Nebo u kaljuži | Sven Popović

KORIJENJE I KOSTI

You’ve been chosen as an extra in the movie adaptation
Of the sequel to your life
Pavement

Rano sam shvatio da stojim na pogrešnoj strani. Oni s druge strane gledali bi u me, upirali prstom i došaptavali se. Isprva je bilo neugodno, ali s vremenom se navikneš da te promatraju kao životinju u zoološkom. Prije ili poslije prestaneš im čitati s usana jer shvatiš da ionako nikad ne kažu ništa pametno.

Na pogrešnoj strani ima više mjesta. Mogu se vrtjeti i lamatati rukama bez straha da ću se u nekoga zabiti. Mogu pjevati na sav glas i fućkati i nikog neće biti briga. Život na pogrešnoj strani daje mi za pravo da govorim da su svi drugi u krivu. To redovito i radim.

Mislim da sam sretniji od onostranih ljudi. Mislim da unatoč tobožnjoj neshvaćenosti prolazim bolje od njih. Ljudi s one strane ne pričaju sa sjenama i stablima. Sjene i stabla imaju mnogo toga reći, već dugo su ovdje. Naše nas sjene znaju bolje nego itko, a sjene drugih ljudi pune su šaptaja i tajni koje smo obećali ne reći nikome.

I što sad? Je li ovo priča o magiji i nebu dok je još bilo mlado? Hiljade ljudi dnevno spaljuju svoje djetinjstvo. Meni je svaki treptaj ponovno rođenje.

Vraćam priču na početak. Kao djeca davali smo imena stablima. U našim su očima ona bila živa i bila su naša spona s nebom. Kroz krošnje gledali smo djeliće velikog plavetnila išarane oblacima i avionima, i svatko je imao svoj kutak na nebu. U međuvremenu smo odrasli, zaboravili smo imena stabala, ona su umrla i nebo više nije bilo naše.