Nebo u kaljuži | Sven Popović

DIO O ALISI, TRIPTIH KOJI TO NIJE

 

ALISA ISPOD KIŠOBRANA

U dnevniku je pisalo da dan nije mogao bolje početi. Na kauču je ležao crnokosi, krakati mladić. Prstom ispruženim prema stropu šarao je nevidljive linije. Konačno začujemo zvuk. Tuturutututuuuu, pjevuši mladić, iz zvučnika dopire „Darklands“ od The Jesus and Mary Chaina uz blago pucketanje vinila. Na stolu pokraj njega je šalica I srce NY puna crno-smeđe tekućine, a na podu je nekoliko omota longplejki.

 

Prisjetio sam se ljeta i okusa soli na njenoj koži. Prisjetio sam se večeri kad smo gitarist benda i ja ležali na krovu, zapalili džoint, pustili muziku na mobitelu i gledali nebo. Nismo brojali zvijezde, pričali smo o promašajima, njih je, činilo nam se, bilo više. Pričali smo o politiciglazbifilmu, zenu, Hawkingu i crnim rupama.

 

Tog ljeta stvari su se počele mijenjati. Namrštio sam se pokušavajući se prisjetiti nekih prekretnica u svom životu. Stvari koje nisu bile dramatične, ali su oblikovale moj stav. Uspravio sam se, sjeo i u dnevnik zapisao top 5 „prekretnica“. Popis je izgledao ovako:

 

Masturbacija
Punk rock
Monty Python
Izgubljeni dnevnici Adriana Molea
Top 5 popisi iz High Fidelityja

 

Nakon toga sam stekao naviku praviti popis top 5 stvari. Top 5 glazbenih albuma, top 5 pjesama za kišni dan, top 5 pjesama za vožnju autom. Izvalio sam se na kauč i zatvorio oči. Kad sam ih opet otvorio, pogledao sam na sat i počeo razmišljati o top 5 izlika za kašnjenje. Popis je nevjerojatno nalik mojim životnim prekretnicama:

 

Masturbacija
Punk rock
Monty Pytbon
Zaglaviti u liftu
Naići na poznanika iz srednje koji te upila

 

*

U orošenim staklima autobusa ulična svjetla imaju aureole, izgledaju poput visokih, koščatih anđela koji promatraju ulice. Tri aureole su se stapale i preklapale, izgledale su kao glava Mikija Mausa. Izašao sam iz busa i krenuo prema mjestu gdje sam se trebao naći s Alisom. Alisa je uvijek imala savršeno počešljanu kosu. Alisa nije voljela da joj snijeg pada na tu savršenu kosu. Alisa je imala slične tikove kao ja, kad bi prala ruke, uvijek bi ih ravnomjerno smočila i nasapunala. Alisa je i dalje imala dječji, radoznali sjaj u očima, i to nije znala.

Alisa i ja uvijek vodimo duge razgovore. Nakon dvije-tri riječi znali bismo što ono drugo želi reći. Ona je palila cigaretu za cigaretom, zaboravljala odgovarati na SMS-ove, nagovarala me da ne idem na predavanje i da odem s njom u kino. Na neka moja pitanja jednostavno bi slegnula ramenima na način koji me nasmijavao.

 

Ugledao sam njenu siluetu ispod uličnog svjetla. Držala je kišobran štiteći se od snijega. Zavukao sam se ispod kišobrana. Zdravo, kažem, zdravo, odgovori ona. Nekoliko pahulja joj se zaplelo u dugu, smeđu kosu, a nekoliko njih prošaralo je njen kaput. Nekima sam i dalje mogao razaznati oblik, izgledale su kao mini šurikeni zabodeni u vunu i poliester. Lupkala je jednom čizmom o drugu. Jedna čizma nikako nije smjela na sebi imati više snijega od druge. Dobro mi je bio poznat taj osjećaj nelagode zbog asimetrije.

 

Kasniš.

Oprosti.

 

*

U dnevniku je bio zapisan samo datum. Mladić je ležao na kauču okrenut na bok. Oči su mu bile sklopljene, a iza kapaka je prodirao nemir koji je više nego jasno govorio da ne spava.

 

Posegnuo sam za šalicom na stolu i srknuo kavu. Bila je hladna i gorka. Ustajem i krećem prema kupaonici, gdje se umivam i brijem. Porezao sam se samo jednom, to je ok, znalo je biti i gore. Posežem za četkicom, njene boje me podsjećaju na trenirke kakve su istočnoeuropski olimpijci nosili osamdesetih. Perem zube i gledam u ogledalo. Razbarušena kosa, crvenilo iz očiju nestaje, podočnjaci se smanjuju, izgledam zdravije, no svejedno bih se mijenjao s osobom s druge strane ogledala. Opet se umivam, na lijevoj ruci se i dalje vide tragovi crnog flomastera, snijeg, crni snijeg koji mi je Alisa nacrtala na tulumu dok smo oboje bili pijani. Brišem lice ručnikom koji potom prebacujem oko vrata, odlazim u svoju sobu, uzimam telefon, sjedam na krevet, tipkam njen broj.

 

Da?

Glas joj je u slušalici lijep. Zdravo, odgovaram.

Bok, Elias.

Ne znam kako sam sinoć stigao doma.

Ni ja, srećom, stanujem deset minuta od faksa.

Hodao sam iza neke Ciganke.

Čujem kako ona pripaljuje cigaretu.

Hodao sam iza Ciganke, u snijegu su se jasno vidjeli tragovi ljudi koji su prolazili tom stazom prije nas.

Ispuhuje dim.

Ona je hodala tuđim stopama, nije ostavljala svoje tragove.

Mhm?

Ne znam. Nisam uspio izbrisati snijeg koji si mi nacrtala na ruci.

Idemo večeras u kino?

Što se prikazuje u Tuškancu?

Ne znam, idemo na blef.

Okej, može onda u pol osam pred kinom.

Okej. Bok.

Stišćem crveni gumbić i odlažem slušalicu.

 

*

Stajali smo na hodniku fakulteta čitavu vječnost prije nego što sam je poljubio. Tome je prethodio neugodan završetak razgovora, kad ona očekuje poljubac, a ja nervozno, nesuvislo brbljam. Smušenost dolazi s njom kao leitmotiv. Ona odlazi u klub studenata, a ja imam predavanje i moram na WC. Zidovi i vrata išarani su porukama, parolama i stihovima pjesama. Znao sam ih gotovo napamet. Ulazim u WC, i školjka u tom trenutku postaje moj kolačić Madeleine. Mutna sjećanja na božični tulum struje mi glavom i preplavljuju me, sve od prvog pa do posljednjeg, kobnog piva. Stresao sam se, pustio vodu, a s vodom i urinom odlaze i sjećanja.

 

*

Kad sam izašao s predavanja, klub studenata bio je zatvoren, hodnici prazni. Vani tek nekolicina studenata puši i ne zna kamo će. Hladno je, magli mi se dah u kojem obično tražim obrise i likove, kao da je to neka vrsta vizije, sad su ti likovi zmijolike, sablasne siluete. Stežem šal i krećem prema tramvajskoj stanici, na nebu nema nijedne zvijezde i Mjesec je u kaljuži.

 

*

WC je mračan, nema sapuna. Neravnomjerno sam smočio ruke pa se to trudim izjednačiti. Pružam lijevu pa desnu ruku pod mlaz dok ne izjednačim stvar. Aparat za sušenje ruku ne radi, pa ih brišem o majicu. Izlazim iz WC-a i plaćam espreso. Konobar mi odsutno vraća kusur i gleda u teletekst, belgijska druga liga. Oblačim kaput, izlazim i krećem prema faksu. U klubu studenata održava se čitanje poezije. Smještam se za šank, naručujem pivo i slušam. Frajer vatreno čita svoju otužnu poeziju, trudi se zvučati kao maničan svećenik, ali iz njegovih usta dopiru samo fraze, mrtvi glasovi bez imalo nadahnuća. Završava s prvom pjesmom, lista papire, iz publike dopire slab pljesak. Okrećem se prema šanku i posvećujem se pivu. Za šankom radi Boba.

 

I, Elias, kak ti se čini?

Bezveze.

Tebi je gotovo sve bezveze.

Sliježem ramenima.

 

Pjesnik nastavlja, ispucava rafale u prazno, a noć je gluha, nezainteresirana. Dovršavam pivo, plaćam i izlazim usred pjesme. U glavi mi se oblikuje početak nove priče. Ljubav je sebična i ljubomorna kučka koja laje na svakoga. Da, to je dobar početak, kažem si na izlasku s faksa, samo šteta što ga je netko napisao prije mene. Kući krećem prečacem, pričajući sa svojom sjenom. Prolazim ispod uličnih svjetiljki koje se gase za mnom. Noć je gluha, ulice su puste. Šteta, kažem si, volio bih nekoga upitati za pogrešan smjer do Novog Zagreba.

 

 

TI, JA, BJELINA I KASNEĆI NOĆNI TRAMVAJI

 

Duge noći u kojima satima ležimo jedno do drugoga bez riječi. I snijeg cijelu noć pada na rane jedne generacije koja opet može reći samo jedno: Deja vu.
J. Fauser

 

Sunce jedva da se bilo izdiglo iznad betonskih blokova kad sam počeo kuhati kavu. Jutarnja se svjetlost gubila, pjesma ptica tvori čudnu polifoniju uz zvukove prolazećih autobusa. Moja sjena se razgibavala pokraj mene.

 

Vodim zamišljene dijaloge s Alisom, rekao sam sjeni.

Kako to misliš?

Imam mnoštvo pripremljenih scenarija. Sve sam isplanirao, kadrove, rakurse, glazbenu pozadinu.

Čemu to?

Pa da me ne iznenadi. Teoriju znam, samo mi prakse fali. Svaki dan imam probu, pričam sa sobom, znam sve scene napamet.

Ti si skrenuo.

Možda, ali me neće iznenaditi.

Ali njena je zadaća da unese pomutnju u tvoj život.

Znam, zato sam i pripremio bezbroj scenarija, imam repliku na svaki njen argument.

Misliš da će to promijeniti stanje stvari?

Molim?

Misliš da ona nema razrađen scenarij u glavi?

Vidiš, o tome nisam razmišljao. Nekako imam osjećaj da se njeni scenariji razlikuju od mojih.

Nekako imam osjećaj da ona ima samo jedan scenarij.

Hvala na podršci, stari moj.

Hej, samo sam realan, uostalom, neće te iznenaditi.

 

I što sad? Mogao sam se pripremiti na sve njene scenarije, svejedno će me iznenaditi. Svakom sam sekundom bio bliže toj katastrofi, propasti jednog odnosa, vatrometu i odsustvu hepienda. Odlazim u dnevni boravak, bacam se na kauč i ne mičem se. Pravim se mrtav, nastojim zamrznuti vrijeme, ali uzalud, čujem prokletu kazaljku sata. Ne preostaje mi ništa drugo nego glavom u pijesak.

 

Hladno je.

Prozori su ti otvoreni na kiper.

Zbilja misliš da ima samo jedan scenarij?

Druže moj, znam sve o ženama.

Sjene imaju ljubavne veze?

Pa i žene imaju sjene, zar ne, mamlazu?

Nisam znao da i drugi imaju hiperaktivnu sjenu.

Ma, uglavnom nisu toliko živahne, ali uvijek se nađe poneka.

 

Srknuo sam kavu i pogledao kroz prozor, padao je snijeg, pahulje su papirići na kojima mi šalješ blesave poruke. Tisuće i tisuće papirića s tvojim mislima. Izašao sam na balkon, ispružio ruku i hvatao poruke. Topile su se na mom dlanu. Zažmirio sam i isplazio jezik, to smo zajedno znali raditi pred zgradom fakulteta. Gospođa koja je tresla tepih na balkonu nasuprot mojem gledala je u mene kao da sam poludio.

 

*

Ležim u snijegu i gledam betonsko nebo, pahulje prekrivaju moje rane. Neki se starac lopatom hrva sa snijegom. Na trenutak zastaje i gleda prema meni.

 

Jeste u redu? viče. Trebate li pomoć?

Ne, ne, sve pet, ovdje mi je baš super.

Smočit ćete se i pokupiti upalu pluća.

Mnogo je umjetnika umrlo od upale pluća, Chopin, naprimjer.

A što nije on kihnul od tuberkuloze?

Tuberkuloza, upala pluća, svejedno, svi krepamo od jada.

Što, umjetnici?

Ma, jok, cokćem, ljudski rod.

Kako god velite, susjed.

 

Snijeg i dalje pada, ja ležim i upijam tvoje misli. One me vraćaju u večer kad smo bih samo ti, ja, bjelina i kasneći noćni tramvaji.

 

 

SNOVI PAPIRNATI AVIONI

 

Kada bi postojala merna jedinica za jad, nosila bi moje ime.
Braca, Kad porastem biću kengur

 

Mislim da sam poludio, kažem i češem se po obrazu, iritira me trodnevna brada.

Koji su simptomi?

Tko si ti, Freud?

Šuti, kako se osjećaš?

Sjeverojužno.

Sjeverojužno?

Sjeverojužno, između sjevera i juga.

On podiže obrvu, naočale mu malo spadaju.

Rastrgano, brate.

 

*

Nebo je poludjelo, a ne ja. Stapalo se s neboderima, činilo mi se da ga s krova zgrada mogu dotaknuti. Počeo je snijeg, probijam se kroz mećavu. Noć je odabrala sasvim krivo skretanje, moje noge, teške i od olova, spotiču se.

 

Svaka čast, Elias, super si to izveo, kaže mi sjena.

Ponekad je teško reći što zaista osjećaš.

 

Kroz mećavu nazire se Stepinčev kip, iza njega je gimnazija u koju sam nekoć išao. Škiljim dok mi pahulje šamaraju lice i vidim samo kip sveca zatrpan snijegom, lampione koji svijetle poput fluorescentnih krijesnica i nebo boja kojeg govori da će večeras biti krvi. A ja, ostarjeli plaćeni ubojica, dolazim pred kip, klečim, izgovaram tihu molitvu, ustajem, palim cigaretu i krećem u vjerojatno posljednji zadatak u životu punom dima cigareta, viskija i opasnih žena.

 

Ništa od toga, plaćeni ubojica nisam, nisam ni star, a nemam namjeru ni kleknuti u snijeg. Prolazim pokraj kipa, smijem se i plešem, plešem niz ulicu, tragovi koje ostavljam zbunjuju one koji me prate.

 

*

Stajali smo na školskom igralištu, pokraj klupica kod košarkaškog terena. Oblaci su jurili brže od aviona svemirskih brodova kometa meteora. Snijeg se otapao, puhao je proljetni povjetarac. Ona me gleda i čeka što ću reći, ja skidam kaput, uzimam bijeli maslačak i pušem, njegove se sjemenke pretvaraju u papirnate aviončiće s mojim mislima ispisanim na njihovim krilima. Zapliću joj se u kosu.

 

Pročitaj ih.

 

*

Kad sam se probudio, bila je prošla ponoć. Napravio sam si instant-kavu, sjeo za stol i gledao kroz prozor. U sobi je gorjela samo stolna svjetiljka, poput moljca spaljenih krila potpuno sam dezorijentiran, snovi mi divljaju. Pauk Jura tegli prašinu uokolo. Nakon gutljaja kave sve postaje bistrije, a likovi iz snova vrište dok nestaju.

 

*

Zapadno je nebo uvijek najljepše trenutak prije nego što Sunce uroni u beton. Imao sam osjećaj da predugo zurim u njega. Zazvonio je telefon, promatrao sam ga nekoliko trenutaka prije nego što sam se javio.

 

Ej, ti smetam? pita Sven, gitarist garažnog benda u kojem sviram.

Ne, nikako, kažem i švrljam olovkom po papiru.

Nekidan sam naletio na nekoliko starih blogova.

Da?

Da, tvoj, moj, Tanin.

Na spomen njenog imena protrnuo sam. Tana je jedna od onih djevojaka koju jedva prebolite, a i kad je prebolite, na spomen njenog imena sve vam slike, od prvog susreta pa do konačnog „odjebi“, prostruje glavom.

Da?

E pa, ovih dana se javio problem.

Koji problem? pitam, žvrljotine postaju nervozne kreature.

Imam osjećaj kao da se prošlost i sadašnjost pretapaju.

Kako to misliš?

Pričam s tobom, ali to nisi ti, to je Elias otprije nekoliko godina.

Sjenke?

Da, sjenke. Kao da ništa od ovog što vidim i čujem ne pripada ovdje.

I? moje kreature si deru kožu s lica poput narkomana tijekom napadaja histerije.

Ne znam, neugodan je osjećaj, brate.

Šeći, navuci kaput i hodaj. Proljeće je nekoliko poljubaca dalje.

Poljubaca?

Možda pjesama, nisam siguran. Šeći, gledaj i piši.

Okej, da, možda bih trebao. Hvala.

Nema na čemu, bok.

E, ček, proba u petak?

Jasno.

Ok, bok.

E ček, nemoj zaboraviti pedalu.

Ok, bok.

Bok.

 

*

Stajali smo ispod tvog bijelog kišobrana s crvenim točkicama, oko nas je bio samo snijeg. Samo snijeg i vjetar što ga nosi. Ruke su mi u džepovima, od nervoze si derem kožu s prstiju. Hvatam misli koje se odbijaju od mračnih kutaka svijesti, a tvoje oči, one koče riječi u mom grlu. Sanjam o poljupcu neona, i sve ovo kao da sam već doživio. Napokon progovaram.

 

Ispisao sam sto stranica tišine, mislim da će ti se svidjeti.

 

Ti šutiš, sve si udaljenija. Nebo se cijepa na hiljadu komadića i snijeg počinje gorjeti. Budim se u hladnom znoju. Nakon minute tjeskobe ustajem, mrkli je mrak, teturam, tražim telefon. Prsti automatski pronalaze brojke. Zovem Svena, on bi trebao biti još uvijek budan.

 

Zdravo, kažem promuklim glasom.

Zdravo, ti si još uvijek budan.

Recimo. Što ti radiš?

Sviram, čitam, vrag mi ne da mira.

Sven?

Da.

Onaj hvatač snova.

Što s njim?

Ne radi.

 

*

Ugasio sam TV. Došlo mi je da ga bacim kroz prozor. Maloprije sam slušao priču mladića, ima nešto više od trideset godina, beskućnik je. Izgubio je roditelje, nema prijatelja, nema djevojke. Ima završen fakultet. Nema posao. Skuplja boce. Kaže kako sanja kako će opran i čist krenuti prema učionici s imenikom. Želim se rasplakati, ne želim biti neosjetljiv.

 

Libertinesi su pjevali kako je sad vrijeme za heroje. Sve što je lijepo na svijetu, rock and roll, poezija, proza, jurilo je prema dnu. Naši su heroji nijemi i autistični, no među nama su, samo ih ne prepoznajemo, a jednom kad ih prepoznamo, bit će prekasno.

 

Čovječanstvo fanatično trči prema ponoru, i to je najbolja stvar u čitavoj priči, kad izgorimo u atomskom oblaku, iza nas neće ostati ništa osim otrovnog vjetra. Imamo dovoljno atomskog naoružanja da dvanaest puta razorimo ovaj planet, a dovoljno je samo jednom.

 

*

Alisa je stajala ispod kišobrana i pušila cigaretu. Pjevušila je pjesmu koju sam nekidan čuo na radiju. Glas joj je bio ugodan. Prišao sam joj. Imala je onaj crveni ruž koji sve druge boje učini sivima i dosadnima.

 

Zdravo.

Zdravo.

Ne kasnim.

Vidim, svaka čast.

Ne pada kiša.

Ne pada.

Ne pada snijeg.

Tako je.

Čemu kišobran?

Pjevam.

Oh, u redu ako pjevaš.

Kamo ćemo?

Ne znam, slijedit ćemo zelena svjetla i hodati po sjenovitoj strani ulice.