Nebo u kaljuži | Sven Popović

SVJETIONICI TREPĆU

Naučio sam sve dane u tjednu, reče prvi dječak.

To smo već odavno naučili. To je drugi dječak.

Da, ali Megi mi je rekla da su nas krivo naučili.

Kako onda ide?

Ponedjeljak, utorak, oblak, četvrtak, petak.

Oblak je na nebu.

A gdje su dani?

Pa, na zemlji.

Dakle, nebo ne zna što su to dani?

Tako je.

A zašto?

Ne znam.

I Megi mi je rekla da nebo ne zna što su to dani, ali da oblak zvuči ljepše od srijede.

DOMAĆI URADAK

Matematika mi se dopada iako računanje nema ama baš nikakve veze sa stvarnim svijetom stvarnošću. Moji mama i tata, recimo. Dvije brojke gdje sam ja ono nakon jednako znaka jednakosti. I što kad jedna brojka ode? Možda nas u višim razredima nauče o brojkama koje ne postoje.

*

Tko je uopće ta Megi? to pita onaj dječak kojeg smo predstavili drugog.

Jedna starija djevojka.

Koliko je starija?

Rekla mi je da je dovoljno stara.

Pričao si s nepoznatom osobom.

Nisam, nije nepoznata. Zove se Megi.

DOMAĆI URADAK
SVJETIONIK

Svjetionici danju spavaju, a noću trepću. Oni brodovima pokazuju gdje je kopno. Tako brodovi znaju gdje treba skrenuti.

*

I što ti je još rekla?

Da neki snovi ne nestanu kada otvoriš oči.

Kako?

Ostanu s ove strane ogledala.

Ogledala?

Da. Snovi su druga strana ogledala na kojoj se prisjetiš svega. Znaš sve jezike i lebdenje ti dolazi prirodno. Tamo snijeg ne mora biti hladan i može biti crn, recimo. Ponekad i oblak padne na do.

A kako to Megi zna?

I ona je san. Jednostavno je odlučila ostati ovdje.

Izmišljaš.

Ne izmišljam.

Dokaži, upoznaj me s njom.

Vidio sam je dva puta. Oba puta mi je prišla dok sam te čekao na glavnoj grani Malog majmuna. Ne! Drva života. Opet sam zaboravio kako su ga Vikinzi zvali.

I ja. Pa, možda opet dođe.

Ali rekla mi je da ponekad izađe i ne može prestati hodati.

Vratit će se, valjda.

I to mi je rekla. Ako dovoljno dugo ideš u jednom smjeru, stići ćeš se na mjesto odakle si krenuo. Njoj je dosadno uvijek biti na istome mjestu.

Izmislio si je. Ona ne postoji.

Postoji.

Vidjet ćemo.

Hoćemo.

Jesi li znao da Vikinzi nisu nosili rogate kacige?

Nisam.

DOMAĆI URADAK
MOJI PRIJATELJI

Imam puno mnogo prijatelja. Svaki dan iza nakon škole imamo tajne sastanke u tajnoj bazi koja je tajna, inače ne bi bili tajni sastanci ni tajna baza. Volimo se se penjati po stablima i svatko ima svoju granu i svoj komadić neba. Osim prijatelja imam i prijateljicu. Megi je s druge strane ogledala gdje se prisjetiš svega čega se ne sjećaš kad se probudiš.

*

Prošlo je već tri dana i nije nas posjetila, kaže dječak, onaj kojeg smo drugog predstavili.

Možda luta, kaže onaj prvi. Često luta.

Sjede skupa u klupi. U boravku za učenike. Prvi su gotovi s domaćom zadaćom, sad ih učiteljica svako malo opominje da ne ometaju drugu djecu. Prvog dječaka učiteljica opominje da se ne klatari na stolcu jer će pasti. Pa što, pomislio je on, postoje i gore stvari od pada. Časna sestra koja im predaje vjeronauk, recimo. Ta koza se uvijek derala na njega. Prvi im je sat dala zadatak da se potpišu na prvu stranu pisanke i zatim ukrase potpis. On je nacrtao mač čarobnjaka Gandalfa i zapisao svoje ime na oštricu. Kao da je urezano. Kad je časna to ugledala, pomahnitala je i počela vikati, da kakav je to čarobnjak, da je to pogano i da mora ispočetka. Dječaku se ideja mača dopadala, pa je pobrisao čarobnjaka (srećom, još ga nije bio počeo farbati bojicama). Razmišljao je. Prisjetio se anđela s plamtećim mačem. To će joj se valjda dopasti. Nacrtao je anđela najbolje što zna. Bez aureole. Krila su bila pomalo sakata. Ali časnoj se crtež svidio. Koja koza.

Lažljivac si, rekao je drugi dječak prvome dok su se za vrijeme odmora kokali za sličice nogometaša. Uskoro će ih roditelji pokupiti iz učeničkog boravka.

Nisam.

Jesi.

Taj su se dan potukli. Pozvali su im roditelje. Megi se opet nije pojavila.

DOMAĆI URADAK

Domaća zadaća nam je rima
Mjesec je zub koji se klima
Nebo je oblačno platno
Nitko tamo ne hoda, pa nije blatno

*

Idući dan dječaci nisu pričali niti su sjedili skupa. Zapravo, bili su prisiljeni sjesti jedan pokraj drugoga kada su, nakon nastave, došli ručati u boravak. Svaki je buljio u svoj tanjur, pogled im ni milimetar nije išao udesno, tj. ulijevo. Nisu se kokali za sličice nogometaša. Drugi je dječak igrao nogomet, prvi je bijelom kredom koju je maznuo vjeroučiteljici crtao školice po asfaltu.

Nemate li ljepše krede u školi? bila je to Megi. Kosa joj je i dalje bila raščupana. Nosila je traperice i crnu majicu bez rukava na kojoj je bila fotografija neka četiri frajera s dugim kosama i kožnjacima. Nosila je ofucane tenisice. Nimalo nalik djevojčicama iz njegove škole. To mu se sviđalo.

Megi! viknuo je dječak. Prvi.

Megi? drugi je dječak zastao usred driblinga. Oduzeli su mu loptu i nastavili bez njega. On je dotrčao do Megi i prvog dječaka.

Zdravo, malac, rekla je Megi prvome.

Gdje si bila?

Lutala sam.

Eto, vidiš da je lutala, likovao je prvi dječak.

Donijela sam tebi i tvom prijatelju krede. Šarene krede.

On mi više nije prijatelj.

A zašto?

Rekao mi je da lažem i da ne postojiš.

Pa kad si rekao da je ona san, rekao je drugi dječak. Snovi ne postoje.

I vidiš, ipak sam ovdje.

Ali vidim da nisi san.

Reci mi onda, bi li neka stvarna osoba mogla ovo napraviti? izvadila je krede iz džepa: crvenu, plavu, zelenu itd., itd., itd. i nacrtala zmajeve, balone i cvijeće. Zmajevi i baloni poletjeli su k nebu, cvijeće je niklo iz pukotina u asfaltu.

I tako su crteži, oslobođeni s asfalta, postali dio neba.