Nebo u kaljuži | Sven Popović

RAZGLEDNICE S KOLODVORA

 

Treba biti bogat
i putovati
Proveravati istinitost razglednica
Zvonko Karanović

 

Što se istinitosti sljedećih iskaza, tj. sjećanja tiče, nemojte me držati za riječ. Prošlost je zeznuta stvar, i caka je u tome što se nitko ne sjeća što se zapravo dogodilo. Dodajemo boje, filmske trenutke. To je nešto kao photoshop.

 

Recimo da držim fotoalbum. Tako ću dobiti na autentičnosti kao pripovjedač, a i fotoalbum je mnogo poetičniji od pregledavanja slika na kompjutoru. Prošlost postaje opipljivija. Fotografije su podložne zakonima fizike. Vidite, tako potvrđujem i svoju teoriju o našem uvrnutom poimanju onog što je bilo.

 

Prva fotografija je snimljena na münsterskom kolodvoru. Stephan, moj profesor, i ja sjedimo na klupi i čekamo da dođe vlak. On mota cigaretu, ja čitam Rilkea ili Fausera, ne sjećam se više. Snimio nas je Rafi.

 

MÜNSTER – ENSCHEDE

Jean, ili kako se već taj Francuz zvao, uštimavao je gitaru. Stephan se već smjestio za električne bubnjeve, džoint u ustima, frajerski kes. Rasta za bongosima samo se blesavo cerekao. Afganistanac Rafi (to mu je valjda bio nadimak) kopa po papirima. Poezija. Njegova. Donekle je okej. On će, izgleda, pjevati. A gdje sam ja u cijeloj slici? U kutu sobe, bas-gitara u rukama, spuštena nisko, kao Paul Simonon ili frajer iz Interpola.

 

Na prvi pogled bih rekao da soba pripada studentu, a ne Afganistancu od kojih trideset godina. Prigušena svjetla, razbacane knjige, raznorazne ploče i CD-ovi, opušci, improvizirane pepeljare i sumnjiva ekipa. Rafi je odabrao put poezije, živio je na teret države i brata. To mu je skroz odgovaralo. Odsviram prvih nekoliko tonova.

 

Nicht so laut, nemoj tako glasno, kaže Stephan s džointom koji mu je još uvijek u ustima. Die Nachbaren sind Spieser. Kaže da su susjedi bezveznjaci i da će nam zvati murju. Smijem se i sviram „Guns of Brixton“. Svi prasnu u smijeh osim Jeana, ili kako se već zvao.

Dobra linija, kaže. Tvoja?

Ne, ne. Odgovaram mu na engleskom. To ti je pjesma grupe The Clash.

Nikad čuo.

Nikad čuo? Pa, čovječe, to je najbolji bend svih vremena.

Ja ti znam samo klasiku i ponešto flamenca.

It’s all rock and roll, kaže Stephan. Udara ritam, vedar, brz. Nadovezujem se na nj. Zvuči kao ska. Jean, ili kako se već zove, se brzo snalazi, rasta nas nježno prati. Ne znam je li to do napušenosti ili činjenice da nas glazba odvodi u više sfere, u empirej, zadnje, nepomično nebo, ali prošlo je nekoliko sati otkako smo počeli svirati. Meni se činilo kao da je prošlo deset minuta. Svi su pozaspali osim Stephana, Rafija i mene.

 

Puklo nas je totalno ludilo i odlučili smo se ovako predivno napušeni voziti oko grada u Stephanovom autu. Sunčeva je svjetlost to jutro bila brža nego inače. Sjeli smo u auto, stavili sunčane naočale, pustili Oasis i vijugali cestama. Iznimno sam nespretno smotao džoint i pružio ga Rafiju.

 

Ovo je život, kaže on.

Što? Vozikanje ukrug i napušavanje? Ne čini se baš sjajnim onda.

Ma ne, nego nas trojica. Boli nas briga za sve.

Nisam siguran ni da je to sjajno. Apatija navodno ubija.

Ma ti si pesimist.

Slegnuo sam ramenima i ušutio. Sva trojica smo ušutjela. Nismo imali više trave.

Ajmo po još, predložio je Stephan.

Dobra ideja. Zovi svog dilera.

Ne, idemo u Nizozemsku.

U ovakvom stanju? upitam. Pa, čovječe, nema šanse da nas puste preko granice ovakve.

Idemo vlakom.

 

I tako smo se našli na münsterskom Bahnhofu, i dalje napušeni. Kupili smo kartu za najbliži nizozemski grad. Bio je to Enschede.

 

Pročitao sam negdje da se u snovima uvijek prisjetimo, kažem Stephanu. Krajolik s druge strane stakla je mutan, razliven. Rafi spava nekako čudno sklupčan na sjedalu.

Prisjetimo čega?

Ne znam. Uostalom, zar je važno? Očigledno nam neki klinac nedostaje. Kako inače objasniti napredak?

 

Jedino što vam o Enschedeu mogu reći jest da je njegovo sivo nebo započinjalo centimentar-dva iznad krovova i da je gradski nogometni klub čista pušiona. Ostalog se ne sjećam. Kupili smo travu, prošetali, klopnuli u nekom fast foodu i krenuli natrag. Kad malo bolje razmislim, to nije bila najpametnija odluka. Stephan bi još koliko-toliko dobro prošao da su ga uhvatili s travom. Rafi i ja bismo najebali. Afganistanac i Balkanac zapadnom umu znače samo jedno: krvoproliće. I tako nas je kondukter odmjeravao, sekunde su se smrznule.

Drogenturisten, odmahnuo je kondukter rukom. Bilo je to jedino što se moglo reći o nama u tom trenuku. O tri razbijena tipa.

 

*

Razbijeno staklo osvjetljava nam put i svaka krhotina u sebi čuva Mjesečevu britvu ove zaleđene noći. Uskoro smo začuli basove koji su u valovima drmali naša tijela, prigušivali naš razgovor, naprezali smo glasnice. Cigleni su zidovi bili prekriveni posterima i naljepnicama, cijela je uličica davala na pišalinu. Ispred ulaza u klub stajao je zaštitar, premršav i prenizak, doduše. Svakako premršav da izbaci Rudigera i svakako prenizak da bi izbacio mene. Odlučili smo dovršiti cigaretu prije nego što uđemo. Promatram zaštitara i gotovo mi ga je žao. Kažem gotovo zbog toga što me njegov kolega nekidan grdo razvalio po njonji jer sam pokušao prošvercati pivo u klub. Siroto je kopile stajalo vani, a bila je vjerojatno najhladnija noć u posljednjih mjesec-dva. Vrata su se otvorila, mlada je djevojka izašla i pričala na mobitel, unutra je svirala „Crying Lighining“ od Majmuna s Arktika.

 

Immer die selbe, besoffene Musik, gunđa Rudiger.

Sliježem ramenima. I dalje bolje od Beatlesa.

 

Približava nam se tinejdžer sa ženskastim šiškama, velikim, boležljivim očima i prištavim licem. Žica nas cigaretu.

Verpiss dich, Rudiger ga i ne pogleda. Momku ipak dajem cigaretu.

Naravno, a kad ti ponestane, tražit ćeš od mene. Odbacuje cigaretu dok momak odlazi od nas. Hajmo unutra. Muda su mi se uvukla u tijelo od hladnoće.

A da pričekamo Luisa?

Odmahuje rukom. Šupak uvijek kasni, nema ga smisla čekati.

 

Svakim trzajem tih tijela u transu zrak je bivao sve teži, muzika je i dalje bila nepodnošljiva, dim je oblizao oči širom otvorene, otrovni opaki amfetaminski pogledi, a pivo se nije isplatilo piti jer bi se brzo ugrijalo. Rudiger je prešao na votku lemon, ja sam se držao viskija s malo vode. Djevojke mi večeras nisu namigivale. I bolje, to bi uključivalo razgovor, a to znači da bih poderao grlo derući se preko isproduciranog Grohlovog glasa ili bih morao izaći i izložiti se mrazu, Mjesecu što reže i noći kojoj je svejedno. Podigao sam pogled s dna čaše i zaključio da sam izgubio Rudigera. Među ruljom ugledao sam visoko čelo i gustu bradu. Zaključio sam da je ono zacijelo Luis. Nisam mahao, nema smisla u onakvoj gužvi. Otišao sam po još jedno piće.

 

Šanker je bio zauzet davanjem besplatnog pića Njemici skvarcanog tijela čije su skvarcane sise prijetile prolijevanjem po šanku.

 

Junge! viknuo sam. Šanker mi je rukom pokazao da pričekam. Opsujem u bradu i povičem još jednom. Zakoluta očima i prilazi mi. Naručujem viski, ovaj put dupli, da se ne moram opet probijati kroz gužvu. Osjećam nečiju ruku na ramenu. Okrećem se. Luis se smješka. Govori mi nešto.

 

Što? vičem. Ne čujem te ništa.

Pogledaj Rudija, pokazuje mi prstom, Rudiger smara tri djevojke u kutu kluba.

 

Namigujem Luisu i krećem prema kutu trudeći se ne proliti viski. Pokušat ću sabotirati Rudija. Djevojke su visoke, nose štikle s otvorenim špicom, vire im u crveno nalakirani nožni prsti. Kako im, zaboga, nije hladno? Prilazim Rudigeru sleđa i pjevam mu u uho.

 

A message to you, Rudy.

Verpiss dich.

Prebacujem mu svoju ruku preko ramena i otpijam gutljaj. Ignoriram djevojke. Rudi, jasno ti je da ne možeš imati sve tri?

Ne može nijednu, kaže jedna od njih. Šiške, tamna smeđa kosa, boja sigurno nije prirodna. Pripijena haljina bez naramenica.

Zašto ne? pitam ja.

Imaju dečke, kaže Rudiger.

Luis nam prilazi, tapša me po ramenu. Ispijam viski i gestikuliram Luisu da pričeka. Pa dobro, Rudi, sigurno to nije jedini razlog zašto ne žele imati posla s tobom. Ako misliš da je djevojkama jedina obrana od kretena poput tebe to što imaju dečka ili su izmislile da ga imaju, onda si teški šovinist.

A što si ti odjednom tako pun razumijevanja?

Samo smatram da to što djevojke nisu u društvu svojih momaka ne znači da žele tvoje društvo. Ili bilo čije kad smo već kod toga. Komm, lass uns gehen. Vučem Rudija, okrećem se i odjednom sam suočen s tri stasita momka kojima je očito do frke. Primjećujem da je Luis zbrisao.

Očito nisu lagale kad su rekle da imaju dečke, kažem Rudigeru. Hej, kažem im. Nismo ništa mislili ovime, nismo znali da su s vama.

Tko ih jebe, kaže Rudi. Idemo naći neke druge flundre.

 

Zažmirio sam. Zašto je to morao reći? Rudi je patio od kompleksa inferiornosti jer je do sedamnaeste godine bio prištavi kepec. Sad je bio oličenje übermenscha. Bio je i blagi šovinist. Nije volio (zapravo, nije ni čitao) nijednu spisateljicu, fingirao je zaljubljenost i generalno bi uvijek tražio frku. Otvorio sam oči. Načuo sam fraze poput „idemo to vani sredit“. Odjednom je jedan od tri stasita momka potegnuo nož, Rudi mu je razbio bocu o glavu, tijelo mu je omlohavilo i tresnulo na pod, rulja se udaljavala od nas umjesto da spriječi krvoproliće, ja sam se strateški smrznuo, osjetio sam zasljepljujuću bol ispod lijevog oka i zateturao sam, osjetio sam kako me meke ruke primaju, djevojke vrište da prestanemo, ja podižem pogled i vidim kako je Rudi pritisnuo jednog od njih uz zid i nemilosrdno ga lemao, neki su se ljudi umiješali i držali lika koji me storpedirao dalje od mene, trepnuo sam nekoliko puta kako bih odagnao točkice iz očiju, zaštitari su bacili Rudigera na pod i cipelarili ga. Shvatio sam da me jedna od djevojaka, ona sa šiškama, spriječila da padnem. Potrčao sam prema Rudigeru, ali mi se zaštitar ispriječio.

 

Kamo ćeš?

Nemojte ga mlatiti. Idemo odavde.

Odjebi, klinjo.

Pokušao sam proći kraj njega, ali on me primio za kragnu i odgurnuo. Zateturao sam i pao na prsa, ispred tri para štikli. Opet mi je ona ista pomogla da ustanem. Shvatio sam da još uvijek držim čašu u ruci. Staklenu čašu. Razbijenu staklenu čašu. Krv mi se slijevala niz dlan. Šiškasta me djevojka primila za drugu ruku i odvela prema WC-u. Rudigera su izbacili iz kluba. Ili ga barem više nisu mlatili pred svima. Posjela me na školjku u kabini u ženskom WC-u.

 

Moram van, kažem joj.

Moram te zakrpati prije. Ne smiješ iskrvariti.

Ma, samo površinska rana.

Gledao si previše Monty Pythona.

Porasla si mi u očima.

Jesi li siguran da to nije do štikli?

Kako ti nije hladno za nožne prste?

Došle smo taksijem.

Aha.

 

Čisti mi ranu vlažnom maramicom. Nisam siguran koliko je to pametno. Blago sam dezorijentiran i promatram je. Podiže pogled s rane i smješka se. Što gledaš tako zbunjeno?

Nisam siguran je li to do udarca ili alkohola, ali zaista lijepo izgledaš.

Koji si ti šarmer, vadi flastere iz torbe. Nikad nisam shvaćao ženske torbe. Stavlja mi flaster na dlan. Imaš novu liniju na dlanu sad, kaže.

Što to znači?

Ne znam, nisam stručnjak za zvijezde.

Mjesec je oštar kao britva.

Molim?

Porezao sam se na Mjesec.

Što?

Poljubi me.

Ne igraj se sa srećom.

Ako ti je dečko jedan od onih mandrila, nemaš sreće.

Bili su pijani, a tvoj ih je prijatelj provocirao.

Rudiger mi nije prijatelj.

Nego?

Trenutačno živim kod njega kako se ne bih smrzavao u domu dok ne poprave grijanje.

Aha.

Hvala ti.

Nema na čemu.

Zovem se Elias.

Lijepo ime, nisi odavde.

Nisam.

Odakle si?

Hrvatska. Kako se ti zoveš?

Emma.

Lijepo ime. Ich danke dir, Emmalein. Smijem li te ipak poljubiti?

Ne.

I to je u redu. Idem naći Rudigera. Uzimam dosta toaletnog papira, sigurno će trebati Rudiju.

Bok, Elias.

Bok, pazi da se ne spotakneš s tim petama.

 

Izlazim, amfetaminski pogledi više nisu otrovni, sad su podrugljivi i znatiželjni. Lijeva strana lica me još boli. Sigurno će ostati masnica. Izlazim i vidim Rudija kako sjedi naslonjen na suprotni zid. Puši, krv mu se slijeva niz usnu i i obraz. Arkada i donja usna su mu rastvorene. Čučnem ispred njega, pružam mu toaletni papir.

 

Očisti lice.

Odjebi.

Kreten si. Morao si provocirati?

Neka i oni odjebu. Gdje je ona španjolska pederčina?

Zbrisao je prije frke. Pametan čovjek. Ustajem i pružam Rudiju ruku. Hajde, stop your fooling around.

Mrzim tu pjesmu. Prima mi ruku, vučem ga na noge. Kamo ćemo? pita me.

Dalje od Mjesečeve britve, u smjeru jutarnjeg sivila.

 

*

Natoči još, pružam joj čašu. Nesigurne, nespretne ruke. Riječi se zabijaju u zube. Marcela toči tekilu. Malo prolijeva. Prava meksička tekila. Udara do kosti. Dofurala ju je od kuće. Zaboravio sam ime grada. Rekla mi je da sam slabić. Napio sam se od tri čaše. Žicam je Sprite da oslabim napitak.

 

Ne može. Pij pivo ako želiš nešto slabije. Marcela nije najnormalnije stvorenje. Lažna crvena kosa, niska, tijelo plesačice, pomalo zečji zubi. Oči boje crne kave. Tamnija put. Lijepa koža. Miriše po cvijetu egzotičnog imena koji je Lorca ili tako neki pjesnik zasigurno opjevao u kontekstu smrti i noći. Roditelji su je poslali na studij u Europu. Prvo je živjela u Berlinu. Roditelji su shvatili da im mezimica previše izlazi i divlja, zato su je poslali u manji grad, da konačno dovrši studij. Uvijek se žalila na to. Mnogo je pila i pušila. Glasno se smijala, glasno je pričala i bila je glasna u krevetu.

 

Eksaj, naređuje. Pijem. Gori. Pičvajz u želucu. Zažmirim. Osjetim stropnu svjetiljku. Izgleda kao Mjesec. To je jedino svjetlo u prostoriji. Mjesečina je vruća i izgara na koži. Sjedim na madracu, naslonjen na zid. Ustajem, idem do WC-a. Povraćam u školjku.

 

Baš si frajer, zadirkuje me sjena.

Zaveži, znaš da ne podnosim tekilu.

Što piješ ako ti škodi?

Samo, molim te, šuti. Ustajem. Cijedim pastu za zube u usta. Ispirem vodom. Vraćam se u njenu sobu.

 

S kim si pričao? smije mi se.

Sa sjenom.

Sjenom?

Da.

Tko si ti, Petar Pan?

Njegova sjena ne priča, glupačo.

 

Prilazi mi, gura me na madrac. Ležim. Sjeda na mene. Umoran si, kaže mi. Napaljen sam, kažem joj. Smije se. Mjesečina joj gori na leđima. Vruće je. Skida majicu. Male grudi. Kompaktne. Stanu taman u šaku. Trebali bi ih reklamirati na TV-u. Ljubimo se. Zacvili, zastenje. Nikakva muzika, nikakav jebeni džez, ništa ne može nadmašiti zvuk djevojke koja uživa. On je najbliži zvuku tek rođene bebe, toliko je iskonski. Zašto onda Francuzi orgazam nazivaju malom smrću? Francuzi su morbidan narod, a navodno znaju sve o ljubavi.

 

*

Zašto farbaš kosu? Još uvijek sam u krevetu. Ruke sam stavio iza glave. Proučavam pukotine na stropu.

Lakše je promijeniti kosu nego nešto važnije. Lakše je promijeniti grad, okolinu. Važno je da scenografija ne ostane ista.

Meni je bilo važno doći na mjesto gdje ljudi pričaju drugim jezikom. Gdje vladaju druge navike. Drugačiji ritam.

Ali svejedno znaš jezik. Razumiješ što govore. Pod svakim nebom ljudi pričaju o istim stvarima.

Pa dobro, zašto onda tražiš stvari u drugim gradovima?

Teško je stajati na mjestu. Lakše se predati iluziji da je obećana zemlja izvan nas. Da je baš ono što nam treba negdje drugdje.

A sve je u nama?

Sve je u nama.

To je super. Znači da se ne moram micati iz ovog kreveta.

Reci, vjeruješ li u sudbinu?

Jok. Sudbina, pa to valjda znači biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i usput imati sve točne odgovore i cipele po mjeri. Tko će trpjeti toliko holivudske patetike?

Idem na faks.

Ja ne. Ostajem u krevetu.

Zašto?

Pa rekla si sama. Sve je u nama. Onda ću valjda ovdje naći to nešto što mi fali.

Ako saznaš što je to, javi mi.

Važi.

 

Oblači se. Promatram je dok se tušira jutarnjim suncem. Navlači odjeću. Osjetim miris netom skuhane kave. Prilazi mi. Ljubi me. Miriše po kavi i jutarnjoj higijeni i nekom egzotičnom cvijetu.

 

*

Izlozi sjaje, nebo titra kao TV s problematičnim signalom, tornjevi crkvi i katedrala ga pipkaju. Cimet i reklame za Coca-Colu, grad se pretvorio u božični sajam. Božično sam raspoloženje posljednji put osjetio s kojih sedam-osam godina, kad je baka dolazila kasnim vlakom baš iz ovog grada. Sa sobom je nosila poklone za unuke. Baka je debelo šišala Djeda Mraza. Taj mi peder ništa nije osobno poklonio. Pahulje se spuštaju i tope na kaputu i mojoj kosi. Gledam kako nestaju u Marcelinoj kosi. Šetamo jedno pokraj drugog. Ne držimo se za ruke. To rade zaljubljeni ljudi. Mi smo samo iskorištavali vrijeme kako najbolje znamo.

 

Dakle, sutra pališ za Me-hi-ko?

A ti nazad u Jugoslaviju?

Recimo.

Nećeš mi kupiti ništa za Božić?

Ne vjerujem u Božić.

Ni ja, ali vjerujem u poklone.

Dobro, možda ti kupim nešto, ali samo ako doneseš još tekile iz Meksika. Ne znam kako ću inače izdržati sljedeći semestar.

Oh, gledaj, kuhano vino.

Kupili smo kuhano vino, naslonili se na zid, grijali ruke šalicama i šutjeli, oprezno kušajući tekućinu.

 

Hoćeš reći djevojci?

Što?

Za nas?

Što se ima reći?

Imaš pravo. Ni ja neću reći.

Imaš dečka?

Ne, jednostavno neću nikome reći. Ti ćeš se sigurno hvaliti kako si spavao s Meksikankom.

Možda.

Idemo do mene?

Hajde.

 

Iduće sam se jutro probudio prije nje. Bez mamurluka. Blagoslov tekile. To ima neke veze s kemijom. Od žestice nisi mamuran. Skuhao sam kavu i sjedio za stolom. Neću čekati da se probudi. Pišem na post-it papirić. Ostavljam joj simpatičnu pjesmicu.

 

Marceli za Božić. Dobar fuk. Sve najbolje,

E.

P. S. Nema više kave, sorry.

 

STAVANGER

Fotografija je snimljena na stijenama iznad beskonačnog, blještavog mora, Kristian, Sven i ja stojimo ogrnuti ručnicima, mokre kose, škiljimo u kameru. Snimila nas je djevojka, Njemica portugalskog porijekla čije sam ime zaboravio.

 

Nekoliko trenutaka nisam ništa osjećao. Nekoliko trenutaka čistog zaborava. Kao da ću se tek roditi. Otvaram oči. Kroz zelenilo mora vidim Sunce i druga uspavana tijela oko sebe. I odjednom me sva silina Sjevernog mora vrati u život. Bilo je to poput ubrzane snimke od rođenja pa sve do ovog trenutka. Ovog trenutka kad me hladnoća probijala poput ledenih metaka i u kojem nije bilo zvuka, dok su se drugi oko mene isto tek budili, tek rođeni i nasilno bačeni u život. Bila je to najudaljenija točka od Sunca.

 

Izbijam na površinu i gutam zrak. Gledam kako druga tijela niču oko mene. Penjem se uz stijenu. Uspijevam se porezati. Gore nas sunce grije, gotovo nam probija tijela. Bacam pogled na jedrilice koje su se lijeno ljuljuškale privezane za mol. Uskoro idemo dalje. Čim se osušimo. Zamišljam kako pljačkamo i haračimo sela, kao Vikinzi. Vjerojatno i hoćemo. Pravac u prvu birtiju, dva-tri piva, uhvatiti norveške kćeri i onda tko zna. Bio je to savršen plan.

 

NEKI GRAD NA MORU

Fotografija prikazuje mene i Andreu kako postavljamo stol za ručak. Plastični stol, plastični stolci, ona stoji ispred kamere, podigla je glavu kad je fotoaparat škljocnuo, ja sam blago pognut i stavljam tanjur na stol, snimio nas je Sven.

 

Sven i ja ležimo na krovu Andreine kuće. Ne brojimo zvijezde, to nikako. To smo ostavili ljubavnim parovima. Mi brojimo svoje promašaje, njih je, čini nam se, više. Pričamo o politiciglazbifilmu, zenu, Hawkingu i crnim rupama. On je zapalio džoint. To nam je ritual. Čekamo da Andrea i njene frendice zaspu, zatim odemo na krov i duvamo. One to nisu voljele. Zatupit će vas, govorile su nam. Mi nismo znali kako drugačije provesti vrijeme. Malo mjesto. Nema klubova. Nekoliko dućana, plaža, debeli njemački turisti i dva nacerena tipa. Blaženiji od Bude.

 

Volim njenu kožu.

Cool.

Pogotovo kad ima okus po soli.

Cool. Frendice su joj uštogljene.

Ne, nego ti nemaš stila.

Hoćeš reći da se loše oblačim?

Stil nema veze s tim. Stil je viša instanca.

Mislim da ne možeš iskoristiti riječ „instanca“ u tom kontekstu.

Nebitno. Stil je nešto više. Gard. Filing.

A da?

Ti jednostavno ne znaš točne odgovore.

Onda mi ih ti reci.

Ne mogu, to je gore od prepisivanja.

Ti si sve prepisivao u srednjoj, mamlazu.

Ali ja sam to mogao. Ja imam stila.

 

*

Opet ste pušili, Andrea pere posuđe.

Jesmo.

Zatupit će vas ta jebena trava.

Tebe će zatupiti takav način razmišljanja. Zapravo već jest.

Molim?

Sve mora biti po pe esu. Zaboga, ideš spavati oko jedanaest.

Netko mora ići u dućan kada vi bitange spavate do jedan.

Slegnuo sam ramenima. Kajgot.

Uvijek to kažeš.

Opušteno.

Ili to.

Pa što hoćeš čuti?

Jednostavno ne želim da se svađamo.

Onda prestani tražiti moje tvorničke greške pa možda nešto bude od nas.

Zašto ne možemo biti kao svi drugi parovi?

Debeli i dosadni? Ne, hvala. Uostalom, i Shakespeare kaže da istinska ljubav nikad ne teče glatko.

Onda je naša ljubav najistinskija. Ljubi me.

 

Nakon poljupca žmirim još dugo, dugo. Je, kad bih još bio siguran da je u pitanju ljubav, a ne inercija.

 

*

Gledam tih nekoliko razglednica i nasumičnih fotografija. Ne uspijevaju iz mene izvući nostalgiju. Jebeš to. Meni trebaju trenuci, a ne sati, godine i iskrivljena sjećanja.