Nebo u kaljuži | Sven Popović

MJESEC, PIJANI HOMER I BESTEŽINSKI TANGO

Koliko riječi, koliko nomenklatura za jednu te istu zbunjenost.
J. Cortazar

Nisi dosljedan. Ne znaš što želiš.

Dosljedan sam u nedosljednosti, i, ne, ne znam što želim, znam nešto mnogo važnije.

Što?

Znam što ne želim.

Ponekad imam osjećaj da svaki dan pričam s drugom osobom.

Jer ja svakim treptajem postajem netko drugi.

Mislim da se izvlačiš.

A ja mislim da si ti suviše ukočen. Opušteno.

Što s Megi?

Što s njom?

Osamnaest propuštenih poziva.

Megi se pretvorila u osamnaest propuštenih poziva? Zanimljivo.

Nastaviš li se sabotirati, postat će samo jedan propušteni poziv.

Opušteno, čovječe.

U onom trenutku kad su me moji unutarnji monolozi to jest dijalozi sa sjenom počeli živcirati znao sam da ovako više ne može. Vani je umiralo ljeto. Sunce više nije prodiralo do kosti, samo je škakljalo kožu. Slušao sam muziku i pravio se da pjesme govore o meni. Bio je to vrhunac sentimentalnosti, patetika radi umjetnosti.

Sve se opet svodilo na Dopplerov efekt, sjaj je slabio. Svatko je svijet za sebe, i povremeno dolazi do približavanja, ili čak do kolizije planeta. Gravitacijska se polja mijenjaju, nebo šalta boje kao da je na tripu. No svi znamo da planeti ne stoje na mjestu, tako se mijenjaju odnosi. Dva se planeta udalje jedan od drugog, zbliže se s drugim, ovisi o tome koliko su brzi. To je čista fizika. Abeceda međuljudskih odnosa. Umjetnost zaboravljanja.

Pogledao sam prema prozoru. Spuštene rolete, svjetlost se spretno šuljala i u tankim strelicama pucala po sobi. Vidio sam svaku česticu prašine. Prišao sam prozoru i podigao rolete. Sunce je bilo umorno, vidio sam tragove gotovo crvene svjetlosti na susjednoj zgradi. Škiljio sam. Ovo su posljednji topli dani u godini, Sunce će sve manje i manje visiti na našem nebu. Uskoro će zima. Razmišljam o tome da sjever zamijenim jugom, kao ptice. Odlučujem pratiti lastavice. Ptice su odlični navigatori, nisu Noa i Leif Eriksson bili ludi kad su sva svoja nadanja položili u golubice i gavrane.

No čak i s pametnim navigatorima postoji hiljadu načina da zajebeš, točnih je odgovora uvijek malo. Nevjerojatno je kako izdržimo, svi ti porazi i brodolomi. Ogrebotine koje postaju zjapeće rane, a mi ustrajemo, sve neosjetljiviji na bol, svoju i tuđu. Otupljujemo. Sve se svodi na to hoćeš li uspjeti ustati iz kreveta. Nakon toga, sve je okej.

Zazvonio je telefon. Dugo sam slušao tu kreštavu melodiju. Ponekad pogrešan odgovor nije najgore što ti se može dogoditi. Ponekad je dovoljno ništa ne učiniti.

Misliš se javiti?

Nije za mene.

Za tebe je.

Pere me kriza identiteta. Ja sam flomić. Flomasteri se ne javljaju na telefon.

Ovih sam dana bio svatko i svašta. Bio sam odsutstvo svjetlosti u sobi s knjigama razbacanim po podu. Bio sam Homer, prelijen i prepijan da opjevam silne junake i gradove. Bio sam prvi student na Mjesecu i njihao me bestežinski tango. Bio sam onih nekoliko iritantnih centimetara izvan dohvata ruke zbog kojih moraš ustati da bi nešto pokupio. A Megi? Megi me idući dan nije zvala. Megi je postala propušteni poziv.