Nebo u kaljuži | Sven Popović

SAN O PET GRADOVA

 

Sve je izgledalo tako blizu
kao da se dodiruju anđeoska krila
Berlina i Zagreba…
B. Čegec

 

DVOJICA S NEBA

Viktor je nestao, čitam poruku napisanu na žutom samoljepljivom papiriću koji je netko ostavio na vratima. Viktor je nestao, pronađi ga kako znaš i umiješ. Pogled mi klizi po birou. Francisovu i mojem birou koji nikad ne čistimo. Dva stola, jedan nasuprot drugome, na njima gomila papira, šalice, prazne kutije hrane za van, dva kompjutora i dvije svjetiljke. Oko stolova su ormarići, svi krcati dosjeima. Gušimo se u papirima. Pokraj vrata je vješalica za kapute na kojoj trenutačno ne visi ništa, ljeto je. Francis kasni, valjda će donijeti doručak. Kroz spuštene, jeftine, plastične rolete šuljaju se prvi valovi svjetlosti.

 

Viktor je nestao. Anđeo zaštitnik prostitutki i skitnica. Razmišljam odakle da krenem. U mislima vrtim imena svih ljudi s kojima je Viktor surađivao, bio dobar, ili imao frku. Sve redom anđeli, proroci drugoligaši, niži bogovi i slična bića za koja su ljudi davno prestali mariti.

 

Izaija. Zvan Rale. Nekad velika faca među prorocima. Danas ponekad sanja rezultate utakmica pa digne neku sitnu lovu na kladionici, kao i svi propali proroci. I to je početak. Njega bi se moglo pronaći u Novom Zagrebu, Utrine ili Zapruđe. Čujem korake na stubištu. To doručak dolazi s Francisom.

 

ON PAMTI

Sjećam se dana kada sam vrišteći došao na svijet, poput asteroida koji je izbrisao velike reptile s lica Zemlje. Sjećam se drhtaja kad mi je prvi udisaj zraka prostrujao tijelom. Sjećam se topline majčine kože. Sjećam se tihog zujanja bolničkih aparata. Sjećam se i atonalnih melodija za uspavljivanje ugrađenih u moj kinderbet. Sjećam se i stvari prije svog vrištećeg dolaska.

 

Sjećam se svih nijansi neba. Sjećam se ritma zvjezdanih titraja. Sjećam se i mirisa oceanske pjene. Negdje sam pročitao da je trauma rođenja tolika da kroz naš prvi vrisak nestanu sva sjećanja na svijet u kojem smo prije bili. Kod mene je nešto pošlo po krivu. Ja se sjećam svega.

 

Sjećam se i sna koji sam sinoć usnuo. Plivao sam hladnom rijekom, protiv struje. Uskoro više nisam imao snage i počeo sam tonuti, sve dublje i tamo gdje je sve tamnije. Bio sam okružen tamom, smrznut i bez zraka, no tada je odnekud doprla svjetlost. Ugledao sam meduze, velebne, svjetleće meduze svih boja. Obgrlile su me lovkama i odnijele na površinu. Probudio sam se u hladnom znoju. Umio sam se i zapalio cigaretu naslonivši se pritom na prozorsku dasku. Sunce je bilo na istoku, crveno poput novorođenčeta. Poput mene kad sam prvi put udahnuo, poput asteroida koji je ubio sve velike reptile. Zvijezde su i dalje titrale, a nebo je bilo isto, tek dan starije.

 

Kuham kavu i zapisujem san u veliku, cmu bilježnicu. U njoj su zapisani svi moji snovi. Oko devet sati zove Francis. Pita jesam li za kavu. Odgovaram da upravo pijem kavu. Pita smije li doći, priča mu se. Iako znam da nešto treba, kažem mu neka dođe. Znam da će s njim doći i njegov partner, kakseonozove, Bob.

 

Grijem ruke šalicom kave. Jutro je u punom zamahu. Negdje vani laje pas.

 

DRUGI S NEBA

Dobra je kava, kažem i sjedam za stol. Bob razgledava stan, a Danijel lupka prstima po stolu.

Što trebaš? pita.

Odmah na posao?

Sliježe ramenima. Nema smisla gubiti vrijeme, ovdje si s razlogom, ne bi me inače zvao tako rano. Što te muči?

Viktor je nestao, dobacuje Bob dok mu kopa po policama s knjigama.

To me se ne tiče, i pažljivije malo s tim knjigama.

Mislili smo da znaš… započinjem.

Ne znam gdje je.

A Rale? upitam.

Izaija? podiže obrvu, srče kavu.

Kimam.

Što će vam on?

Pa prorok je, zar ne? opet će Bob, lista Tibetansku knjigu mrtvih.

Prorok drugoligaš. Danijel naglašava drugu riječ. Usto je i skitnica. Frajer visi oko jednog kafića i prati stanje na kladionicama.

Koji kafić?

Cafe bar Limun, kod utrinskog placa. Prekoputa kladionice.

Ništa, idemo? upitam Boba. Ovaj vraća knjigu na mjesto i potvrdno kima. Ako ga vidiš prije nas, reci mu da nam se javi, da možda imamo nešto za njega.

A što imate za mene?

Ostatak jutra će ti biti tih, kažem i zatvaram vrata.

 

ONI IGRAJU ŠKOLICE

Gledam ribe u akvariju. Ribe koje neprestano mijenjaju boju. Trepćem, one izlijeću iz akvarija, lete, pretvaraju se u leptire. Leptiri kruže po sobi, pretvaraju se u vrtlog. Pretvaraju se u mršavu djevojku duge crne kose u blijedozelenoj haljini.

Volim taj trik, kažem Hani.

Kasnimo, odvrati. Kasnimo, gdje su krede?

Vadim kredu iz džepa. Bijelu. Hvataj, kažem, i dobacim joj je.

Hvata je. Neću bijelu. Posegne za torbicom na stolu ispred mene i pretresa je. Vadi plavu kredu.

Voila! uzvikne, zavrti se na peti i počne crtati po parketu. Crta školice, dječje, jednostavne školice. Na kraju nacrta polukrug, u njemu napiše nebo, velikim slovima. Idemo, kaže i počne skakati. Dolazi do neba i nestane, iza nje ostane miris proljetnog povjetarca i asfalta nakon kiše. Uzdahnem, ustanem i krenem za njom. Skakućem i prilikom ulaska u nebo zamišljam da se nalazim na školskom igralištu. Zažmirim. Otvorim oči. Iznad mene je plavetnilo išarano bjelilom. Pored mene je visoka trava išarana plavim i ljubičastim cvjetovima. Neboderi i zgrade se zabijaju u nebo, a mi stojimo na vrućem asfaltu.

 

Kasnite, kaže Pavel. Naslonjen je na stablo, ne gleda prema nama. Visoki, crnokosi momak koji se rijetko kad (on kaže nikad) češlja. Pavel nosi zulufe jer misli da zbog njih izgleda kao Corto Maltese.

Hana se zaigrala.

Seko, seko, cokće Pavel.

Ješu je kriv, on voli gledati kako se iz riba pretvaram u leptire.

Sliježem ramenima. Što ćemo?

Leći u travu i gledati nebo, kaže Pavel i kreće prema livadi. Slijedimo ga, on nogom gnječi visoku travu. Kaže da će nas tako manje škakljati. Ležimo i gledamo u nebo.

 

I što sad? upitam ga.

Odgonetavamo je li nebo iste boje kao kad smo bili mali.

Šutimo i gledamo. Pavel počne štucati. Hana i ja pogledamo prema njemu.

Netko te spominje, kaže Hana.

Ovo se dugo nije dogodilo.

 

Pretvaramo se u vrane i letimo do obližnjeg stabla, u hladu održavamo sastanak. Tako izgledamo manje sumnjivo. Osim jednom mladiću koji nas uvijek pita gdje je Corto. Mi šutimo, ne grakćemo.

 

PROROKOV SAN

Ponekad sanjam tračnice. U mojim snovima one su prazne, bez početka i kraja. Nikad nisam dokučio značenje tog sna, on se samo pojavi iz predgrađa svijesti, razmrska mi lubanju i ostavi me da ostatak dana lutam poput duha.

Neka, ja sam čuo da sanjaš samo kladioničke rezultate.

Frknuo sam. Da je tako, Francis, ne bih bio ovdje, kod tržnice, u ovom kafiću. Da dižem basnoslovne svote na kladionici, ne bih se zadržavao u ovom gradu.

Što fali ovom gradu?

Anđeo zaštitnik skitnica.

Mislio sam da znaš gdje je.

 

Zamolio sam ga za cigaretu. Plavi Camel. Francis je uvijek imao stila, za razliku od njegovog partnera Boba. Bob je pušio bilo što. Bob je imao mrlje od hrane na košulji. Bob je upravo otišao po kebab.

Kako bih znao gdje je?

Prorok si.

Prorok drugoligaš. Naglasim drugu riječ. Francis se namješta, stavlja obje ruke na stol. Očekuje odgovor.

Pitaj vrane, odgovaram mu.

Zašto vrane?

Ako znaju gdje je Corto Maltese, znaju i gdje je Viktor.

Vrane, dakle. Misliš na…

Pavela i njegovu škvadru. Da.

 

Francis stavlja deset kuna na stol, za moju kavu. Zahvaljuje mi i obećava da će naći Viktora. Meni je svejedno. Skitnica sa zaštitnikom ili bez njega, i dalje nemam struje u stanu. Francis kreće prema vratima.

 

Znaš, progovaram, prije dvadesetak godina sanjao sam sljedeću stvar. Francis se zaustavlja kod vrata. Vidio sam oljuštenu boju na vrtuljcima i ljuljačkama. Vidio sam žgoljave momke kako raspravljaju o pojmovima koji im nisu jasni. Kako se olako razbacuju riječima poput: smrt, početak i svemir. Vidio sam djevojčice napušene od loše trave kako se cerekaju na školskom igralištu. Vidio sam poluprazne koncertne dvorane. Zatim sam opet vidio momke, ovi nisu bili nejaki, bili su to agresivni, polupijani mladići, družili su se s prenašminkanim, polupijanim djevojkama. A Zemlja se okretala brže nego inače. Jeziva vizija.

I što mi hoćeš reći?

Imam osjećaj kao da sam zaspao i probudio se dvadeset godina kasnije. Nisam primijetio da se išta promijenilo.

I nije. Vidimo se, Rale.

 

Francis odlazi. Ispijam kavu. Izlazim i gledam oblake. Nikamo im se ne žuri.

 

ON ZAPISUJE SNOVE

Zapisivanje snova zeznut je posao. Kad se razbudim, pola sna ostane bez boje i tona. Zato zapisujem snove još u polusnu, oteturam do bilježnice i zapisujem utiske, nasumične slike i asocijacije, pustim ruku neka klizi paralelno s umom. Napisano poslije čitam i povezujem, kao kolaž. Sad listam svoju enciklopediju snova, tražim zapis kad sam posljednji put vidio Viktora.

 

Bila je magla i ulična su svjetla izgledala kao udaljene zvijezde. Stajao sam sasvim sam nasred puteljka na školskom igralištu. Bilo je hladno, zabio sam ruke u džepove i počeo sam hodati. Ispred mene se nazirala silueta. Silueta je ubrzo poprimila boju i oblik, bio je to Viktor.

 

Što je ovo?

San.

To vidim.

Zašto onda pitaš?

Pitam te zašto si ovdje.

Zašto me ti sanjaš?

Hoćeš li prošetati sa mnom?

Kimnuo je. Uskoro smo se našli u parku. Bilo je proljeće. San je uskoro iscurio u javu. Simbolika mi i dalje nije jasna.

 

Naravno, u enciklopediji je događaj drugačije zapisan. Otprilike ovako: MAGLA – SVJETLA KAO UDALJENI PLANETI – SOLO – HODAM – SILUETA – VIKTOR – ZALUTALI SMO JEDAN DRUGOME U SAN – NAILAZIMO NA PROLJEĆE.

 

Starče, gdje li si sad odlutao?

 

SJENA I ŠAPTAJ

Bili smo suviše neoprezni. Bili smo neoprezni, a Francis i Bob su profiji, vrhunski detektivi u službi Nebeske Birokracije. I evo nas sad, u mom stanu, na četrnaestom katu, između hrpe knjiga i gramofonskih ploča. Nije da su neugodni ili da će nas zlostavljati, mi sjenke samo ne volimo kad nas se ispituje. Znamo mnogo tajni i trikova. Nije gušt kada ih znaju i drugi.

 

Gdje je Megi? pita Bob.

Jučer je zaključila da joj je ovaj grad dosadio, otišla je na dva-tri dana. Možda na dva-tri tjedna.

 

Megi je moja sestra, najmlađa u škvadri. Sklona je lutanju. Luta gradom, mislima i hipotetskim situacijama. Ima teoriju da sa svakom hipotetskom situacijom stvori novi svijet. Rekao sam joj da to nije ništa novo, da svaka mogućnost stvori nekoliko novih svjetova.

 

Kamo je otišla?

Ne znam. Sjela je na prvi vlak.

Znali smo da ćete nas tražiti, progovara Ješu.

I pronaći, nastavlja Hana.

Teško je ne uočiti tri vrane kako grakću u krugu, kao da razgovaraju.

Zapravo i jest, ubacujem se u razgovor. Dosad nas je primjećivao samo neki momak iz susjedstva. Nego, što trebate? Mislio sam da je dogovor da se Birokracija ne upliće u poslove sjenki.

Tražimo Viktora, kaže Bob, gleda kroz prozor, grad prostrt ispred nas, ispod nas.

On je vaš, kakve mi veze imamo s njim?

Pitali smo Danijela. Danijel nas je uputio Raletu. Rale je rekao da pitamo vrane.

Ako ga ne možete naći u gradu, nađite ga u snu. Siguran sam da ga Danijel i Rale ponekad sreću tamo, u snovima.

Mi ga ne sanjamo. Uostalom, treba nam dozvola da uđemo unečiji san. I krajnje je nepristojno njuškati po tuđim snovima.

Grad ga sanja. Nekoliko gradova ga sanja. Bio je anđeo čuvar u Berlinu, Münsteru, Londonu, Madridu i Zagrebu.

Trebat će nam vješt hodač kroz snove, Francis razmišlja naglas.

Mislim da je vrijeme da se Danijelu počne kucati, Ješu se cereka.

Ali neće htjeti to besplatno učiniti, nastavlja Hana.

I mi ćemo, naravno, tražiti protuuslugu, priključujem se. Opaki ste igrači, Bob i dalje gleda kroz prozor.

Samo uživamo u rijetkim trenucima kad Birokracija traži pomoć sjenki i šaptaja.

Sjene su ovdje dulje od nas. Bob se odmiče od prozora, rukuje se s nama. Vaši smo dužnici. Čut ćemo se čim pronađemo tog starca.

Münster – Kuhviertel, Berlin – Kreuzberg, London – Soho, Madrid – Lavapies. To su mjesta kuda se najčešće motao, dodajem.

Frank kima, Bob nam namiguje, polako iščezavaju u mraku hodnika.

 

Zapravo mi je žao, obraćam se Hani i Ješuu.

Zašto?

Volio bih im se pridružiti u toj šetnji, pet gradova u jednom snu.

 

GRADOVI U KRATKIM REZOVIMA

Pet gradova u jednom snu? Danijel diže pogled s knjige.

Nije nemoguće, kažem mu, Francis je pogledao priručnike.

Nije, no uvelike ovisi o tome jeste li bili u tim gradovima.

Šutimo, istovremeno se pogledamo.

Jer ako niste, sve ovisi o vašoj viziji tih gradova, a to je teško spojiti. Dakako, svi sanjamo o gradovima, dopuštamo da nas vodi zvuk njihovih imena. Kod Londona je to teška magla ispresijecana žutim svjetlima, mokri pločnici i beskonačne ulice. Kod Madrida su to vijugave, uske ulice, ljetna noć i pjesma.

Što, dakle, trebamo učiniti?

Možeš li složiti san? ubacuje se Francis.

Mogu, mrmlja Danijel. Gleda kroz prozor. Sunce je bilo na zapadu, crveno poput novorođenčeta. Poput asteroida koji je ubio sve velike reptile. Zvijezde su i dalje titrale, a nebo je bilo isto, tek dan starije. Spušta knjigu i ustaje, odlazi u svoju radnu sobu. Čujemo ga kako viče.

Ovako: ispisat ćete na papir niz asocijacija na gradove, trudite se pisati u što kraćim crtama. Kratko i jasno, kontate? I dajte mi svaki pedeset kuna.

Što će ti novac? vičem.

Idem po viski, vraća se i daje nam papire i olovke.

A što će nam viski?

Da misli lakše teku, da lakše usnete. Post vinum verba.

Poslije vina dolaze riječi?

Tako je. I bolje je ako zaspite ko klade.

Nikakvi narkotici?

Zaboga, što će vam? Pa imate mozak. Dođem brzo, vi počnite pisati

Uzimam olovku u ruke i razmišljam. Počinjem s Münsterom, žutim svjetlima izloga, mirisom cimeta i farovima automobila.

 

ON GRADI GRADOVE

Otpijam gutljaj i gledam onu dvojicu. Sklapam oči i čujem kako črčkaju po papiru. Pišu i križaju, prepravljaju.

Nemojte toliko križati, dobacujem, prve su asocijacije najhitnije, koliko god apstraktno zvučale. Čujem kako si Bob toči još. Popili smo više od pola boce, misli mi slobodnije teku, ideje frcaju, pojavljuju se i nestaju kao kišne kapi na vjetrobranu automobila. Odlučujem ne točiti više, ovako je okej, popijem li još malo, misli će mi otromiti. Uskoro su gotovi.

Okej, dajte mi papire. Pružaju mi papire, ja ih savijam i krećem prema radnoj sobi.

 

Što sad? pita Francis.

Uzimam kamenu posudu i nekoliko bočica. Sad stvaramo san, kažem.

Bob promatra bočice u mojim rukama. Arkadijski san, mrmlja, dugo to nisam vidio.

Sve manje ga ima, odgovaram i stavljam posudu, bočice i listove papira na stol.

Izgleda kao polarno svjetlo, komentira Francis. Polarno svjetlo u bočicama.

Koliko će ritual trajati? pita Bob.

Ovo nije ritual. San je jednostavno stvoriti, čak i na umjetan način. Ključ je u tome da san preneseš u javu, ili sebe u san. Uzimam papire i tražim ih upaljač, Bob mi daje svoj. Palim papire, njihove asocijacije i slike polako gore, pepeo pada u posudu. Otvaram jednu bočicu i polako izlijevam njen sadržaj, polarna svjetlost curi, pada po pepelu, on oživljava, u posudi niču mali gradovi, kule i katedrale, ulice i rijeke.

Što sad? pita Francis.

Sada spavajte, podižem posudu i otpuhujem gradove od pepela prema njima.

 

MADRID ILI BILO KOJI DRUGI GRAD

Noć se spuštala na grad poput pauka, gladnog pauka. Svjetla su se palila, zgrade su oživjele zahvaljujući žutim svjetlima što su sjajila iz njihovih utroba. Pogledao sam oko sebe trudeći se razaznati u kojem smo gradu. Na drugoj strani ulice nalazio se ruševni hostel s neonskim natpisom kojem su radila slova H-O-T-E-L. Ugledao sam dva grafita na zidu, dvije siluete s cilindrima, naklonile su nam se.

 

I, započinje Francis, gdje smo?

Napravio sam nekoliko koraka do ulične lampe s mnoštvom naljepnica. Na jednoj je bila slika bika ispod koje je pisalo: Welcome to Spain, the only country that enjoys animal torture.

Sudeći po jeziku, cerio sam se, vjerojatno smo u Londonu.

Vrlo duhovito, gdje su ono rekli da bismo ga mogli naći?

Lavapies, slijedi me.

 

Vijugali smo ulicama koje su mirisale na urin i alkohol. Španjolci su visili po ulicama, a ne po klubovima kao ljudi u drugim gradovima. Odnekud dopire pjesma. Tužna. Zacijelo je o ženi (i neuzvraćenoj ljubavi).

 

Nastavili smo šetati, s lijeva i desna su dopirali mirisi iz restorana i krčmi, tajlandskih, indijskih i libanonskih. Ljudi su glasno pričali, pili cerveze i pričali o čemu god ljudi pričaju. Madrid je uvijek bio mnogo glasniji noću. Uskoro smo došli do trga, mnogo je ljudi sjedilo na podu i pilo, ugledali smo klince kako se igraju u parku dok njihovi roditelji prekoputa ispijaju tko zna koje pivo. Neki su motali džoint. Jasnije sam čuo pjesmu. Pripiti je pijanac pjevao o ženi koju ne voli. Naježio sam se. To nije bila najljepša pjesma koju sam čuo, ali je bila najiskrenija. Bolno iskrena, taj je pijanac trenutačno bio razoružan pred svijetom.

 

Kamo sad, Bob?

Tražimo kavanu dostojnu takvog gospodina.

 

Tumarajući uokolo, naišli smo na kavanu Barbieri. Izgledala je elegantno, kao da su u nju nekoć zalazili pisci, pjesnici i džezisti. I dalje zalaze, samo što su u međuvremenu osijedjeli. Otvorili smo stara drvena vrata i ušli. Zidovi kavane su od oksidiranih ogledala, lijevo od ulaza je aparat za cigarete, šank je dugačak, a strop pridržavaju stupovi od lijevanog željeza. S razglasa je dopirao džez. Svi gosti su pušili i glasno pričali. Međutim, Viktoru ni traga. Odjednom se u džez počela uplitati neka druga melodija, nešto električno, puno prkosa. Uskoro sam prepoznao Rottenov glas kako prodire kroz šum džez-metlica. Stvarnost je pucala, topila se, uskoro nije bilo ni traga kavani Barbieri, a džez su zamijenili Sex Pistolsi.

 

Pogledao sam oko sebe, bili smo u malom kafiću s nekoliko starijih pankera za šankom. U separeu se žvalio neki mlađi par. U kutu je bio starinski džuboks u kojem su se nalazile samo punk-singlice. Ovo je mogao biti samo London. Spanish Bar, Soho. Pogledao sam na ulicu i ugledao grafit Sida Viciousa.

 

Toto, imam osjećaj da više nismo u Madridu.

Bogami, ni u Kanzasu.

Pa, hajmo, noć je mlada.

 

Izašli smo i krenuli nasumičnim smjerom, lutajući kroz Soho, kraj dilera i noćnih klubova. Oko nas bilo je mnogo mladih ljudi, strejt, pederi, lezbe, transići, skinsi, modsi, pankeri, hipsteri… Francis se naglo zaustavio pred jednim noćnim klubom iz kojeg su mračno pulsirali basovi.

 

Što je? upitam ga.

Imam osjećaj da je unutra.

Ma daj, čuješ li ti tu muziku? Unutra svira neki trip-hop ili dubstep.

Francis me povlači za rukav i ulazimo. Slabašna zelena svjetla osvjeljavala su prostor, za šankom nije bilo nikoga, u separeima su ljudi skulirano micali glave u ritmu neke pjesme Massive Attacka i ispijali pića. Sve je i podsjećalo na njihov spot.

Hajde, nije ovdje.

Francis je podigao kažiprst.

Što?

 

I onda sam čuo. Basovi su postali još žešći, mračna erotika Massive Attacka gubila se u frenetičnom beatu, zelena su svjetla mijenjala boju i zidovi su se topili. Uskoro smo se našli u mnogo neurednijem noćnom klubu, crvena svjetla plesala su nam po tijelima, a skulirani trip-hop pretvorio se u drum’n’bass. Bili smo opkoljeni.

 

Prepoznaješ li ovo mjesto? viče Francis. Jedva ga čujem.

Kimam. Klub Zapata, vičem, Berlin, Tacheles. Guramo se kroz gomilu ne bismo li izašli. Osjetim pijesak pod nogama, vani su barovi uređeni u stilu Mad Maxa, daske za peglanje služe kao stolovi.

Zanimljivo mjesto, mrmlja moj partner.

Nekadašnja robna kuća. Saveznici su je zrokali u Drugom svjetskom, otad služi kao okupljalište boema, umjetnika i ostalih pothranjenih bića. Tu je i muzej metalnih skulptura, izgleda kao um Tima Burtona. Tacheles na jidišu znači tupa istina.

Kako ovdje pronaći Viktora?

Nije u ovoj četvrti, rekli su da se vucarao po Kreuzbergu. Slijedi me. Izašli smo iz kompleksa i zaputili se prema stanici U-Bahna. Likovi s grafita oživjeli su, Super Mario je skakutao usporedo s nama, trudio se uhvatiti gljivu za još jedan život. Ulična su svjetla pomahnitala, palila su se i gasila, šarala su sjenama po podu. Spuštamo se na stanicu U-Bahna, na peronu nema nikoga. Uskoro dolazi lokomotiva.

 

Lokomotiva u gradskom prometu? Francis podiže obrvu.

Ovo je san, vrijedi sasvim drugačija logika. Otvaram vrata vagona i ulazim. Svi su kupei prazni. Izabiremo jedan. Lokomotiva kreće uz škripu. Polazi u mrak. Ništa ne vidimo. Vozimo se i ne primjećujemo koliko vremena prolazi. Šutimo. Strpljivo čekamo da se lokomotiva negdje zaustavi. Polako razaznajem oblike u tami. Uskoro izranjamo iz mraka, zaškiljim od iznenadne provale svjetla. Zaustavljamo se. Francis i ja ustajemo i izlazimo. Iskoračujemo na kolodvor. Zapljusnuo nas je ranojesenski zrak. Bilo je rano jutro, plavo i tiho.

 

Ovo mi ne izgleda kao stanica U-Bahna.

Ni meni

Münster? upitam Francisa.

Zagreb sigurno nije.

 

Uhvatili smo taksi, taksistu smo rekli Kuhviertel. Tiho smo klizili ulicama. Na horizontu su nicali tornjevi crkvi i katedrala. Prolazili smo kroz ulice i godišnja doba. U jednoj ulici je padao snijeg, skrenuli bismo u drugu ulicu i naišli na zelenilo. Zaustavio se pokraj Pinkusove pivnice, ciglene zgrade s plavim neonskim natpisom. Rekao sam Francisu da plati i izašao iz taksija.

 

Poznaješ li ovaj grad?

Slabo, bio sam ovdje nekoliko dana prije nego što sam kidnuo u Nizozemsku, Francis zalupi vratima taksija.

Zgodno mjesto, studentsko, rekao bih.

Je, ima zgodna kavana u blizini, prave odličnu kavu. Brazilsku, ja mislim.

Kako se zove?

Cafe Malik.

Pa hajmo onda.

 

Pošli smo niz ulicu i uskoro ugledali kavanu. Ulazimo. Mlad, tamnoput konobar puši cigaretu. Kad nas je ugledao, ugasio je cigaretu, kaže kako ne bi smio pušiti zbog zakona. Kažemo da nas ne smeta, sjedamo za stol i naručujemo kavu.

 

Što sad? upitam.

Ne znam, čekamo neki znak, tražimo pukotinu u snu. Konobar nas poslužuje, Francis ne obraća pozornost na nj, ne primjećuje da nas je poslužio drugi konobar. Iako sam samo trepnuo, činilo se kao da sam spavao danima, odjednom više nismo bili u toj kavani, a čini se ni u Münsteru. Nalazimo se u mnogo manjem lokalu, zidovi su žuti, oblijepljeni isječcima iz novina, prastari feljtoni, slike mrtvih književnika.

 

Zdravo, momci, začujem glas, ugodan, blag. Okrećem se i susrećem jednako ugodne, blage, plave oči. Ustajemo i sjedamo do njega.

Pa, zdravo, starče, gdje li si nestao? pita ga Francis.

Lutao sam, odgovara.

Prije da si se izgubio, podbadam ga.

Trepće. Kako se mogu izgubiti ako se na kraju nemam gdje odmoriti?

 

ŠARENE KREDE

Šetali smo školskim igralištem, Ješu, Pavel i ja. Kroz krošnje vidjeli smo djeliće velikog plavetnila išarane oblacima i avionima, i svatko je imao svoj kutak na nebu. Njih dvojica udubila su se u raspravu o novom albumu Nationala. Meni je bio suviše patetičan, i nisam imala što nadodati. Pavel je upravo komentirao kako mu neka pjesma zvuči kao da je prepisana s jeftine londonske razglednice. Ješu ga je prozvao cinikom.

 

Slušala sam djecu kako se smiju i zaključila kako je zvuk njihove igre isti na svim stranama svijeta. Sklopila sam oči. Kada sam ih otvorila, ugledala sam mnoštvo mališana kako kredama šaraju asfalt. Između njih ugledala sam nešto stariju djevojku čiju sam figuru smjesta prepoznala. Bila je to Megi.

 

Djeca su škrabala po asfaltu, a njihovi su crteži oživljavali. Raznobojni baloni i zmajevi poletjeli su k nebu, a cvijeće je nicalo iz asfalta.

Pavele, seka ti opet stvara frku, komentirala sam.

Vidim, ali pusti je, zvuk dječjeg smijeha grije cijeli svemir.

 

Ta je večer bila posebno topla.