Nebo u kaljuži | Sven Popović

ROBBIE NIJE ZALJUBLJEN, JOEYJU JE SVE PET, A JA BLEFIRAM VEĆ DVADESET GODINA

Robert Smith je pjevao kako nije zaljubljen, Maroje je listao Uncut, a meni nije bilo jasno zašto su anemične emtivijevske bendove svrstali na istu policu s Pavementom, Modest Mouseom i Mogwaijem. Pronašao sam novi razlog da još više zamrzim svijet. Tih sam se dana trudio ne tragati za lijepim stvarima, sitnim trenucima, sitnim pobjedama pomoću kojih inače rasprostirem jutro i klizećim startom ulijećem u novi dan. Išlo mi je skroz okej.

Iako me horoskop nije mazio. Dapače, taj se zvjezdani bestijarij svesrdno trudio sodomizirati me. Nisam bio spreman predati se višoj sili, bio sam potpuno atipična djevica, neuredan i nimalo pedantan, i moguće da je to bio izvor tih kozmičkih šamara, od raspada benda, za koji sam mislio da je ono što nedostaje rock and rollu, do Alisinog odlaska u Moskvu. Mislio sam da je Alisina i moja priča ono što nedostaje književnosti. Moje ambicije su iz godine u godinu iste. Svake godine, u svakom pogledu, sve više i više se udaljavam od ostvarenja ciljeva. Shvaćam, nisam ono što nedostaje rock and rollu, neću spasiti svoju generaciju.

Je li ti zabavno? začujem ženski glas ispred sebe.

Što?

Pitam je li zabavno pričati sa sobom?

Bila je to niska djevojka, s kratkom, raščupanom, crnom kosom. Oko krupnih crnih očiju jasno sam vidio trag razmazane šminke i nešto svjetliju nijansu podočnjaka.

Nije. Uglavnom se uspijem iživcirati.

To nije dobro.

Nikako.

Shvaćaš li sebe ozbiljno?

To je jedina stvar koju ne shvaćam ozbiljno.

Kako se onda uspiješ iživcirati?

Nisam siguran je li to razgovor u koji bih se upustio s nepoznatom osobom.

Nisam nepoznata osoba, zovem se Megi, pruža mi ruku.

Zdravo, Megi, ja sam Elias. Rukujemo se.

Zašto si se mrštio?

Kings of Leon su stavili do Modest Mousea, to je kao da gledam bliješteći supermarket kako stoji do obiteljskog dućana koji vodi simpatičan bračni par.

Hoćeš reći da ovi prvi nemaju dušu?

Tako nekako, da. Također, ovi prvi lagano sišu život ovom drugom.

To nije baš okej. Pomalo vampirski.

Nije nimalo okej, ali reći ću ti nešto što mi je jedan mudrac rekao: „Tako to ide.“

Što razlikuje te bendove?

Osim prihoda?

Da.

Razmislio sam. Na Modest Mouse bih se mogao ljubiti.

Na Kings of Leon ne bi?

Jednom su u klubu pustili neki njihov hit, počeo sam se smijati usred poljupca. Djevojka je mislila da se njoj smijem i nije me više pogledala.

Na koje bi se bendove mogao ljubiti?

Jedna od maštarija mi je ljubiti se na Jawbreakerov Accident Prone u zamračenoj sobi. Druga je ljubiti se s osobom s kojom to ne bih trebao na „Ever Fallen in Love“ od Buzzcocksa.

Zvučiš kao momak koji ima jasne i realne ciljeve.

Zapravo mi ništa nije jasno, većinu vremena ne znam što radim. Ja sam rođeni džezist, cijelo vrijeme improviziram.

Možda imaš neku vrstu Touretteovog sindroma, neku koja se proteže na tvoj cijeli život.

Nisam o tome tako razmišljao.

Imaš li bend?

Imao sam.

Što je bilo?

Pukli smo na pragu vinila.

Kreativna razilaženja?

Lijenost.

Oh. A kako ste zvučali?

U početku smo bili mračni i frustrirani. Ali to nisam bio ja. To nismo bili mi, pa smo se odlučili vratiti korijenima.

Beatlesima?

Jok, Ramonesima. Rock and roll započinje Ramonesima.

Neki bi rekli da započinje s Iggyjem Popom.

Uh, imaš pravo.

Jedan-nula za mene?

Volej. Rašlje.

Preporuči mi neki CD.

Pogledao sam police s CD-ovima. Pogledao sam longplejke.

Zašto ne bi uzela vinil?

Za to mi se brine buraz, preporuči mi neki CD.

Razmislio sam i dohvatio Good News for People Who Love Bad News od Modest Mousea.

Zašto oni?

Često čujem kako za nekog pjevača ili osrednjeg tekstopisca kažu da je pjesnik. Obično su to frajeri koji prodaju svoje pretjerano sentimentalne verbalne proljeve maloljetnim djevojkama. Ovaj frajer to nije. Osjeti se energija, osjeti se da iza tih riječi stoji više od ritma, melodije i neke ofucane priče.

Čini se zanimljivim, hoćemo ga zajedno preslušati?

Shvatio sam da me zove k sebi. Objasnio sam joj da sam zauzet, to je bila laž, da sam ovdje s prijateljem, to je bila istina. Nasmijala se i rekla da joj se javim jedan dan. Pitao sam je gdje je mogu pronaći, ona je samo rekla da je dovoljno napraviti prvi korak, izraziti želju da je pronađem, i da će sve nekako doći na svoje. Propela se na prste i dala mi pusu, odlučila je kupiti CD. Mahnuo sam joj dok je izlazila.

Što je to bilo? sjena me promatra prekriženih ruku.

Nikad ne propustim priliku da propustim priliku.

Elias?

Da?

Reci osam.

Osam.

Na kurcu te nosam.

I odjednom shvaćam na čemu sam. Vrijeme mitova je iza nas, moja je generacija zakasnila, propustili smo rock and roll, novi val, bratstvo, jedinstvo i gomilu drugih besmislenih riječi za koje se izgubljeni ljudi drže kao pijan plota. Odjednom mi je sve jasno, mi nemamo za čime žaliti, iza nas je jedno veliko ništa, a mi smo zarobljeni u ovom trenutku, kao insekt u jantaru, zarobljeni smo, očiju uperenih u nebo, kao da će nam ruka neke više sile oblacima narisati plan za budućnost, dati sve točne odgovore, očiju uperenih u nebo, umjesto da pogledamo u horizont, tamo gdje se nebo upoznaje s asfaltom, umjesto da stvorimo nešto što će biti samo naše i što se neće dati zarobiti jeftinim frazama i mrtvim riječima.

Joey Ramone je pjevao o divnom svijetu, Maroje je završio s listanjem Uncuta, a ja sam shvatio da se šanse pojavljuju svakodnevno, samo da sam preglup da ih prepoznam. And I say to myself, what a wonderful world.