Nebo u kaljuži | Sven Popović

NIKAD OD TEBE REVOLVERAŠA

Pukotine rastu, ja srastam s njima.
Repetitor

Rođen sam u najbolje moguće vrijeme i izgubio sam sjenu. To nije nešto što se lako izgubi. Znam zametnuti ključeve, upaljač, bilješke i knjige, ponekad zaboravim nečije ime ili na neki dogovor, ali ovako nešto mi se dosad nije dogodilo. Zakoračio sam na svjetlost i shvatio da zakoni fizike nisu funkcionirali tog jutra. Zabezeknuto sam gledao tamo gdje je trebala padati moja sjena, micao sam ruke i noge i skakutao poput majmuna trudeći se natjerati prirodu da proradi.

Susjed, sve u redu? pita me starac, mete lišće.

Čini se da sam izgubio sjenu.

Slegnuo je ramenima. To se dogodi svim dječacima koji ne žele odrasti.

Ne, stvarno, izgubio sam sjenu.

Naslonio se na metlu. Ako želiš nešto pronaći, najbolje je da to počneš tražiti, a ne da mlataraš rukama.

Bila je rana jesen, lišće je tek počelo prekrivati ulice i šuškati pod nogama, nije bilo oblaka na nebu i ptice su pjevale i radile ono što ptice inače rade. Odlučio sam ne otići na predavanja danas. Zaputio sam se u obližnji kafić, naručio kavu i čitao Sportske novosti.

Dinamo puši sljedeću tekmu, kaže Rale koji sjedi za obližnjim stolom. Za Raleta kažu da je lud. Ja mislim da samo nešto drugačije gleda na stvari. Jednom me prilikom zaustavio i rekao da nikad neću umrijeti, da zapravo ništa ne umire i da se ne trebam bojati. Drugi mi put nije ništa rekao, uštipnuo me za obraz i pokazao prstom prema nebu.

Ma daj? Od Rijeke?

Sanjao sam rezultate ovog kola.

Nema veze, ne kladim se.

Pametno, novac je, uostalom, samo papir s likovima narodnih heroja.

Zašto su svi onda potpuno ludi za njim?

To ne znam. Znam samo rezultate ovog kola.

Zvoni mi mobitel. Zove Modesty. Zapravo joj to nije ime, vjeruje da je njeno pravo ime dosadno, pa se svima predstavlja kao Modesty. Ja nisam znao što je pravo ime. Nisam znao ni što je dosadno ime. Ona i ja smo hodali. Jedino sam njoj i Maroju dao da čitaju moje priče. Nakon što bi ih pročitala, dala bi mi kritiku i ja bih se uvijek nadurio. Dogovorili smo se da se nađemo.

Platio sam svoju i Raletovu kavu te izašao.

*

Zašto?

Čini mi se kao da te ne poznajem.

Nemoj mi početi takve priče prodavati.

Činiš se kao netko iz prošlog života, Elias.

Nije ni primijetila da mi nedostaje sjena.

Zažmirio sam.

*

Mrav se uspaničeno vrtio ukrug. Oblak dima koji sam otpuhnuo prema njemu izbezumio ga je. Sad sam ga proganjao žarom cigarete. Sadistička igra nastavila se sve dok nisam prislonio cigaretu na usne i povukao dim. Sunce je odskočilo, sjenke su se skraćivale, prozori su titrali, tramvaji su nečujno klizili tračnicama sjajnim od sinoćnje kiše, ljudi su se manično hvatali za snove koji su nestajali, nastojeći sačuvati bar dio njih.

To im nikad ne polazi za rukom, pomislih, oni se bude, a onda kreću ispočetka sa svojim životima. Njihov umor doseže vrhunac u petak, subotu prespavaju, u nedjelju gledaju Formulu 1, cijeli dan s kanala na kanal. Sati klize, dosada raste, a s njom i onaj užasni osjećaj nadolazećeg ponedjeljka. Ugasio sam cigaretu (i skoro ubio mrava) i odlučio ne razmišljati o ljudima i njihovoj rutini.

Ustao sam i protrljao oči. Nije mi trebalo ogledalo, znao sam da su krvave i da ih krase podočnjaci. Hodao sam pokraj tračnica, pratila me je sjena, a za njom su išle tišina i samoća.

*

Sunce se provlačilo kroz rolete i osvjetljavalo čestice prašine koje su titrale u zraku. Vrućina pomiješana s dosadom učinila je svoje, ležao sam u krevetu potpuno obamro, trudeći se ne pomaknuti, ne disati. Bio sam od olova, i snovi su mi bili olovni. Riječi koje su mi zapinjale u grlu bile su olovne, i misli koje nisam mogao dovršiti bile su od olova.

Kad se svjetlost pritajila, kad su popodnevne sjenke radoznalo provirile, ustao sam. Hodajući u polusnu, otišao sam pod tuš, pustio mlaz hladne vode da mi teče po tijelu. Voda je razbila olovo, misli su konačno potekle, udovi postali lakši. Srce mi je opet kucalo, vratio sam se u carstvo živih mrtvaca.

*

Mokre sam kose sjedio na balkonu i pio kavu. Ovo je noć sjenki, sjenki koje se pomiču kao siluete na fotografiji s dvostrukom ekspozicijom. Sve je pulsiralo životom, a ja? Sjedio sam, srkao hladnu kavu i tjerao komarce od sebe. Uzeo sam telefon i nazvao Maroja.

Ej, gdje si?

U gradu. Što, probudio si se?

Očito. Milja, za kojih pola sata?

Pola sata, veliš? Može.

Tut-tut-tut-tut. Ustajem, oblačim majicu, skupljam sitniš i izlazim. Gledam nebo, zvijezde ispisuju riječi nekog drevnog jezika. Jezika kaosa. Ne znam ga, ali ga čujem. Jezik apokalipse. Sastoji se od tišine.

Pričekao sam autobus, prošvercao se na zadnja vrata i zavalio na sjedalo. Pokraj mene su sjedile dvije djevojke od kojih četrnaest, petnaest godina. Alternativkice. Crne starke, crna odjeća. Jedna je imala majicu koja je trebala izgledati indijski, ali je kroj bio ovosezonski. Na torbicama se nalazio niz bedževa. Od anarhije i punkʼs not dead do znakova mira. Shizofreni paradoks. Nosile su uniforme, borile su se protiv korporativnog kapitalizma tako što su ga tovile novcem. Malo dalje bila je skupinica od pet-šest dječaka, nešto mlađih od djevojaka. Polo-majice, šilterice, bijele tenisice, vokabular šestogodišnjaka. Nešto su dovikivali djevojkama. Već sam ih vidio u bliskoj budućnosti – vokabular im je ostao isti, kao i broj pročitanih knjiga, ali im se muskulatura razvila, glas postao dublji. Tad više neće dovikivati. Tad će samo udarati.

*

Osjetio sam prve zrake svjetlosti na obrazu. Nisu me milovale, dražile su me. Jastuk je bio vlažan od tople sline, cijela jedna strana lica mi je bila natopljena slinom koju sam znao ispuštati u snu. Rubom uma putovala mi je misao koja se vraćala svaki put kad bih noć prije pretjerao s alkoholom.

Više nikad neću piti.

Glavobolje začudo nema. Ustajem i brišem obraz, refleksno gledam na sat, kao da imam neki sastanak na koji znam da kasnim. Pokušao sam se prisjetiti detalja od prošle večeri, ali cijeli film kao da sam gledao iz kauča pod vodom. Likovi su bili mutni, a zvukovi jedva da su dopirali do mene. Istuširao sam se, pripravio si kavu i sjeo na balkon.

Mislila sam da ne voliš rutinu, začujem glas. Ženski. Okrećem se, to je Modesty, nisam primijetio kad je ušla u stan.

Ne volim, samo…

… Samo što joj se lako predati. Znam.

Imam osjećaj da smo ovakav razgovor već vodili.

Dakle, nema potrebe za njim?

Nikako. Kava?

Kimnula je, otišao sam po šalicu i natočio joj kavu.

Bez šećera, s mlijekom?

Još jednom je kimnula i natočio sam joj mlijeko. Sjedili smo i bez riječi pili kavu.

Elias, kad si posljednji put šetao gradom? prekinula je tišinu ne pogledavši me.

Jučer, zapravo.

Ne, baš šetao. A ne išao do nekog kluba.

Pokušao sam se prisjetiti.

Jesi li za šetnju? pogledala me.

*

Noć je meka.

Nasmijao sam se. Nisam znao što to znači.

Zar ne osjećaš?

Što?

Bezbrižnost, prazninu grada.

Vidim prazninu grada, ako to misliš.

Ne, ne. Zar ne osjećaš kako je gradski zrak drugačiji?

Ne znam što hoćeš reći, slegnuh ramenima, ali osjećam da će večeras pasti kiša.

Kako to znaš?

Po mirisu asfalta.

Šetali smo Zrinjevcem kad su prve kapi kiše pale na asfalt i potamnile ga. Uskoro je pljuštalo, pa smo se sklonili u paviljon i gledali kako ljudi trče i traže zaklon, kako posvuda promiču kišobrani.

Modesty?

Da?

Mislim da sam prestao gledati.

Molim?

Više ne gledam stvari. Kroz krošnje vidim nebo i meni je to samo to, nebo kroz krošnje. Ne promatram to više kao prije. Ili fasade zgrada, ili rublje na balkonima. Prije bih u tome vidio nekakvu ljepotu, neki stih, početak priče. U posljednje vrijeme to su mi samo kadrovi.

Pogledala me. Nije ništa rekla, prišla mi je, propela se na prste i cmoknula me u obraz. Pljusak je uskoro prestao, krenuli smo prema Glavnom kolodvoru.

Obavijeni kukuljicom tišine čekali smo zeleno svjetlo na semaforu. Modesty je pregledavala nokte, a meni se u glavi vrtjela stara pjesma Pipsa, nešto o semaforima. Na drugoj strani ceste stajao je bračni par s djetetom. Malom nije bilo više od pet godina i vrtio je plastični pištolj u ruci. Roditelji su se prepirali oko nečega i nisu obraćali pozornost na malog Clinta Eastwooda. Mali vrti sve brže i brže te mu pištolj naposljetku sklizne s prsta i padne na pločnik. Ono dvoje na tren pogleda pištolj i nastavi s prepirkom. Zeleno svjetlo. Dok smo se mimoilazili, rekao sam klincu Eastwoodu:

Jebiga, mali, nikad od tebe revolveraša.

*

Otvorio sam oči.

I to je to? Nije ti dala nijedan drugi razlog?

Nije bilo vatrometa, nije bilo konfeta, ako te to zanima. Ništa od povišenih tonova.

Samo je otišla?

Da. U istom su me danu ostavili djevojka i sjena.

Maroje je naručio još dva piva. Maroje i ja smo vrlo slični. Obojica mislimo (dakle nismo u pravu) da eruditski poznajemo književnost i rock and roll. Bitna razlika je u tome što on ne umrlja ruke kad piše flomasterom.

Nje više nema, okreni se drugoj najboljoj stvari.

A to je?

Otpio je gutljaj piva. Nisam bio siguran je li to druga najbolja stvar, ali sam svejedno to učinio.