Nominativ | Hrvoje Jurić

TRENUTAK

u zgradi prekoputa žive ljudi koje nisam nikada upoznao
ali: ritmovi se naši slažu: glazba, spavanja i buđenja, a i to
je možda dovoljno za jedno poznanstvo naslućeno na suhim
okrajcima danâ i rubovima pažnje na kojima je vazda sklisko
i rast nepoznanica zaboravlja se lako kao priče koje izmišljam

tek jedan trenutak kao ovaj usamljeni, duboki, u sebi zatvoreni
rasklapa kutiju neprimjetnih (nepotrebnih, vjerojatno) stvari te
se očigledno oči moje upinju da proniknu kroz zavjese, i one
prave i one dosad nemišljene; a ništa se ne vidi i znam da ni
slab mi vid ne može opravdati neočekivanu slutnju samoće