Nebo u kaljuži | Sven Popović

SRETNI I MRTVI

Tog je jutra Andrej Kalovski ustanovio da je mrtav. Disao je, puls je i dalje drmao, cijelo tijelo ga je šljakalo najnormalnije, ali, da ga jebeš, bio je mrtav. Pio je kavu, a slobodnom rukom je vezao kravatu, vještina se stekne godinama rada u sivoj firmi sivih hodnika, gdje svi nose siva odijela, piju kavu bez okusa i jedu besplatan ručak nekako siva okusa. Uz vještinu vezanja kravate jednom rukom naučio je biti apatičan u svim područjima života. Saznanje da je mrtav nije ga nimalo šokiralo, nastavio je srkati kavu, kravatu je već uspio zavezati. Na izlasku iz stana žena ga je podsjetila da baci smeće.

Vani su ga dočekale jutarnja hladnoća i tišina, na ulici nije bilo gotovo nikoga. Uputio se prema autobusnoj stanici, tamo svaki dan u 7:22 sjedne u autobus i krene na posao. Na stanici svako jutro zatječe iste ljude, u istoj odjeći, kako stoje na istom mjestu. Međutim, danas je ugledao novu osobu na stanici. Nisku djevojku, raščupane crne kose. Oko krupnih crnih očiju jasno je vidio trag razmazane šminke i nešto svjetliju nijansu podočnjaka. Nosila je preveliku crnu košulju i uske traperice, gledala je u njega, smiješila se, kao da se poznaju. Vidio je kako joj se usne otvaraju, ali nije čuo što govori.

Oprostite, ne čujem vas.

Nisam ništa rekla.

Oh, pomislio sam…

… Samo sam otvarala usne.

Ne znam čitati s usana.

Naučit ću te. Pokušaj ponovno.

Andrej je promatrao kako otvara usta, pomno oblikujući svaki prigušeni slog. I-maš li ci-ga-re-tu?

Nemam.

Eto! Vidiš da nije teško. Uostalom, ne pušim.

Što će Vam onda cigareta?

Ti.

Molim?

Što. Će. Ti. Cigareta, odgovara, naglašavajući „ti“.

Aha, u redu. Što će ti cigareta? pita, jednako naglašavajući „ti“.

Da započnem razgovor.

Dolazi autobus, Andrej ulazi u nj, djevojka ostaje na stanici.

Hej, zar ne ideš?

Ne, gužva je, uhvatit ću drugi.

Ali…

Andrej je razmišljao o njoj cijeli dan. Dok su uvečer čekali autobus, pogledao je kolegu s posla. I-maš li ci-ga-re-tu?

Molim?

Nisam pričao, samo sam otvarao usta.

Kolega ga je zbunjeno pogledao. Andrej, previše radiš.

Da, možda.

Došao je doma. Večerao. Nije se poševio sa ženom. Prije spavanja razmišljao je o neobičnoj djevojci sa stanice. Možda je vidi ujutro.

Jutro. Pio je kavu, a slobodnom rukom je vezao kravatu, vještina se stekne godinama rada u sivoj firmi sivih hodnika, gdje svi nose siva odijela, piju kavu bez okusa i jedu besplatan ručak nekako siva okusa. Na izlasku iz stana žena ga je podsjetila da baci smeće.

Eno je! Vezala je tenisicu usput poskakujući na slobodnoj nozi. Ljudi na stanici nisu se obazirali na nju.

Zdravo! prišao joj je.

Pogledala ga je i nastavila vezati tenisicu.

Ni kolege s posla ne znaju čitati s usana.

Zavezuje tenisicu. Prekriži ruke, gleda vozni red.

Što je, ne sjećaš li se? Ja sam onaj čovjek kojeg si jučer tražila cigaretu, a ustvari ne pušiš.

Ona i dalje šuti. Dolazi bus. On je gleda, ulazi i rezignirano sjeda. Ono jučer joj je valjda bila razonoda. Vrata se zatvaraju, ona uskače u zadnji čas. Prilazi mu.

Sanjala sam da iz svemira skačem bungee prema planetu.

Što?

Da. Osjećaj je bio nevjerojatan.

Mislim, zašto nisi pričala sa mnom na stanici?

Jesam jučer.

Pa?

Ali nisam s tobom ušla u bus.

I dalje mi nije jasno.

Ovako stvaram osjećaj cjelovitosti. Nisam pričala s tobom na stanici, ali u busu hoću. Eto.

A sutra?

Što?

Što ćeš sutra?

Što je sutra?

Sutrašnji dan.

Taj mi je pojam pomalo maglovit. Nisam u stanju vidjeti tako daleko.

Oh. Bungee, veliš?

Da! Planet mi je bio sve bliže i bliže, i trenutak prije udarca o tlo konop me povukao nazad.

Ja nikad ne sanjam zanimljive stvari.

Ne vjerujem ti.

Ne, stvarno. Sanjam samo ispite, one najgore, s faksa.

Promijeni nešto.

Ne znam mijenjati stvari u snu.

Ne moraš. Promijeni ih u svom životu.

Što da napravim?

Daj otkaz.

Ma da, da usput i ženu ostavim?

Zašto ne? Voliš li je?

Molim? Pa naravno da je volim!

Toliko da stvaraš rime, vidim. Ovo je moja stanica, ‘đenja.

Andrej ostaje zbunjen. Toliko zbunjen da skoro zaboravlja izaći na svojoj stanici. Promijeni nešto. Zvuči tako lijepo. Tako magično i jednostavno. Ali iziskuje i mnogo hrabrosti. Dok se vraćao kući s posla, tražio je djevojku. Na stanici. U autobusu. U drugim ljudima. Iduće jutro ju je upitao kako se zove.

Megi.

To ti je pravo ime?

Što je pravo ime?

Što ti piše na osobnoj?

Zašto bi neki komad plastike znao moje pravo ime?

Pa kako su te roditelji nazvali?

A zašto bi oni znali moje pravo ime?

Dobro, zvat ću te Megi. Zdravo, ja sam Andrej.

Pruža joj ruku, srdačno se rukuju.

Jesi dao otkaz?

Nisam.

Pretpostavljam da si još uvijek u braku.

Da.

Pa što si onda promijenio?

Ništa.

Kukavica si.

Znam, ali…

… Ali, ali, ali, ali! Poklopila je uši rukama. Počni s malim stvarima onda. Istiskuj pastu za zube iz sredine.

Kako si znala da je istiskujem s kraja?

Ja znam sve. Meni anđeli i proroci šapću.

U snovima?

Ne. Na ulici.

Kako to da ih ja ne vidim?

Ne trebaš ih vidjeti. Dovoljno je slušati. Ovo je moja stanica, ‘đenja! Istrčava iz autobusa.

Jučer si izašla na drugoj stanici, viče za njom. Ona slegne ramenima. Danas je ovo moja stanica. Vrata se zatvaraju. Maše mu. Na poslu cijeli dan razmišlja o tom minijaturnom uraganu. Navečer istiskuje pastu iz sredine tube. Te noći sanja ispite. Ali nije ga strah.

Maglovito jutro. Pio je kavu, a slobodnom rukom je vezao kravatu, vještina se stekne godinama rada u sivoj firmi sivih hodnika, gdje svi nose siva odijela, piju kavu bez okusa i jedu besplatan ručak nekako siva okusa. Na izlazu iz stana žena ga podsjeća da izbaci smeće.

Čitaš li? upita ga Megi na stanici.

Čitam novine.

Novine su meni preteško štivo.

Kako to misliš?

Sve te vijesti: stradavanja, malverzacije, ubojstva, spektakli. Bude mi mučno od toga.

Što ti čitaš?

Poeziju.

Kakvu?

Slegnula je ramenima. Raznu.

Ja dugo nisam čitao poeziju.

Pođi sa mnom na čitanje poezije večeras.

Gdje? I tko čita?

Čitaju moji prijatelji, u svom stanu.

Kvalificira li se to kao čitanje poezije?

Zašto ne?

Pa nije službeno.

Što je službeno? nasmijala se.

Dobro, shvaćam. Kad?

Ovisi kad tebi završava posao.

Oko sedam-osam.

Hoćeš li da te u pola devet pričekam ovdje na stanici?

Dogovoreno.

Došao je autobus. Ušli su i nastavili razgovarati. O jeseni i kestenima. O jutarnjoj magli. O svemiru koji se širi. To ona kaže. Andrej misli da će se na kraju stegnuti. Obrnuti Big Bang. U pola devet navečer nalaze se na stanici. Na pitanje je li stan daleko ona odgovara da nije. Nakon pet minuta hoda dolaze do stana.

Četrnaesti kat. Stan nije velik. Jedna soba i kupaonica. Posvuda su bile knjige i svijeće, pa je Andrej morao paziti da ne sruši neku hrpu knjiga ili naslaganih vinilki. Muzika je dopirala iz gramofona (zapravo zvučnika, ali to su mu tek kasnije objasnili). Nije prepoznao bend jer nije slušao muziku. Megi mi je rekla da su to Gang of Four i da misli da su pomalo precijenjeni. Megini su prijatelji pili vino.

Seko, tko je momak? upita jedan od njih. Visok, mršav, crnokos. Izgleda kao da se često smije.

Andrej, kaže i pruža ruku. On se zove Pavel. Drugi se momak zove Ješu. On je nešto niži, ima smeđu kosu i zelene oči.

Hana kasni, kao i inače, progovara Pavel. Ali mislim da možemo početi.

Ješu poseže za jednom knjigom požutjelih listova. I saw the best minds of my generation… započinje.

Ma ne možeš uvijek Ginsbeiga, buni se Pavel. Posljednji put si čitao „Sunflower Sutra“.

Posljednji sam put čitao „America“.

Nebitno, vječito drviš po Amerima, upliće se Megi. Rasprava se nastavlja, spominju se razna imena, a Andrej ih sluša, izgubljen u imenima. Netko zvoni.

To je Hana, kaže Ješu. Hana je visoka, crnokosa djevojka. Objavljuje da je započela novu pjesmu.

Da čujemo, Pavel si toči još vina.

Ponekad se
usred automatiziranih radnji
zaustavim
osvrnem
kao da si govorim
u redu je
kao da si govorim
sve će biti okej
i dalje si ovdje
još uvijek si u igri nešto u meni je i dalje u stanju mijenjati mi smjer
jednom kad te ne bude
nećeš to ni znati
ni pitati se
ni osvrnuti

Istina, Andrej progovara prvi put. Meni ništa ne mijenja smjer. Ne osvrćem se. Ne pitam se. Savršeno sam se uklopio u stroj. Nije me trebalo ni podmazati. I što više pričam s Megi, to mi je jasnije da postoje izbori, a oni plaše čovjeka, zato je najlakše hodati dobro utabanim putevima.

Nastupila je tišina. Ploča je došla do kraja, iz zvučnika je dopirao šum. Pavel je otpio još jedan gutljaj vina. Znaš, započeo je, nisi u toliko lošoj situaciji kao što misliš. Postoje ljudi koji to nikad ne shvate. A postoje i ljudi koji cijeli život misle da su slobodni, a zapravo robuju nebitnim stvarima. U konačnici, sve što ti treba već je u tebi. To je teško shvatiti. Tu rečenicu znam već godinama, ali i dalje mi nije potpuno jasna. Prijatelj je jednom usnuo kako ljude guta pohlepni bog prosječnosti. A neki od tih ljudi imali su ideje, htjeli su mijenjati svijet, no prodali su sadašnjost za sigurnu budućnost. Započeli su grčevitu utrku s vremenom. I svi ti ljudi, svi su bili sretni. Sretni i mrtvi.

Leptirica uznemireno kruži oko plamena svijeće i konačno prolazi kroz njega. Ne umire, ne pada na pod i ne trza nožicama. Nastavlja kružiti zapaljenih krila. Gori. Svijetli. Megi otvara prozor i leptirica iščezava u grlu noći, pretvara se u narančastu točkicu. Na trenutak izgleda kao da bi mogla zapaliti noć.