Nebo u kaljuži | Sven Popović

BOGOVI SU PALI NA DUPE

Nije se mnogo promijenilo posljednjih mjeseci. I dalje nisam znao što bih sa sobom. I dalje nisam znao jesam li još uvijek zaljubljen u Alisu. Dinamo je i dalje gubio, novinski su naslovi i dalje bili a) depresivni, b) senzacionalistički i moja ulica, moj grad, ovaj svijet i dalje nisu imali heroje. Ipak, glupo bi bilo reći da je sve po starom. Raspao mi se bend. Sven je rekao da ne može više svirati. Vrlo sam zrelo reagirao na njegovu odluku. Poslao sam ga u tri vražje matere, nazvao ga izdajicom i rekao mu da mi se više ne javlja. Zimini smrznuti prsti otišli su južnije. Dani su bili osjetno dulji i s duljinom dana rastao je i moj rukopis. Dao sam Maroju da ga pročita.

Na momente je suviše infantilan, djetinjast, vadi cigaretu iz kutije, izlazimo iz fakultetske zgrade.

Imam dvadeset godina, ne mogu zvučati ozbiljno.

Istina, no pišeš samo o djevojkama, muzici i izlascima. Postoji li išta ljepše u našim životima? Ponavljam, imam dvadeset godina, nisam u stanju pisati o nečemu što ne shvaćam. Ne želim biti jedan od onih frustriranih klinaca što pišu kao da im je osamdeset, ne želim biti mrtav pisac.

Osim tih zamjerki, poprilično dobro pišeš. Osjeti se energija.

Sjedili smo na stepenicama ispred fakulteta i dok nas je sunce šamaralo, škiljeći smo promatrali kako se proljeće stidljivo šulja ulicom. Tibor bi trebao doći svaki čas s travom. Odlučili smo zapaliti prije zadnjeg predavanja. Javlja da ga pričekamo iza faksa, na uobičajenoj lokaciji. Uskoro dolazi, već je smotao džoint, odlično. Naslanjam se na zid, uvlačim dim, ispuhujem, proslijedim džoint.

Što oblikuješ dimom? pita me Tibor između uvlačenja.

Lica djevojaka, Maroje mi daje džoint.

Nije istina, uvlačim dim, ispuhujem. Njih se trudim izbjegavati.

Zato i pišeš o njima. Uvijek, Maroje me i dalje podjebava. A o čemu bi trebao pisati s dvadeset godina? Tibor me brani.

Njemu je svaka djevojka velika ljubav.

Istina, ubacujem se u razgovor. Zaljubljujem se svakodnevno. Nije bitno zaljubim li se u djevojku na pet minuta ili pet mjeseci. Nije bitno jesam li se zaljubio u djevojku koju prvi put vidim ili koju znam već godinama, bitno je da me opčine.

Odlazimo na predavanje. Tibor je ubijen, to je od redovitog duvanja. Oči su mu kao u prebijenog boksača. Maroje se trudi pratiti predavanje. Ja sam odlučio zaspati. Nekoliko se puta trzam iz sna, Tibor mi se smije. Odlazim na WC, šamaram se hladnom vodom. Gledam se u ogledalu, gledam svoje velike oči koje su trenutačno nekoliko brojeva veće. Izgledam preplašeno. Nekoliko mi je ljudi reklo da konstantno bježim, kroz pjesme, kroz prozu, kroz sijaset kanala koje sam godinama kopao. Ne bježim, samo izbjegavam udarce, plešem oko protivnika poput Muhammada Alija. On nije postao najveći zato što je poput bika nasrtao na crvenu maramu. Postao je najveći jer je u ringu koristio ono što nitko drugi nije koristio osim Jacka Johnsona: mozak. Odjednom sam postao bolno svjestan vremena, blejao sam u ogledalo čitavu vječnost. Izlazim na hodnik, protežem se i pokušavam dovesti misli u red. Na parove razbroj se.

Ugledao sam Alisu, visoku i gotovo crnokosu, kako sigurno korača hodnikom. Išla mi je ususret, uhvatila me panika. Sigurno je vidjela kako upravo izlazim iz WC-a, dakle nisam mogao tamo uteći. Jedino sam se mogao okrenuti i zbrisati niz stepenice, ali to nije nimalo frajerski. Ruke u džepove i hrabro naprijed. Smiješi mi se. Zaboga, što to znači? Ta, skoro me izbjegavala zadnjih mjesec, možda dva.

Zdravo, maše mi.

Zdravo, mašem joj.

Dobila sam stipendiju za Moskvu!

Osmog ožujka 1971. u njujorškom se Madison Square Gardenu održala borba (koju zovu Borbom stoljeća) između Alija i Fraziera. Ali je bahato ponavljao Frazieru: „Ne možeš me poraziti, Bog je na mojoj strani.“ Sekundu prije negoli je odvalio Alija snagom od sto megatona, Frazier mu je rekao: „Onda Bog večeras pada na dupe.“

Ne sjećam se što sam joj rekao. Vjerojatno sam promrmljao kako mi je drago, zaželio joj sreću i upitao kad ide. Ne sjećam se što je rekla. Bogovi su pali na dupe, a ja sam ostao stajati na hodniku, dugo, dugo. Najzgodnija je stvar što je bezbolno, po tome sam znao da je i počinjalo, prisjetio sam se Hemingwaya. Bol je došla nekoliko mjeseci poslije, s razglednicom na kojoj je bila slika Crvenog trga.

*

Iz Krivog puta sam pijan išao prema stanici. Onoj istoj gdje sam prvi put poljubio Alisu, ili ona mene. Gdje su nam riječi ostale smrznute, prekrivene snijegom. Naslonio sam se na stup ulične svjetiljke i čekao noćnu liniju. Misli su varljivo vijugale mojim mozgom, sjetio sam se Judy Garland kako pjeva „Somewhere over the Rainbow“ i suze su mi došle na oči. Čovjek je suviše osjetljiv kad je pod gasom. Neki postaju bolno iskreni i bolno glupi, skidaju oklop i goli trče pred ljudima. Grozna vrsta egzibicionizma. Drugi postanu mračna bića, bijesna i željna krvi. Ja ne, ja sam najobičniji glupan.

Podigao sam glavu i sklopio oči, novonastala crnina vrtjela se poput balerine. Otvaram oči i gledam snijeg kako pada. Ogromne, šarene pahulje. Hvatam jednu na dlan, na njoj piše: „Kasniš.“ Odjednom shvatim da su pahulje Alisine i moje smrznute riječi. Puštam pahulju da se otopi. Sjedam na asfalt i puštam da me riječi polako prekriju.

U sobi ogledala doživljavam napadaj tjeskobe, nisam siguran nalazim li se na stropu ili na podu, ili lijevo ili desno. Nisam siguran s koje strane ogledala se nalazim, jesam li samo zbroj tuđih strahova? Staklo puca, krhotine se šrapnelski raštrkavaju, a ja shvaćam kako padam prema asfaltu koji me neće zagrliti, nego slomiti.

Tramvaj mi prolazi ispred nosa, shvaćam da je jutro, oko zore, iako je nebo više noćno nego jutarnje, a Mjesec je i dalje sjajio i nije bilo žive duše na ulici. Noćna me mora i dalje trese, no mamurluk me začudo odlučio zaobići. Dan počinjem neutralnim skorom, a to je više nego što mnogi mogu reći.