Nominativ | Hrvoje Jurić

VELJAČA

pod prozorom se pare mačke. vode prirodu (kao što mi ljudi vodimo ljubav). ne strastveno, tek preplašeno: od straha im se oči cakle u mraku. kao i moje. veljača je.

u onoj mojoj zemlji čudesa mačci su svakodnevno jahali na mačkama. veljača je bila početak i kraj godine. imali smo: veljaču-proljeće, veljaču-ljeto, veljaču-jesen, veljaču-zimu i veljaču-veljaču. aurora borealis pravila je ravnomjesečje od kalendara. tijekom kopulativnih godina budio sam se svake noći uz jaukanje mačaka misleći kako to djeca plaču. a djeca nisu plakala. samo su mačke vrištale. ne od užitka, tek zbog potrebe. vođene prirodom (kao što smo mi ljudi vođeni obvezom). na krovu, pod stolom, na drvetu, pod grmom, na skrovitom, pod otvorenim.

u onoj mojoj zemlji čudesa sanjao sam druge zemlje. sada ih imam. ali samo jednom tristošezdesetpetno, jedne noći u veljači, pobjegnem iz ovog nesavršenog reda stvarnosti, zaspim i sanjam savršen nered mog oza, uz zavijanje mačaka koje su svuda iste.