Nominativ | Hrvoje Jurić

ŠETNJA

krenuli smo prošetati gradom
moja djevojka i ja

mi ustvari osvajamo grad
sva su mjesta naša
mijenjamo ljude poput čaša
prazne za pune
iscrtavamo ulice našim koracima
ljubimo se očima i gledamo usnama

i mislim u sebi
zašto pričamo toliko
zar nije dovoljan pogled-poljubac
s vremena na vrijeme
a opet
kopam po svome rječniku
kao prstima po snijegu
tražeći travu
da bih između tisuća riječi
našao one dvije
ponajprije

lijepo mi je