Nominativ | Hrvoje Jurić

STVARANJE

kao loša vijest zateklo me nesnalaženje u doskora poznatom prostoru. nisam znao gdje sam. zapravo, tu se nije imalo što znati, jer ničega nije ni bilo. baš ničega. kratkim razmišljanjem o uzrocima iznenadnog nestanka konteksta u kome sam već po navici bio smješten svoju sam zbunjenost samo učinio većom. preskočivši jutarnje rituale, bio sam prisiljen nanovo (ex nihilo, rekao bih) stvoriti sobu. istkao sam odjeću, obukao se i oprezno izišao iz novostvorene sobe. izgradivši usput hodnik i stepenice, istrčao sam iz zgrade i ponovno se našao u praznini (bjelina bi bila suviše kolorirana riječ), koja je ubrzo mojim stvaranjem nalikovala na grad u kojem sam živio zadnjih nekoliko godina. vještinom iskusnog umjetnika, ali bez zaigranosti koja bi pritom bila očekivana, oblikovao sam zgrade, gradsko zelenilo, automobile, ljude i njihove zamršene odnose. draž ovoj mojoj iznenada stečenoj moći oduzimao je osjećaj bespomoćnosti pred samim sobom, koji se očito produžavao do u beskonačnost. nesigurno sam koračao unedogled stvarajući, a pritom je sve i dalje bilo nerazumljivo. da bih razumio svijet, on je morao biti stvoren, a budući da sam ga ja sâm nezaustavljivo stvarao, morao sam, znači, najprije razumjeti sebe. obuzimala me nelagoda pri pomisli da bih s prestankom mog stvaranja svijeta i ja mogao iznenada ili polako nestati. strah koji sam, još nesvjestan ozbiljnosti situacije, osjetio jutros, iznova se pokazao opravdanim.