Nebo u kaljuži | Sven Popović

LOŠ DAN ZA CRVENE HLAČE

a zatim nadajmo se da u raju nije
kako se mnogi prijete
da posvuda lete
svirajuć harfe
bezubi poete
P. Kvesić

Bio je to dan kada su osudili neke generale. Ja o tome nisam imao pojma. Meni je glavna vijest tih dana bila suradnja pjevača Nationala i Caveovog Grindermana (National mi je sa svojom vojskom fanatika počeo ići na živce, nešto opasno ne valja s bendom čiji su fanovi potpuni moroni). Mrak. I tako me to jutro probudi zvonjava telefona.

Da?

Bitango, jesi čuo?

Naravno da jesam. Grozna pjesma.

Ma kakva pjesma? Odoše nam generali.

Kome to nama?

Hrvatima.

Cijepljen sam od patriotizma, uostalom, ja nisam Hrvat. Ne osjećam težinu djedovih kosti ni težinu zemlje u kojoj trunu.

Nego što si?

Inuit.

Odjebi. Nego, kakva pjesma?

Pjevač Nationala i Grinderman.

Ideš.

Da.

Užas.

Da.

Idemo večeras van?

Nakon sinoćnjeg pičvajza?

Da.

Okej.

Dobro.

Bok.

Počnimo sa zalaskom Sunca. Kasnio je. To sam si objasnio sve duljim danima. Bilo kako bilo, Sunčeve su se trake omatale oko tračnica, prozora, izloga, naočala, svega. Vijugale su i raspršivale se. Moglo bi se reći da je to bio sasvim običan zalazak Sunca, onakav kakav se u proljeće i ljeti često viđa. Možda bi bio zanimljiviji da ga promatram s mosta ili vrha zgrade, no odavde je samo neuspješno pokušavao uzbuditi moju poetsku stranu.

Sjedim na terasi trešnjevačkog kafića s koje puca odličan pogled na kotrljajući svijet. Ljudi se vraćaju s posla, djeca iz škole, svi se nekamo žure, traže mjesto (ili život) kojem pripadaju. Pjesnička bi duša u ovoj sceni detektirala problem ljudskog postojanja. Ali, kao što rekoh, moja je pjesnička strana bila nezainteresirana. A tu je bila i treća boca piva i Maroje koji već razmišlja o nečemu žešćem. Surovi smo momci, pravi tigrovi, nema što. S nama nema šale, stari moj.

Od glazbe se gladni.

Ne pratim te, Maroje pokušava uspostaviti kontakt očima s kelnericom.

Ovaj vikend je Goribor u Močvari. Sljedeći tjedan No Age svira u KSET-u.

Da, i?

Ako mislim na koncerte, morat ću se odricati dnevnog obroka na faksu.

Jer?

Inače neću imati ni prebijene pare. Ergo, nichts od ulaznice.

Dva pelina, molim.

Nije ni čudo što se ne mogu udebljati. Pa svako malo postim u ime rock and rolla. Hoće li me itko zbog toga smatrati svetim čovjekom, mistikom?

Ti si bitanga. Stižu pelini.

I ti si.

Jesam. Pij.

Ispijamo peline. Vruće je i pelin slabo sjeda. Hladim se cjenikom.

Gdje se nalazimo sa Svenom i Marinom? Maroje naručuje još dva pelina.

Na Trgu.

Nije li tamo maloprije bio neki prosvjed?

Kako bih ja to znao? Uostalom, koga briga?

Nosiš crvene hlače.

Pa?

Pa mislim da desno orijentirani ljudi ne vole momke u crvenim hlačama. Boja komunizma, SDP-a, i tako to.

Crveno je i prva boja mile trobojnice.

Svejedno.

Imaš pravo, danas je loš dan za crvene hlače.

Ispijamo pelin. Maroje vadi stotku. Roditelji su mu poslali pare za ovaj mjesec. Bit će ovo dobra večer.

*

Na Trgu smo se trudili izbjeći hordu degeneričnih rodoljuba, nije nam išlo. Srećom, jedino čime su nas udarili bile su riječi. Riječima po muškom ponosu (Pederi. Uaaaa). Našli smo se s Marinom i Svenom i krenuli do Gjure. Poznata atmosfera. Polumrak, polusvijet i glasna muzika. Zvuči recentno. Sigurno se vrtjelo na Stojedinici. Marin odlazi na WC zamotati džoint. Ja skeniram prostor. Dvije mi stvari zapinju za oko. Dvije cure. Brineta i plavuša. Plavuša je okrenuta leđima, no ako je upola dobra kao brineta, dobro je.

Marin izlazi iz WC-a. Idemo van zapaliti. Kako je ono rekao Sever? Tu ne puši se hašiš, tu krv se puši. Maroje kaže da se više ne može ni pomaknuti. On i Marin odlučuju ostati vani. Malo se srediti. Još bolje, mislim si. Ovako Sven i ja stignemo uhvatiti one dvije. Dva na dva. Fer borba.

Poznata atmosfera. Polumrak, polusvijet i glasna muzika. Zvuči recentno. Sigurno se vrtjelo na Stojedinici. Prilazimo djevojkama. Krenulo je skroz okej. Nismo imali novca da ih častimo, no činilo se da ove nisu patile na to. Bio je dovoljan dobri stari šarm i nekoliko književnih citata. Ovo je bila gotova stvar.

No onda se dogodilo nešto što bi Marx nazvao klasnom borbom. Ja sam skočio do šanka po pivo, Sven je otišao na WC, i kad sam se okrenuo, ugledao sam hrpicu niskih, zdepastih momaka kako plešu oko NAŠIH djevojaka. Bili su to Amerikanci. Neugledni i puni love. Odjednom nas one dvije nisu više poznavale.

Ma nek se gone u kurac. Sven pije moje pivo. Ona dvojica su nam u međuvremenu javila da su se pokupila doma.

Smiri se, Džo, zezam ga.

Ma daj ih pogledaj. Šabani, svi do zadnjeg. Glavno da imaju pare.

Neka ih. Sustići će ih već bijes proletarijata.

I što sad?

Sliježem ramenima. Ajmo doma. Ovdje nemamo što raditi. Krećem prema izlazu. Sven me hvata za rame.

Gledaj, cima glavom u jednu stranu.

Što?

Netko je ostavio cijelu bocu viskija na stolu.

Pa?

Što pa?

Ne planiraš to valjda maznuti.

Naravno da planiram. Sven prilazi stolu i uzima bocu. Sori, bratac, bio si neoprezan.

Otpili smo nekoliko gutljaja kad smo primijetili neko komešanje među buržujima što ukradoše naše djevojke. Brzo sam povezao. To je njihov viski. Povlačim Svena za rukav.

Što je?

To je njihov viski. Nemoj gledati prema njima. Ostavi bocu i kidamo.

No bilo je prekasno. Ameri su skužili u čemu je stvar. Prilaze nam. Najebali smo, pomislim. Ne samo da su nam maznuli cure, sad će nas još izdevetati u maniri Rockyja Balboe.

Thatʼs our bottle.

What bottle?

That bottle of whiskey.

What bottle of whiskey?

We’re gonna call security.

You do that.

Prilazi nam gorila. Ne razumije Amera baš najbolje.

Što se to ovdje događa?

Ma, hoće naš viski, a mi im ne damo. Sad nam tu prijete, nedužno će Sven.

A da?

Da, nastavljam. Kolega slavi rođendan, planirali smo počastiti djevojke. One tamo, pokazujem prstom na brinetu i plavušu.

Ameri su se uskoro našli vani, a mi smo opet plesali s djevojkama. Prilično naljoskani i veseli (Pouka: Ne zajebavaj se s radničkom klasom.)

Što je to bilo? pita brineta.

Klasna borba, malena. Nego, kako se zoveš? Nisam te uopće to pitao.

Marta.

Bok, Marta, ja sam Elias.

Bit će ovo dobra večer.

*

Vanda je nazvala i zamolila me da dođem do nje. Treba me, kaže. Vanda takvo što nikada nije rekla. Nikome. Vanda je obično ta koju drugi trebaju, prvoklasni altruist. Osjećao sam se posebno u trenutku kada je izgovorila te riječi. Trebam te, molim te, dođi. Nabrzinu sam se spremio i napustio stan. Nju sam zatekao u zamračenoj sobi. Sjedila je na krevetu, grlila jastuk i jela Nutellu iz tegle. Žlicom. Velikom. Svirali su Smithsi. Pogledao sam joj playlistu sastavljenu u Winampu, sastojala se od Smithsa, Cowboy Junkiesa, Mazzy Stara i Jawbreakera.

Dakle, prekinuli ste?

Kimnula je dok joj se žlica klatila među usnama. Sjeo sam pokraj nje i zagrlio je. Nisam znao što drugo napraviti. Empatija mi je bila slaba strana s obzirom na to da sam bio pubertetski egocentričnog mišljenja da se loše stvari događaju samo meni. Everything happens to me, pjevamo Chet i ja. Chet Baker, onaj ovisnik čiji je glas zvučao kao i njegova truba. I tako sam je grlio i pričao pizdarije. Nije bilo pretjerano utješno. U jednom trenutku sam se našao usred poljupca i ona me vukla na sebe. Uskoro više nije bio problem to što me vukla na sebe, nego u sebe.

Nemam kondom.

Nema veze.

Kako to misliš, nema veze?

Želim to.

Ja ne želim. Premlad sam da bih se bavio demografijom.

Uskoro sam se našao na ulici. Misija tješenja Vande je negdje krivo skrenula. Grad je prekrilo crnilo. Mnogo uličnih svjetiljki u njenoj ulici nije radilo. Na tramvajskoj stanici užicao sam cigaretu od momka svojih godina. Da, prestao sam pušiti, ali me pomisao na male Eliase i Vande iznimno uznemirila. Ako ništa, pomislih, djeca bi bila zgodna i prokleto pametna. Ljudi su mi često neshvatljivi i uznemiruju me. Sve se svodi na seks. Reprodukciju. Čista demografija. Dužnost prema domovini. Ja se samo želim maziti i koristiti kondom za vrijeme seksa. To mi je nekako romantičnije.

*

Propustio sam revoluciju. Ne znam zašto sam se sada toga sjetio.

To je bilo prošlog ljeta. Kad sam se probudio, ograde su bile srušene, a barikade osvojene. Nije ostalo ništa junaštva za mene, i nije me to smetalo. Proteklih nekoliko godina obilježili su ljudi na ulicama i popucale glasnice. Parole mi po prvi put nisu zvučale prazno. Ovaj je slučaj izazvao neki skorojević s viškom novca kojem se kurac dizao na pomisao podzemne garaže u samom centru grada. Bio je to klasični David-Golijat scenarij, i da je istina ono što su nam kao djeci pričali o tome kako funkcioniraju stvari, ova priča ne bi završila onako kako je završila. No, prenaglio sam, kao što rekoh, prespavao sam jurišanje na našu Bastilju.

Između srušenih ograda niknuli su tabori, neki su prosvjednike nazivali neradnicima, ja sam vidio najbolje umove svoje generacije lišene iluzija o demokraciji. Vidio sam najbolje umove svoje generacije kako ne puše spiku o tome kako drugi znaju bolje što je dobro za nas. Nazivali su ih letargičnim revolucionarima i pozerima. Mene su te uvrede i ta neosjetljivost opet uhvatili nespremnog.

Sjećam se kako smo u smjenama pazili da sile matiranog kapitalizma ne bi poput virusa počele nagrizati ovaj grad. Nismo uspjeli. Jedno su jutro u ranim jutarnjim satima, kao u najgorim diktaturama, pokupili prosvjednike i potrpali ih u zatvor. Ja sam, naravno, opet sve prespavao. Kada sam došao tamo, radovi su počeli. Policajci više nikog nisu trpali u marice. Nije bilo mjesta.

Stajao sam tako u nevjerici i gledao kako bušilice i bageri ruju gradski asfalt. Nisam mogao učiniti ništa. A tih dana činilo se kao da ćemo promijeniti svijet i doživjeti kopernikanski obrat svijesti. Nikad neću naučiti.

*

Bio je to dan kad je Papa došao u Hrvatsku. Apsolutni pičvajz, kažem vam. Ovi su protiv, ovi su za. Mogao bih reći da mi je bilo svejedno. Ali nije. Meni nije bilo jasno čemu toliko frke oko smežuranog starca koji paradira uokolo u plahti sa štapom svetog Nikole. Zatvorene ceste, ograničeno kretanje, plavci posvuda, i sve iz straha da netko ne kokne dedu.

Bilo kako bilo, trudio sam se ne živcirati više nego što je potrebno. Katoličko me obrazovanje mimoišlo, s vjeroučiteljima nisam pronašao zajednički jezik. Daleko od toga da nisam bio produhovljena osoba. Vjerovao sam u kozmički povuci-potegni sustav, sve se vraća, sve se plaća, sila teže svijetom vlada. To mi jedino ima smisla, sve ostalo su šećerne tablete za bojažljive ljude kojima se dopada ideja vječnog života. Meni to i nije neki štos. Slušati anđeoske „Glorije“ i „Aleluje“ do sudnjeg dana.

Dakle, nacija je bila produhovljena, a ja sam bio pomalo pijan za šankom u Thaliji. Lud, lud, rekao bi Marin. I on je bio pomalo pijan za šankom iako je odgojen u konzervativnoj katoličkoj obitelji. Nije mario za tradiciju. Pravi progresivni čovjek. Kozmopolit.

Škicao sam djevojku. Kao i sve djevojke u Thaliji, trudila se izgledati nezainteresirano. Ništa zato, važno je ne dati se obeshrabriti. Prišao sam joj. Predstavio se. Bacio dva-tri književna citata, rekao da pišem i sviram u bendu. Bila je zainteresirana. I eto, pričali smo neko vrijeme, kad sam je upitao želi li vani na zrak.

Imam dečka.

Pa? Nisam ljubomorni tip.

Uskoro će doći, a ne voli kad se drugi frajeri motaju oko mene.

Slegnuo sam ramenima. Nema većeg gubitka vremena nego kad uzalud potrošiš šarm na nasumičnu djevojku u noći. Sljedeće jutro ona iščezne u mamurnoj izmaglici, a ti osjetiš olakšanje što sve nije završilo na privremenom užitku. Ipak, ona prava je tu, iza prvog ugla. Barem bi mogla biti.

Izašao sam na zrak, zakašnjeli revolucionar i propali Casanova. Shvatio sam da nešto moram promijeniti, svijet ili sebe. Kažu da je najbolje početi od malih stvari.