Nebo u kaljuži | Sven Popović

PUTOKAZI

What’s the furthest place from here?
It hasnʼt been my day
For a couple of years
what’s a couple more?
Blake Schwarzenbach

Kad tipkam Alisin broj, čuje se prekrasna melodija. Vozim se tramvajem prema Novom Zagrebu, sjedim glavom naslonjen na staklo, zvučnik proizvodi neugodan šum, krči i kao da govori da sljedeće stanice nema. Prelazimo preko mosta, sunce obasjava metalnu ogradu, a svjetlost u lijenim valovima dopire do mene, škiljim, mrštim se, no osjećam se spokojno. Volim prelaziti mostove, to mi daje osjećaj kao da nešto ostavljam iza sebe.

*

Slagao sam knjige na police ne bih li stekao dojam da mi je život sređeniji. Pogled mi je pao na pod. Po njemu su bili razbacani razni magazini, stripovi i nekoliko dječjih knjiga, po njemu je razbacano petnaestak godina mog života. Trebao sam ih se riješiti jer na policama više nije bilo mjesta. Osjetio sam gorak okus u ustima, gorči nego kad te ostavi djevojka, gorči od mamurluka. Sjeo sam na pod i uzeo najbliži časopis. Bio je to časopis o videoigricama iz 1999. Dok sam ga listao, pred očima su mi klizile scene iz djetinjstva; moj najbolji prijatelj i ja provodili bismo sate buljeći u ekran, sve dok majka ili otac ne bi rekli da je dosta, da je vani sunčano i da se odemo penjati po drveću. Bilo je tu i nekoliko ukradenih Playboya koje smo dijelili kao klinci.

Te sam večeri na nasipu napravio lomaču. Pozvao sam nekoliko prijatelja. Zapalili smo časopise i stripove i promatrali vatru. U njoj su gorjeli Tom Sawyer, Alisin zec zajedno s Playboyevim zečicama, Dylan Dog i Marti Misterija. Nisu vrištali, nisu paničarili, znali su da su ostali zapisani u našim očima. Te sam večeri saznao sljedeće: ako želiš odrasti, moraš zadržati dijete u sebi.

*

Alisa nikad ne priča o svojim snovima. Znala mi je govoriti da ne sanja, ali to nikako ne može biti istina. Svi bježimo od nečega, a bježimo kroz snove. Svatko ima razlog da sanja. Čekao sam bus proučavajući Sunce kroz izmaglicu svog daha, snijeg se polako topio, pokraj mene je stajala žena s djevojčicom od pet-šest godina. Djevojčica nije zatvarala usta i neprestano je nešto zapitkivala majku.

Mama, sanjala sam da sam kolibri.

Ma kako tolicno dijete zna što je kolibri? pomislih.

Dobro, dušo, ali snovi nisu stvarni.

A otkad to? pomislih.

Djevojčica se namrštila i gledala u pod, vrškom cipele je šarala po snijegu. Majci je zazvonio mobitel, rekla je djevojčici da se ne miče, odšetala nekoliko koraka i javila se. Djevojčica je stajala na mjestu, cupkala s noge na nogu dok je i dalje šarala po snijegu.

Ej, kažem i čučnem pokraj nje.

Odmjerila me sumnjičavo, mama mi je rekla da…

… Ne pričaš sa strancima. Ja nisam stranac, zovem se Elias.

Nasmijala se. Ja sam Ana-Marija.

Što to crtaš?

Ne crtam, šaram.

Dobro, što vidiš u snijegu?

Škiljila je. Afriku, kaže.

Afriku?

Aha, to ti je zemlja gdje žive ljudi s crnom kožom koji nose šarenu odjeću i jašu zebre.

Zebre?

Da, to su ti crno-bijeli konji.

Jesi li sigurna da su crno-bijeli, a ne bijelo-crni?

Jesam, tako mi je deda rekao.

Deda ti je mudar čovjek.

Je, ima bradu.

Nasmijao sam se. Ana-Marija?

Što je?

Ono što je tvoja majka rekla, o snovima, to nije istina, oni su druga strana ogledala.

Kao Alisa?

To me nasmijalo.

Da, kao Alisa, rekao sam ugledavši bus kako dolazi. Baš kao Alisa, pomislih pri ulasku u bus.

*

Noćas sam izašao na kišu, otišao na drugu stranu grada, sjeverno od rijeke. Nisam mogao spavati. Na zidu sam vidio iskrivljena lica, grimase, vrištale su. Nisam mogao pronaći Juru da popričamo pa sam ustao, brže-bolje se obukao i izjurio iz stana. Kišobran me jedva obranio od pljuska. Ulicama su šetali mrtvaci, sablasti kojima je kiša isprala lice, ostali su samo obrisi. Zažmirio sam. Čuo sam kako tramvaj klizi tračnicama, kroz zatvorene kapke vidio sam kako ostavlja neonske tragove. Čuo sam električno pucketanje uzicama. Čuo sam urlike snova koji su se topili i otjecali u kanalizacijski odvod. Hiljade krikova se topilo, a ja sam se sakrio ispod tende kioska i čekao svoj tramvaj, famoznu liniju 31 koja uvijek vozi u krivom smjeru. Poslije dva ujutro svi tramvaji voze samo u smjeru koji nikome ne odgovara.

Sve ovo već sam vidio, pomislio sam. Stvari se uopće ne mijenjaju. Je li svaka noć, svaki trenutak deja vu? Otresao sam tu pomisao i nasmijao se. Prodavač u trafici začuđeno me pogledao, ali nisam se obazirao na njega, on ne zna da se iznad zatvorenog, okrutnog neba, iznad zastora smoga nalaze zvijezde i Sunce. Potom je došao tramvaj, bio je gotovo prazan. Sjedim glavom naslonjen na staklo, zvučnik proizvodi neugodan šum, krči i kao da govori da sljedeće stanice nema. Prekoputa mene sjedio je pijanac.

Je l’, sinko, pada li još uvijek kiša?

Da, ali Sunce svejedno sja, samo treba otključati nebo.

Nije me čuo, ali mislim da me shvatio. Sutra će biti bolji dan. Ponekad je ovaj svijet ljepši nego što si to želimo priznati.