sam na izgaženom dijelu terena naišao na jezivi prizor – moj je „bernardinac“ mrtav ležao na tlu, a blizu njegova tijela čučao je hijena-svinja, drhtavo stišćući svojim izvitoperenim kandžama otrgnuti komad mesa. Proždirao ga je glođući i gunđao je od zadovoljstva. Dok sam se približavao podigao je svoje zažarene oči i uputio mi izravan pogled, usnice su mu se podrhtavajući povukle unatrag, otkrivši krvave zube. Opasno je zarežao. Nije se bojao niti je bio posramljen – iz njega je nestalo i posljednje nametnuto obilježje čovjeka. Prišao sam još korak bliže. Zastao sam izvukavši revolver. Napokon sam se susreo s njim licem u lice.

Podivljali stvor nije pokazivao znakove uzmicanja, već je spustio uši zabacivši ih unatrag, šćućurio se, a dlaka mu se nakostriješila. Naciljao sam mu glavu između očiju i zapucao. Čim sam pritisnuo otponac, stvor je iz čučnja skočio ravno na mene i prevrnuo me poput drvenog čunja. Zahvatio me onom šapom u koju sam ga već ranije uspio raniti, udarivši me po licu. Skočio je tako visoko da je tijelom preletio preko mene, a srušio me tek stražnjim nogama. Nasreću, metak ga je pogodio točno u mjesto koje sam gađao i stvor je još tijekom skoka umro. Ispuzao sam ispod njegova prljavog leša. Ustao sam dršćući, buljeći u njegovo mrtvo tijelo koje je još uvijek podrhtavalo. Opasnost od napada hijene-svinje napokon je prošla, no ovaj je događaj bio tek prvi u nizu zvjerskih borbi i krvoprolića koji će u budućnosti biti neminovni.

Spalio sam oba leša na lomači od suhog granja. Ipak, shvatio sam da će, ne napustim li otok, nakon ovog događaja moja smrt biti samo pitanje vremena. Članovi Zvjerskog naroda dotad su (uz iznimku dvije-tri zvijeri) napustili kotlinu te su po vlastitom nagonu gradili brloge među niskim raslinjem duž otoka. Samo ih je nekolicina vrebala plijen danju, većina ih je spavala i da je tada stigao kakav pridošlica, otok bi mu se mogao činiti nenastanjenim. Ali zato je noću zrak bio gnjusno zasićen njihovim glasanjem i zavijanjem. Već me gotovo obuzeo nagon da ih sve pobijem – želio sam sagraditi zamke ili ih poklati nožem. Da sam imao dovoljno municije, ne bih oklijevao i započeo bih s odstrelom. Mora da je dosad preostalo jedva nekoliko opasnih mesoždera – oni hrabriji već su bili mrtvi.

Nakon smrti mog sirotog „psa“ – mog posljednjeg prijatelja – i sâm sam donekle usvojio običaj spavanja danju, kako bih noću mogao biti na oprezu. Ponovno sam sagradio sklonište unutar zidova ograđenog prostora, s tako uskim ulazom da svatko tko pokuša ući mora neminovno stvoriti glasnu buku. Zvijeri su već potpuno izgubile sposobnost paljenja vatre, no vratio im se urođeni strah od plamena. Još sam jednom počeo (ovog puta gotovo strastveno) povezivati i međusobno zabijati drvene kolce i grane kako bih sagradio splav na kojoj ću pobjeći.

U izgradnji sam naišao na tisuću zapreka. Neizrecivo sam nespretan kad treba nešto izraditi vlastitim rukama (moje je obrazovanje završilo prije nego što je obrada drveta postala školski predmet), no bar sam donekle uspio svladati tehniku izrade splavi, makar i nespretno, uz greške koje je trebalo popravljati. Ovaj sam se put pobrinuo da konstrukcija bude čvrsta. Jedinu nepremostivu zapreku predstavljala mi je činjenica da nisam imao posude u koje bih pohranio vodu što će mi trebati tijekom plovidbe duž ovog dijela oceana, koji je bio izvan plovidbenih ruta. Čak bih pokušao sam izraditi posude, no na otoku nije bilo gline. Znao sam hodati duž otoka mrzovoljan, pokušavajući svim snagama riješiti ovaj posljednji problem. Katkad bih popustio svojim divljačkim ispadima bijesa pa sam cijepao i komadao sjekirom kakvo siroto stablo, obuzet nepodnošljivom srdžbom. Ali ništa mi nije padalo na pamet.

A tada je svanuo veličanstveni dan koji sam proveo u stanju ekstatične sreće. Ugledao sam lađu u smjeru jugozapada, sićušnu poput malene škune i odmah sam zapalio golemu hrpu suhog granja. Stajao sam, promatrajući je pokraj vreline plamena, na žezi popodnevnog sunca. Motrio sam lađu cijeli dan i nisam uopće pio ni jeo, pa sam osjećao vrtoglavicu. Približilo mi se nekoliko zvijeri. Zurile su u mene zažarenim očima – izgledalo je kao da mi se čude, a zatim su otišle. Lađa je još uvijek bila daleko kad se spustila noć i progutala njezin obris. Cijelu sam se noć mučio da održim visok, vidljiv plamen. Iz tame su sjale začuđene oči zvijeri. U osvit zore lađa se već malo približila i vidio sam da je to malen, prljav čamac-jedrenjak. No plovio je nekako čudno. Oči su mi bile zamorene od promatranja pa sam zurio ni sam ne vjerujući da vidim dobro. U čamcu su bila dvojica muškaraca. Sjedili su nekako nisko – jedan na pramcu, drugi na krmi. Pramac jedrenjaka nije bio okrenut tako da bi vjetar puhao u jedra, već je skrenuo s pravca i nekako se nakrivio.

Kako se sve više danilo, počeo sam im domahivati posljednjom krpom što je preostala od mog kratkog kaputa, no nisu me opazili. Sjedili su mirno, okrenuti jedan prema drugome. Spustio sam se do najniže točke rta, mahao sam rukama i vikao. Nije bilo odgovora, a čamac je i dalje plovio nekim čudnim pravcem te se vrlo polako približavao zaljevu. Odjednom je iz unutrašnjosti čamca poletjela u vis velika bijela ptica, a nijedan je muškarac nije primijetio ni otjerao. Ptica je kružila oko čamca, a onda je snažnim raširenim krilima u širokom luku poletjela u visinu.

Tad sam prestao vikati. Sjeo sam na kamenito tlo rta, bradu sam oslonio na šake i zurio. Čamac je polako klizio kraj rta prema zapadu. Doplivao bih do njega, ali neki me osjećaj zadržavao – nekakav nejasan, hladan strah. U poslijepodnevnim satima plima je naplavila čamac na obalu tako da je ostao nasukan oko stotinjak metara zapadno od ruševina ograđenog prostora. Muškarci u čamcu bili su mrtvi – mrtvi već tako dugo da kad sam nagnuo čamac na bok te ih izvukao, njihova su se mrtva tijela smrvila u prah. Jedan muškarac imao je gustu riđu kosu poput kapetana „Ipecacuanhe“, a na dnu je ležala prljava bijela kapa.

Dok sam stajao pokraj čamca, iz grmlja su se iskrale tri zvijeri – njuškale su prema mjestu na kojem sam stajao. Zgrčio sam se od gađenja. Pogurao sam maleni jedrenjak niz plažu u vodu, uzverao se i uskočio u njegovu unutrašnjost. Dvije zvijeri potjecale su od vukova i krenule su prema naprijed dok im se koža na gubicama mreškala oko nosnica, a oči divlje sjale. Treća zvijer bila je stravični mješanac medvjeda i bika kojeg je nemoguće opisati. Kad sam vidio da se približavaju onim sirotim ostacima mrtvih tijela i kad sam začuo da jedni na druge reže, opazivši blještavi sjaj njihovih zubi, moje se gađenje pretvorilo u mahniti užas. Okrenuo sam im leđa, potegnuo konopac jedra tako da izravnam čamac i počeo veslati prema pučini. Nisam se mogao prisiliti da se osvrnem i pogledam.

Ipak, te sam se noći usidrio između otoka i koraljnog grebena, a idućeg sam jutra obišao greben i došao do kopna gdje se nalazio potočić u kojem sam napunio vodom praznu bačvicu koju sam pronašao u čamcu. Zatim sam (najstrpljivije što sam mogao) skupio zalihu voća i zaskočio te s tri posljednja metka ubio dva kunića. Dok sam skupljao zalihe, čamac sam ostavio usidren uz unutrašnju stranu grebena zbog straha od Zvjerskog naroda.