Nebo u kaljuži | Sven Popović

WENDERS I VRUĆA ČOKOLADA

U mraku kinodvorane osjećam se kao u snu. Paraliziran sjedim i gledam šareno, blještavo platno jurećih slika, bespomoćan da skrenem pogled i mislim na nešto drugo. Filmove gledam sam, a sanjam uz Modesty i tada cijelo moje biće titra i puno je života. Naslonim glavu na njeno mršavo rame i udišem miris mlijeka za tijelo pomiješanog s mirisom proljeća. Tako ona miriše. Ona uvijek spava skvrčena, što me ponuka da se privijem uz nju, da hvatam sve njezine noćne more i sanjam ih umjesto nje. Toliko je volim da često sanjam kako umire.

Buđenja su bila lijepa. Ona se probudi prije mene, otvori prozor, sjedne na prozorsku klupčicu i zapali prvu jutarnju cigaretu koja ima, ako je njoj za vjerovati, najbolji okus. Meni svaka cigareta ima loš okus i zapravo mi nije jasno zašto pušim. I tako Modesty puši i promatra ulicu koja se polako puni ljudima. Ponekad netko s ulice podigne pogled i ugleda mršavu djevojku koja puši na prozoru, samo u gaćicama i potkošulji. Tko zna što bi u tom trenutku pomislili. Meni bi na pamet pao pali anđeo koji se oporavlja od sinoćnjeg tuluma. Ovako se samo probudim i gledam je. Svaki dan otkrijem novi detalj.

Počnem od stopala. Nokti su joj nalakirani crvenim lakom. Pratim liniju noge do koljena koja izgledaju poput dječjih, puna su ožiljaka i masnica. Linija se spušta do gaćica i koščatih bokova. Noga bliža prozoru potpuno je ispružena i zajedno s drugom formira gotovo savršen pravokutni trokut. Tijelo i glavu je naslonila uz okvir i gleda ulicu, povremeno bi joj jedna naramenica skliznula s ramena. Smeđa, nepočešljana kosa padala joj je ispod brade, a dva opsidijana bi, još u polusnu, bilježila što se odvija s one strane prozora. Jedna joj je ruka bila ispružena uz tijelo, a u drugoj drži cigaretu. Nokti su joj najčešće bili crveni, ali ovaj put je lak bio malo izgreban.

Ustajem i ljubim je. Ona baca cigaretu kroz prozor, silazi, propinje se na prste i ljubi me te u tišini kreće prema kuhinji. Nijema jutra koja su najglasnije odjekivala u sjećanjima.

*

Opet u kinodvorani. Sličice iz mašte klize platnom. Rijeka misli i sjećanja. Mazohizam najgore vrste. Našao sam se na cesti buljeći u lokvu u kojoj su se ogledala svjetla i život oko mene. Cigareta u usta, upaljač sam negdje zametnuo. Stojim zamrznut, u nemogućnosti da se uskladim sa svijetom. I odjedanput sve staje. Ljudi, tramvaji, nebo, kiša, bol, samoubojice. Zamisli kako je samo tim samoubojicama kad su zamrznuti u vremenu. Statičan trenutak smrti, vječno čekanje pada.

Okrećem se na peti i gledam oko sebe. Zaista se ništa ne kreće, sve se protivi fizici. Osim mene. Opet sam zakinut i ovisan o fizici i zakonima majke prirode i oca vremena. I onda se ljudi čude kad za sebe kažem da sam gubitnik i predmet sprdnje svih bogova, aktualnih, umirovljenih i zaboravljenih.

Čujem korake. Ha! Znači, nisam jedini gubitnik, ima nas još. Možda mladi izazivač koji mi želi oduzeti titulu. E pa, ne može! Jedina gora stvar od bivanja najvećim gubitnikom jest da si drugi po redu. No, ugledao sam sebe. To me uznemirilo, u najmanju ruku.

Evo vidiš, započne taj drugi ja.

Evo vidim što? Vidim samo svoje simpatično lice i zamrznuti grad.

Izgubio si sjenu, ništa ti ne polazi za rukom.

Ide mi savršeno dobro.

A zato izlaziš iz kina prije svršetka filma? Mislio sam da voliš Wendersa.

I volim. Izašao sam samo…

Na svježi zrak? Čuj, nemreš mene zajebavati. U kurcu si. Nemaš ideje, nemaš posao, nemaš djevojku, a nemaš ni upaljač.

Ne želim imati posao, zavjetovao sam se na to. Na to i da se nikad ne počešljam.

Prilazi mi, vadi upaljač, pripaljuje mi cigaretu.

Tko si ti? upitam ga.

Ja sam tvoja sjena.

Nisam genijalac, ali sjene su crno-sive, prebivaju na podu ili zidovima i ne pričaju.

Kako onda objašnjavaš mene?

Slegnuo sam ramenima. Prišao mi je, izvadio mi cigaretu iz usta i bacio je.

Prestani glumatati. Prestani pušiti. Tek ti je dvadeset, zato se tako i ponašaj. Ako si već izgubljen, budi izgubljeni dječak, a ne izgubljena budala.

Zašto svi oko mene koriste petarpanovsku metaforiku?

Sigurno ne jer si zreo i jer odaješ dojam sređena i formirana čovjeka.

Ne želim biti formiran, to bi značilo da u mene više ništa ne može stati. Nisam ni izgubljen, jer kako se mogu putem izgubiti ako ne postoji mjesto gdje se mogu odmoriti na kraju?

Prva pametna od tebe. Zapiši to, počni opet pisati, pokreni se.

Imala je pravo. Trebam se opet pokrenuti, izaći iz blata, prestati sanjariti i namjestiti zvijezde u povoljan položaj. Nisam to mogao sam. Trebala mi je sjena.

Kako to da si nestao? Nestala? Kako da ti se obraćam s obzirom na to da si sjena? Muška sjena, sjenko!

Nestao, ispravlja me. Trebalo ti se nešto dogoditi da bi prestao sa samosažalijevanjem.

Nije dovoljno što je i Modesty nestala?

Trebalo ti je to kako bi shvatio da je sve što ti treba u tebi, a ne u drugima.

Dugo sam šutio, kad me sjena trgnula iz razmišljanja.

I, kakav je bio film?

Sjeban. Umjesto Wendersa dobio sam retrospekciju. Pokušao sam dobiti natrag svoj novac, ali tip za blagajnom nije pokazao previše razumijevanja.

Više sreće drugi put, momak.

I što sad?

Odi doma, naspavaj se. Od sutra radimo na tebi.

Uspio sam uskočiti u šesticu u zadnji čas. Cijelim sam putem gledao kroz prozor. Mladi Mjesec lebdio je na zaleđenom nebu, neki frajer je čitao novine na njegovom rogu.

Maroje i Mislav sjede za kuhinjskim stolom, raspravljaju o nečem uzvišenom, ne pridaju mi previše pozornosti. Otvaram frižider i vidim da nema piva. Pitam ih za kavu. Nema kave, skuhali su vruću čokoladu.

Super, kažem.

Sad je već hladna.

Nema veze.

Sjedam za stol, posvuda pepeo i mrlje od kave. Maroje gasi cigaretu i pita me kakav je film. Odgovor mu šaljem telepatski, ne shvaća me. Kaže da je Modesty zvala, moram pokupiti sve stvari iz njezina stana. Ispijam čokoladu i izvaljujem se na kauč. Sanjam o pustinji gdje je pijesak boje njene kože, a gdje su noći tamne i bistre kao njene oči.