Je li to sve | Drago Glamuzina

UČINIT ĆU NEŠTO

Večeras sam bio kod nje
i ona je cijelu večer bila nesretna.
Ona me nema.
Ja nikad nisam s njom.
Ona je sama.
Ona više ne može…

Pa pusti me da odem, promijenimo nešto, pokušavam.
Ali to joj se ne sviđa.

Scena se otegla i kući dolazim kasno, prekasno.
Naše je dijete bolesno
i po podu su razbacane njegove igračke,
jedna cipelica, jastuk…
Ona sjedi na kauču i bijesno me gleda.
Ona više ne može, mene nikad nema,
ona je dugo čekala
ali više ne može.
Što ćeš ti poduzeti?
Misliš li uopće nešto napraviti?
Do kad ćeš dopuštati da propadamo?

Učinit ću nešto, kažem.
Naći ću novu curu, ženu, ljubavnicu
zapravo, jedna mi već namiguje iza ugla,
i samo čeka da se iskobeljam iz vaših kandži.

Ona me gleda pogledom
iz kojeg vrcaju zaprepaštenje, nevjerica, bijes,
i sklonost, još uvijek sklonost.
Koju nisu mogla uništiti sva sranja koja sam napravio.

Znam da se zezaš, kaže.
Ali ono što smo imali polako nestaje.
I ja sam tužna.