Otok doktora Moreaua | Herbert George Wells

XXII. ČOVJEK KOJI JE OSTAO SAM

Uvečer sam se otisnuo i isplovio na pučinu, dok me lagani povjetarac sa sjeverozapada polako i ravnomjerno nosio sve dalje – otočić se iza mene smanjivao, a zavojita linija pare što se uzdizala uvis blijedjela je u sve tanji končić na nebeskoj podlozi užarenog zalaska sunca. Oko mene su se uzdigli oceanski valovi sakrivši taman, niski brežuljak kopna od mog pogleda. S neba su nestali posljednji tragovi danjeg svjetla i sunčevog sjaja – rasplinuli su se poput strgnutog blistavog pokrova. Napokon sam gledao u tamnoplavi bezdan bespuća koje danju prikriva svjetlost sunca. Promatrao sam lebdeće mnoštvo zvijezda. S mora se nije čuo nikakav zvuk, kao ni s neba – bio sam posve sam, okružen noćnom tamom i tišinom.

Tako sam plutao tri dana. Jeo sam i pio štedljivo. Razmišljao sam o svemu što mi se dogodilo – ipak, tada baš i nisam žudio susresti druge ljude. Na sebi sam imao još samo jedan prljavi, razderani komad odjeće, kosa mi se zaplela u crno zamršeno klupko; nema sumnje da su moji spasitelji pomislili da sam lud.

Čudno je to što više nisam osjećao želju za povratkom u okrilje čovječanstva. Jedino mi je bilo drago što sam se riješio neizrecive gadosti ponašanja Zvjerskog naroda. Trećeg dana spasila me posada trgovačkog jedrenjaka što je plovio od Apie do San Francisca. Ni kapetan ni njegov zamjenik nisu povjerovali u ono što sam im ispričao – procijenili su da sam od samoće i opasnosti poludio. Zbog straha da bi to isto mogli pomisliti i ostali odustao sam od daljnjeg prepričavanja svojih doživljaja te sam priznao da se ne sjećam ničeg što mi se dogodilo od potonuća „Lady Vain“ do trenutka spašavanja, iako se radilo o razdoblju od godine dana.

Morao sam se ponašati krajnje oprezno kako bih se spasio od sumnje da sam poludio. Proganjala su me sjećanja na Zakon, na dvojicu mrtvih mornara, na zvjerske zasjede u mraku, na Moreauovo mrtvo tijelo među trskom… Koliko god se to činilo neprirodnim, povratak među ljude u meni je, umjesto očekivanog osjećaja povjerenja i bratstva, uzrokovao samo još intenzivniju neizvjesnost i strah kakve sam osjećao tijekom boravka na otoku doktora Moreaua. Nitko mi nije vjerovao. Moji sugrađani smatrali su me čudakom – činio sam im se neobičnim gotovo onako kao što sam nekad bio neobičan članovima Zvjerskog naroda. Možda sam poprimio nešto od urođene divljine mojih zvjerskih sudrugova.

Kaže se da je strah ustvari bolest. Bila to istina ili ne, mogu posvjedočiti da mi um već nekoliko godina nastanjuje uporan osjećaj straha – ona vrsta neprestane strašljive uznemirenosti kakvu osjeća tek napola ukroćeni mladunac lava.

Moje su muke poprimile neobičan oblik – sam sebe nisam uspijevao uvjeriti da muškarci i žene koje sam susretao nisu također pripadnici još jednog Zvjerskog naroda, životinje sazdane tako da izvana samo sliče „istinskim“ ljudima s ljudskim dušama i osjećao sam da će se ti „prividni“ ljudi ubrzo početi vraćati u svoje životinjsko stanje – prvo će izaći na vidjelo jedna, a zatim ostale zvjerske osobine.

Ipak, povjerio sam svoj slučaj rijetko sposobnom čovjeku, stručnjaku u domeni mentalnog zdravlja koji je i sam nekad poznavao doktora Moreaua i koji je, kako se činilo, bar donekle vjerovao u istinitost onog što sam mu ispričao. On mi je prilično pomogao, iako ne očekujem da će me osjećaj užasa koji sam doživio na tom otoku ikad posve napustiti – užas je sad uglavnom potisnut duboko u zakutke mog uma poput kakvog udaljenog oblačka, davnog sjećanja i nekog blijedog osjećaja nepovjerenja, no ponekad se oblačak počne širiti dok ne zamrači čitavo nebo mojih misli.

Tada promatram svoju ljudsku braću i sestre, ali osjećam strah. Gledam izraze njihovih lica – jedni su vedri i puni oduševljenja, neki djeluju tupo ili opasno, a neki rastrojeno i nesigurno – ni na jednom licu ne vidim izraz mirnog, dobronamjernog autoriteta kakav bi trebao imati čovjek s „razumnom“ dušom. Osjećam kao da kroz ta lica odjednom proviri životinja i strah me da će ubrzo još jednom doći do propadanja i pozvjerenja kroz koje su prošli stanovnici otoka doktora Moreaua – no ovaj put pozvjerenje će zahvatiti čitave narode. Shvaćam da je to samo iluzija i da su ovi „prividni“ muškarci i žene što me okružuju doista samo ljudi – ljudi koji ne mijenjaju svoj vanjski oblik, bića kojima vlada zdrav razum, koja su obuzeta ljudskim žudnjama, istinski i nesebično požrtvovna, slobodna od životinjskih nagona i robovanja pravilima neobičnog Zakona – bića koja su posve drugačija od pripadnika Zvjerskog naroda.

No ja ih ipak izbjegavam, njihove radoznale poglede, zapitkivanja i pomoć. Žudim za tim da budem što dalje od njih, da budem posve sam. Zbog toga živim u blizini jednog širokog nenaseljenog brežuljka kamo mogu pobjeći kad mi se ova sjena nadvije nad dušu. U tim je trenucima na samotnom brežuljku pod vjetrovitim nebom tako ugodno.

Dok sam živio u Londonu, užas je bio gotovo nepodnošljiv. Nisam mogao pobjeći od ljudi: kroz prozore su se čuli njihovi glasovi, zaključana vrata bila su loše zabravljena. Izašao bih na ulicu u želji da se oslobodim svojih zabluda, no prikrala bi mi se žena vičući za mnom kreštavim glasom, kakav pohlepan muškarac potajno bi mi dobacio pogled pun ljubomore, kraj mene bi kašljući prolazili blijedi iscrpljeni radnici umornih očiju, koračajući nervozno poput povrijeđenog jelena kojem iz rane kapa krv, mrzovoljni, pognuti starci hodali su mrmljajući si u bradu, dok se grupa prljave, neobazrive djece izrugivala prolaznicima.

Tada bih se sklonio u kakvu crkvicu, no bio sam toliko uznemiren i obmanut da mi se čak i tamo priviđalo da propovjednik blebeće o „velikim namislima“ poput onog čovjekolikog majmuna, ili bih otišao u knjižnicu gdje su mi ljudi zadubljeni u knjige s izrazom napete pažnje izgledali poput strpljivih zvijeri što vrebaju plijen. Osobito su mi se gadila bezizražajna lica ljudi u vlaku ili autobusu – oni nisu mogli biti moja braća ništa više nego što bi to bili ukočeni leševi – pa se nisam usuđivao putovati, osim kad sam bio siguran da ću biti jedini putnik. Ipak, po svemu sudeći, ni ja nisam bio razuman stvor već samo životinja izmučena nekom čudnom bolešću što mi je zahvatila mozak te me nagnala da lutam u samoći, poput bolesne ovce zauvijek odvojene od svog stada.

Ipak, hvala Bogu, sada me već rjeđe obuzme ovakvo raspoloženje. Povukao sam se iz mase ljudi i gradske vreve, a vrijeme provodim okružen mudrim knjigama – knjige su poput otvorenih prozora kroz koje se pruža pogled na ljudske živote, prozora kroz koje dopire svjetlost ljudskih duša.

Sada živim na svom malom seoskom imanju i rijetko susretnem kakvog stranca. Dane sam posvetio čitanju i provođenju eksperimenata iz kemije, a kad je nebo jasno mnoge noći provodim proučavajući astronomiju. Iako ne shvaćam zakone po kojima je ustrojeno nebesko prostranstvo, osjećam da nam masa svjetlucavih rajskih zvijezda pruža osjećaj beskrajnog mira i zaštite. Vjerujem da upravo „tamo gore“ gdje vladaju beskonačni, vječiti zakoni po kojima je sve sazdano, umjesto u svakodnevnim životnim pokušajima i pogreškama, onaj dio nas koji je uzvišeniji od životinje mora pronaći svoju utjehu i nadu. Ja se nadam, jer bez nade ne bih mogao živjeti.

I tako, s utjehom i nadom, završavam svoju ispovijest.

EDWARD PRENDICK