Nominativ | Hrvoje Jurić

KAKO SAM SUSREO KAFKU

zbilo se to, začudo, na krajnjem sjeveru njemačke. mislim na susret nas dvojice. mene i kafke. kažem „začudo“, jer bi bilo očekivano susresti ga u rodnom mu pragu, a ne u new yorku, cordobi, moskvi ili, pak, u bremenu kao što se meni dogodilo. razlog tome bio je vjerojatno izgled kućica u starom dijelu grada, koje su me neobično podsjećale na kafkinu prašku kuću čiju mi je fotografiju nekoliko mjeseci prije toga pokazala jedna prijateljica.

kako god bilo, počeli smo razgovarati. njegov mekani njemački imao je nešto od čudnovatosti njegovih priča, a to me, moram priznati, u početku malo zbunilo. ipak je to kafka! takva veličina! trebalo je tu mudro govoriti. no, njegova me ljubaznost ubrzo potpuno oslobodila. nije nas razdvajala niti različitost kultura kojima smo pripadali (ako zanemarimo zajedničku pripadnost srednjoj europi), niti vremenska udaljenost koja nas zapravo dijeli, a konačno, niti to što je on već dugo bio… pa, eto, mrtav čovjek. nakon početnih uljudnih rečenica, već sam mu pričao o svojim doživljajima na kojima mi je (a to zaista laska!) iskreno zavidio, on mi je s toplom nježnošću povjeravao tajne o svojoj mileni, ja njemu, isto tako, o svojoj ivani, teoretizirali smo o smislu i ulozi književnosti, a zatim sam mu iznio sve svoje jade, pa tako i onaj najveći. radi se, naime, o tome da ga svako malo neki suvremeni pjesnik ili pisac spomene u svome djelu. mislim, zašto baš njega? zašto ne, primjerice, przybyszewskog ili tiecka? i tog trena, kada sam, vrlo uzbuđen, iznio to svoje razmišljanje, želeći da čujem kafkin odgovor, shvatio sam što sam ustvari rekao. pogledi su nam se susreli i obojica smo shvatili. ali bilo je prekasno: već smo se nalazili u mojoj pjesmi. popravivši kravatu, kafka je uzdahnuo: „eh, moj mladiću…“, ali ja sam već želio nestati, umrijeti kao pas; no činilo se kao da je stid u meni jači od smrti.