Nebo u kaljuži | Sven Popović

ŽVAKE I APOKALIPSA

Zelene oči. Srce mi kuca ritam „Blue Mondaya“. Teško je iščitati emocije, tuga, možda čak i čežnja, ili plastika, čista nezainteresiranost. I u mraku noćnog kluba jasno vidim boju tih očiju. Oko nas je sve u petoj brzini. Maroje mi nešto govori, ali moj mozak trenutačno nije u stanju odgonetavati značenje riječi. Mrtvi glasovi. Zelene, električne oči. Pomiče usne.

Što je?

Čini mi se kao da te znam.

Možda iz prošlog života.

Zbilja se čini kao prošli život.

Prijateljica je odvlači i odlaze na WC. Svijet je opet u drugoj ili trećoj brzini, glazba ima smisla, Marojeve riječi više nisu mrtve. Da, hoću još jedno pivo.

Na trenutak sam pomislio da te netko hipnotizirao i da ćeš istog časa izvaditi svu lovu iz novčanika i dati je tom misterioznom hipnotizeru, govori mi Maroje dok se probijamo prema šanku.

Ma, mislio sam da sam vidio nekog koga znam. Ispalo je da buljim u potpuno nepoznatu osobu.

Možda je bio netko koga si poznavao u prošlom živom, pa je sjećanje isplivalo. Priđi joj, možda je ljubav tvog života.

Na trenutak sam to i pomislio. Ja sam zapravo bio kralj Solomon, o njoj govori „Pjesma nad pjesmama“.

Ili je ona bila Solomon, duši je tijelo nebitno.

Napokon se probijemo do šanka i naručujemo pivo. Marin i Sven pričaju s nekim djevojkama, idemo do njih, usput srećem nekoliko poznanika. Noć se polako topi, oko dva ujutro pješice se vraćamo kući.

*

Crno-bijelo, znoj, zagušljivo, mnogo ljudi, zrak, treba mi zraka, umirem. Pod je sklizak od znoja, urina, prolivenog piva i rigotine. Probijam se kroz gomilu, instinktivno pronalazim vrata. Otvaram ih. Ludilo noći se gubi u mekoj jutarnjoj svjetlosti koja se probija kroz zeleni zastor krošnji, u tišini povjetarca i cvrkutu budnih ptica. Proljeće je, prepoznajem taj miris. Nalazim se na igralištu gdje sam se kao dijete igrao. Na jednoj ljuljački sjedi djevojka. Najljepša djevojka koju sam ikad vidio. U bijeloj haljini s crnim točkicama. Kovrčava, smeđa kosa, zelene oči. Zelene oči. Gledaju me. Zelene oči. Nešto mi govori, ali san se počeo stapati s gradskim jutrom, s otrovnom, asfaltnom stvarnošću. Njen se glas izgubio u zbrci pospanih misli. Proklinjem momka s druge strane stvarnosti.

„Who Loves the Sun“, svira budilica na mobitelu, a ja nisam siguran jesam li to nastojao biti ironičan ili sam jednostavno bio glup kada sam tu pjesmu odabrao za melodiju budilice. Mutno. Crno. Mutno. Crno. Manje mutno. Ustajem, gasim alarm, oblačim traperice i upućujem se u kupaonicu. U kuhinji svira radio. Alisa je sjedila za stolom, čitala magazin i pila kavu. Alisu sam sinoć upoznao, studira na mom faksu. Brzo smo se skompali. Živi u studentskom domu, ja sam joj ponudio da nekoliko dana bude kod mene.

Dobro jutro, kažem i natočim si kavu.

Misliš li to? Uopće nije podigla pogled s magazina.

Što?

Da mi želiš dobro jutro.

Kad izgovaram te riječi, ne razmišljam o njihovom značenju, sjedam nasuprot njoj i ispijam prvi gutljaj kave. Svijet postaje topao.

Ali?

Ali normalno da ne želim da ti dan bude loš.

Lijepo. Onda i ja tebi želim „dobro jutro“ što zapravo podrazumijeva da ti cijeli dan bude lijep.

Nisam rekao lijep, samo ne…

Loš. A što to znači?

Da te auto ne poprska dok čekaš kasneći autobus, da te ne posere golub, iako budale kažu da je to sreća, da te ne uhvati ZET-ovac dok se švercaš. Ne očekujem da ću dobiti na lutriji, ponajviše zato što je ne uplaćujem.

Što onda očekuješ?

Slegnuo sam ramenima.

Bilo bi lijepo vidjeti zelene oči.

Ali moje oči nisu zelene.

Nisu, no to je skroz okej, mi se ne znamo iz prošlog života. Nisam tebi pisao „Pjesmu nad pjesmama“.

Znaš, teško te je pratiti.

Pričaj mi o tome, pratim se cijeli život, a i dalje mi ništa nije jasno.

*

Mutno. Crno. Mutno. Crno. Manje mutno. Vidim strop. Okej, na noge lagane. Nekako je pretiho, radio nije uključen, znači da Alisa nije doma. Traperice, čarape, pravac kupaonica. Sivi tragovi na licu, vrijeme je da se obrijem. Hop, brzo sam gotov, samo jedna porezotina. Just a flesh wound. Kuhinja, na frizeru je poruka pričvršćena magnetom.

Elias,

otišla sam u dućan. Zvao je Pale, podsjeća da večeras nastupa u Tvornici i da si na popisu. Dođem brzo. Mlijeko je u frižideru.

Alisa

Palim radio. Javljanje sa zagrebačkih cesta. Kuham kavu. Znam, bit će pregorka, ne znam je pripraviti kao Alisa. Još bolje, prije ću se razbuditi. Čujem kako vani čiste snijeg ispred haustora. Novozagrebačka zimska idila. Izlazim polugol na balkon, u zraku je miris petardi i jeftine, kapitalističke solidarnosti i darežljivosti. O, kako mrzim ovo doba godine. Mrzim snijeg, božične popuste, miris kuhanog vina i pijance koji sjede u svojoj vlastitoj pišalini u nekom noćnom tramvaju. Mrzim i susjedu koja me nudi svježe ispečenim kolačićima. Loše se osjećam jer joj mogu pokloniti jedino lažni osmijeh. Doduše, kolačići su dobri, a ona izgleda fantastično za ženu od četrdesetak godina.

Alisa se vraća iz trgovine. Pomažem joj oko vrećica. U dugoj, smeđoj kosi tope joj se pahulje. Nos joj je crven, oči smeđe i djetinje.

Rekao sam ti da ne ideš u trgovinu umjesto mene.

Ah, pusti, sinoć si se gadno napio, a, uostalom…

Da, da, blagdansko raspoloženje. Za popizditi, jedva čekam da se rulja vrati u svoje uobičajeno, sebično, pizdunsko raspoloženje.

Nimalo nade u ljudski rod?

Waits je rekao: „If thereʼs one thing you can say about mankind, thereʼs nothing kind about man.“ Dakle, nada, nichts. Nego, ideš večeras sa mnom na koncert?

Toči si kavu. Ispija je.

Fuj, daj šećer.

Pružam joj teglu sa šećerom. No?

Ne mogu. Idem s prijateljicom u kino.

Odlazim u svoju sobu i oblačim rusku mornarsku majicu. Velveti na radiju, jok, Lou Reed, solo. „Perfect Day“; nije mi jasno kako je čangrizav frajer poput Loua Reeda u stanju otpjevati tako nešto. To me tjera na smijeh. Alisa podiže obrvu i odlučuje me radije ne pitati čemu se smijem. Zovem Maroja i dogovaramo se za koncert. Kažem mu da podsjeti Marina i Svena.

*

Heroina završava svoj nastup, publika traži bis. Stojim sa strane, blizu šanka. Grupa djevojaka je ispred mene, jedna od njih se okreće. Zeleno. Supernova. Tisuće i tisuće zvijezda nestaje, netko isisava sve boje iz svijeta, ostaju samo obrisi. Tanke, meke, crne linije na bijeloj, sterilnoj pozadini. Između nas su samoća i tišina. Zelene oči. Zar i ta boja nije mogla nestati? Odjeća ti je bijela, usne su ti bijele, ali oči. I dalje nalikuju na proljeće.

O, bok.

Čini mi se kao da se znamo.

Meni se ovo čini kao deja vu.

Iz nekog prošlog života?

Možda.

Oči su ti zelene.

Molim?

Pogledaj sve oko sebe. Sami obrisi i bjelina. Kao da je netko izbrisao sve boje.

Teško te pratiti.

Pričaj mi o tome.

Treptaj, lepet leptirovih krila, povjetarac koji uzrokuje uragan koji dovodi do katastrofe. Boje i zvukovi se miješaju, kakofonija boja, palete zvukova. Ona se okreće prema pozornici, a ja prema šanku. Zovem boga, tražim ga da pošalje anđela da me ubije u svim prošlim životima. Krivi broj, idiote, Nebeska Birokracija ne fura reinkarnaciju. I što sad? Šiva ili tko već ne vjeruje u telekomunikaciju. To su samo zelene oči. Samo sjećanja. Leptirova krila koja će eventualno izazvati apokalipsu. Poplavu misli. Djeca će vrištati, muškarci će tješiti ridajuće žene, svećenici grčevito držati krunicu, a ja ću se šetati parkom i napuhavati balone od žvake. Jeftine žvake koja izgubi okus nakon pet minuta. Kog briga? Ionako dolazi apokalipsa. 5, 4, 3, a, u kurac, ode okus jagode. Tišina, ništavilo.

I što sad?

Još jedno pivo? pita Maroje.

Kimam, još jedno pivo.