Nebo u kaljuži | Sven Popović

MICHAEL JORDAN, MOJ GURU

Tražimo kroz govor azurna jutra
Idoli

Improvizirana pepeljara djeluje kao sumanuta skulptura suvremenog umjetnika. Prerezana plastična boca puna rupa od cigareta, u njoj nešto malo kole i mnošto čikova. Čikovi plutaju kao mrtve ribe na površini vode. Maroje bulji u tu skulpturu, svoje remek-djelo.

Nemoj brojati cigarete, kažem mu, samo će te deprimirati.

Vinilka već odavno šumi, nikome se ne da prebaciti na B-side. Zapravo smo Maroje i ja jedini budni. Sven i Marin već nekoliko sati spavaju na kauču. Maroje i ja pijano smo trkeljali o književnosti, to nam je prešlo u naviku. Ustajem, odlazim do kupaonice. Podočnjaci i crvene oči djelići su mozaika sinoćnjeg ludila. Pijani, proglasili smo Nicka Cavea bogom. Proglasili smo Cohenovu „Hallelujah“ najljepšom pjesmom u kozmosu i zaključili da je pri njezinu pisanju u pitanju bila božanska intervencija. Bili smo na rubu suza kad smo razmišljali što bi bilo da su se Mick Jones i Joe Strummer 2001. našli i odlučili ponovno okupiti Clash i snimiti album. Imamo dvadeset i jednu godinu i čini nam se da ne postoji ništa osim muzike i lijepih djevojaka. Literatura nam je služila samo kao izvor citata za zavođenje. Imamo dvadeset i jednu i okruženi smo čudesima.

Mamurluk nije jedno od tih čudesa.

Sanjao sam Michaela Jordana i Scottieja Pippena, vičem Maroju.

Što su ti rekli?

Michael mi je rekao da se ne bavim nogometom ako mi ide košarka. Siguran sam da se iza toga krije neko dublje značenje.

Dugo nisi pričao o Modesty.

Andrei.

Nije voljela da je se zove…

… Običnim imenom. Da, da. Znam.

Kako to?

Što se tu uopće ima reći? Naš susret, dovraga, naš cijeli odnos bio je greška u sustavu administracije sudbine.

Siguran si da to ne progovara ogorčenost?

Nisam dovoljno zreo da bih bio ogorčen.

Istina. Ideš doma?

Kimam. Čujemo se.

Vani zatječem sunčano zimsko jutro. Hvatam tramvaj. Stavljam sunčane naočale ne bih li smanjio broj podražaja u očima. Dapače, odlazim tako daleko i potpuno se izoliram od vanjskih podražaja. Misli mi postaju preglasne.

Odlučio sam izaći iz riječi u tišinu. Riječi cementiraju. Kad ti uz ime naslažu nekoliko pridjeva, stvore ti drugi identitet. Nešto što nema veze s tobom. Onda si gotov.

Izlazim iz tramvaja. Prolazim pokraj školskog igrališta. Djeca igraju nogomet, kranovi na rubu kvarta grebu oblake, a vrapci se kupaju u lokvi. Super im je. Volim lokve, u njima se ogleda nebo. Ponekad zastanem i buljim u svoj odraz u lokvi, razmišljam jesam li stvaran, ili sam odraz onog tipa u lokvi. Ako sam odraz, nestat ću čim se on pomakne. Stojim i buljim. Dobro je, još uvijek sam u stanju zastati i čuditi se svemu oko sebe. Ulazim u stan i odlučujem se ne micati ostatak dana.

*

Jura me promatrao iz kuta sobe. Njega jedinog nije smetala prašina. Prijatelji mi govore da soba odražava moje mentalno stanje. Nisam znao da ljudsku dušu može prekriti prašina, no čini se da sve nepomične stvari na kraju postanu prekrivene njome. Upitao sam Juru misli li da je vrijeme da usisam sobu. Zbrisao je u kut. Nikakve koristi od njega.

Noći su postale mnogoglave hidre, pitanje je u koje ćemo ralje skočiti da nas rastrgaju i ispljunu u jutro. Maroje je tvrdio da je to povezano s hemingvejskim mitom o modemom muškarcu. Možemo biti uništeni, ali ne i poraženi. Meni se sve nekako činilo da jednostavno nismo znali što ćemo sa sobom. Hemingvejski bi muškarac ustao i nastavio gdje je stao. Mi smo jednostavno ležali i blejali u nebo.

Čini se kao da su neke mrlje u zraku. Zrak je bolestan. Nije dobro. Ljudski rod mogao bi se ugušiti. Iako, ni to nije tako loše. S druge strane, ljudi su presnalažljivi da bi se samo tako odrekli prava na život. Našli bi zamjenu za zrak. Već su našli zamjenu za sreću. I za stvarnost. Pitanje je vremena kad će im i zrak postati suvišan. Im. Im. Njima. I ti si pripadnik te vrste, pizdo samozadovoljna, ne umišljaj si da si se odmetnuo od nokautiranog svijeta, da si upravo ti onaj koji ne klizi monokromnim poljima u skladu s pravilima.

Moj problem je što ne znam lagati. Nisam čak ni sebi u stanju slagati. Zato toliko patim za djevojkama, jer sam uvjeren da je svaka od njih moja velika ljubav.

*

Trudim se biti dobar čovjek, ali, kao što kaže jedan svetac, posljedica toga je samo grižnja savjesti. Dakle, odlučio sam više ne pokušavati. Bilo što. Odlučio sam samo biti. I tako, bivao sam i vraćao sam se s kioska, cigareta u ustima, Sunce u naočalama, gledam nekog dječaka kako hakla košarku na igralištu ispred zgrade. Puca, promašuje, lopta se odbija do mene. Hvatam je. Skok-šut. Suza. Trica. Otpuhujem dim, dižem ruke, šampion svemira. Dječak me glupo gleda, ja nastavljam svojim putem, visok kao Empire State Building, dajem pet svojoj sjeni, ne osjećam kosti po kojima hodam. Imao je MJ pravo. Sve će biti okej.