Nebo u kaljuži | Sven Popović

CRVENI POMAK

If it takes shit to make bliss, I feel pretty blissfully
Modest Mouse

Ova priča počinje klišejom, gubitničkim klišejom. Mamuran sam, djevojka me ostavila i nestala mi je sjena. Nisu svi klišeji loši, ovim sam oslikao svoje psihičko stanje protekla tri-četiri dana. Dokolica, samosažaljenje i pivo previše. Danima nisam izašao iz stana. Kupio sam tucet limenki piva, dvije boce vina i pozvao Maroja da mi pravi društvo. Ustajem, gladan sam i jedva hodam. Zijevam, izlazim iz sobe u život.

Pogled u ogledalo otkriva lice krelca koji se ne brije, premalo spava, grize usne i ne češlja kosu. Zaključak broj jedan, krelac se ne brine oko izgleda i nije površna pizda kao ostatak populacije ovog planeta. Zaključak broj dva, zaključak broj jedan samo je izlika za lijenost i loše navike. Zaključak broj tri, situacija se posljednjih godinu dana nije promijenila. Uzimam britvicu, četkicu za nanošenje pjene, močim ih. Brzim potezima nanosim pjenu i brijem se. Pogled u ogledalu otkriva obrijanog krelca koji premalo spava, grize usne i ne češlja kosu. Boje na semaforu se mijenjaju. Dani postaju sve hladniji, ja se poigravam s mišlju da konačno izađem iz stana.

Za doručak jedem kukuruzne pahuljice. To je bio okidač za još jedan patetični flešbek na moju vezu s Modesty. Podsjetilo me na dane kada je ona sat vremena sjedila za kuhinjskim stolom, pušila cigaretu za cigaretom i pregledavala rukopis, moj rukopis. Previše opisa, reći će, nepotrebna virtuoznost i bezvezne struje svijesti, protagonist ti je prevelik frajer i ponavljaš neke slike. Kukuruzne pahuljice su joj se raspale i potpuno su nejestive, kava joj se ohladila. Nosila je samo potkošulju i gaćice, gola su joj stopala dodirivala hladne kuhinjske pločice, tu i tamo bi skvrčila prste ili otresla pepeo s rukopisa. Jutarnje je Sunce slalo zrake kroz mutna stakla (kažem mutna jer već mjesecima nisu bila oprana) i obasjavalo kuhinju, a ja sam sjedio za stolom u dnevnom boravku, ispred mene razbacana gomila knjiga, nekoliko bilježnica s bilješkama i mrljama kave, prazna zdjelica i TV ekran. Trzam se. Pahuljice su upile previše mlijeka. Odustajem od namjere da izađem iz stana.

Odlazim u kadu. Ne znam koliko sam vremena proveo buljeći u prazno, ali voda se ohladila, a ja sam ležao u knockdownu, stvarnost mi je zveknula aperkat i čuo sam odbrojavanje suca. Neću ustati, rafal udaraca samo bi se nastavio. Zvoni mi mobitel u hlačama koje sam ostavio pokraj kade.

Hej, čula sam da te Andrea spucala.

I ja.

Jesi dobro?

Sjedim u kadi već sat vremena.

Ajoj.

Bez patkice.

Ajoj.

Da.

Dolazim.

To je bila Vanda. Vanda se previše brinula za mene. Vanda se bavila fotografijom. Cijeli me razgovor podsjetio na jedan dijalog iz Franny i Zooey. Gledam u mrlje na stropu. Oblici su mi nejasni. Zaronim ispod vode. Oblici su mi i dalje nejasni.

*

I to je to? Nije ti dala nijedan drugi razlog? Nije bilo vatrometa, konfeta? Ništa od povišenih tonova? Samo je otišla?

Da.

Ajoj.

Izgubio sam sjenu.

Dogodi se svim dječacima koji ne žele odrasti.

Zašto mi svi to govore?

Slegnula je ramenima. Nastupilo je nekoliko trenutaka tišine.

Dopplerov efekt, rekao sam.

Što?

Dopplerov efekt. Kad čuješ kako ti se približava, recimo, vlak. Sve je glasniji, i onda u jednom trenutku dosegne maksimalnu glasnoću, zatim polako biva sve tiši dok se gubi u daljini.

Kao Andrea?

Da, kao Modesty. Maloprije sam osjetio vrhunac glasnoće, sada postaje sve tiša, sve udaljenija.

Dakle, pitanje je vremena.

Još malo i neću je više vidjeti. Možda ću povremeno čuti tupu jeku, to je sve.

Uzimam novine i listam ih, Vanda me pita što će mi novine.

Pregledavam oglase. Moram pronaći novu sjenu.