Je li to sve | Drago Glamuzina

VESTERN NA OPATOVINI

Bilo je to prvo sunčano popodne
nakon što smo oboje preležali gripu.
Držali smo se za ruke i šetali Opatovinom
pored klupa na kojima smo se noću ševili.
Na ovoj jesmo, na ovoj nismo, jesmo li na ovoj,
mislim da smo i na onoj… zabavljali smo se,
sretni što smo opet zajedno.
Tad pokraj nas projuri dječak
a uskoro se pojavi i užurbani stariji gospodin.
Kad ugleda klinca, priđe mu i počne ga moliti
da pođe s njim. Mali je samo vrtio glavom,
a čovjeku je, kad je vidio da smo se i mi zaustavili
i da gledamo što se događa, postalo neugodno.
Pružio je ruku prema dječaku,
ali on je nije prihvatio.
Tad se umiješa ona.
Hoćeš da te mi odvedemo mami, rekla je,
no mali je opet zavrtio glavom.
Tipu je već postalo jasno
što nam se vrzma po glavama
pa je krenuo objašnjavati,
s priličnom količinom nervoze:
‘Ja sam prijatelj njegovih roditelja,
on je prijatelj moje djece,
igrali su se zajedno, a onda je zbrisao.’
Nije nas uvjerio pa smo i dalje sumnjičavo zurili u njega,
na što je on izgovorio još desetak zbunjenih rečenica.

Stajali smo tako nas četvero, na suncu, sami,
kao u nekom vesternu:
mali naslonjen na zid, stari tri metra ispred njega,
s ispruženom rukom, i nas dvoje sa strane.
Da ja trčim za sinom svog prijatelja,
koji mi je povjeren na čuvanje,
i da netko pomisli da ga želim ševiti,
i meni bi bilo neugodno,
pomislio sam,
ali osjećaj da nešto nije u redu nije me napuštao.
Tad i ja kažem dječaku da ćemo ga otpratiti do kuće
– ‘ako te je striček nešto naljutio’ –
no on je ponovo zavrtio glavom.
Nakon toga smo otišli, osvrćući se, s nelagodom,
koja se pojavi i danas
kad se sjetim tog popodneva.