Nebo u kaljuži | Sven Popović

CRVENI POMAK, DIO DRUGI

Ovi su golovi rađeni za dobre nogometaše.

Zašto to misliš?

Pogledaj ogradu.

Bila je to zelena žičana ograda iza gola.

Da?

Pa razmisli. Deset metara širine, šest metara visine. Ako već mislim promašiti, neće biti za samo deset metara širine i šest metara visine.

Ima smisla.

Maroje i ja smo stajali na centru nogometnog terena na školskom igralištu, gledali prema golovima, pričali o koječemu. Dah nam se maglio, držali smo ruke u džepovima jakni i komentirali kako je nebo iste boje kao beton. S Marojem studiram. Ljudi su nas navikli spominjati u istoj rečenici.

Jučer si izgledao potreseno, kaže Maroje, šuta kamenčić prema golu. Ne promašuje.

Mdaj? promrmljam, noktima grebem kožu palca.

Da, kad smo bili u Praćki.

Nisam bio potresen. Dobro, možda malo.

Što je bilo?

Nikolina.

Pa ti i Nikolina jedva da pričate.

Mislim da rijetko s kim priča.

Zašto to misliš?

Čovječe, jesi li je malo bolje pogledao sinoć?

Ne, zašto?

Nikolinu znam od srednje škole. Ispočetka mi je bila simpatična, ali je hodala s nekim šonjom kojeg sam kasnije sreo na fakultetu. I dalje je bio šonjo. Nikolina je niska, lijepa djevojka, duga smeđa kosa joj unatoč češljanju izgleda divlje, a znatiželjan par očiju poput novorođenčetovih promatra okolinu. Ima dobre noge, Maroje ju je po tome pamtio. Glasno se smijala. Često se smijala. Ja sam je pamtio po tome. Neko se vrijeme navodno nismo podnosili. Sinoć sam je vidio u Praćki. Sinoć joj oči nisu znatiželjno sjajile u polumraku kluba. Bila je s društvom. Progovorili smo nekoliko rečenica. Ona mi je pripitim glasom rekla da joj se sviđaju moje pjesme i da bi voljela pročitati novije. Intonacija i ritam kojim je pričala govorili su da nešto nije u redu.

Osmijeh joj je bio poput praznog lunaparka. A oči su joj bile ispunjene udaljenošću, kao da nije u prostoriji.

Čuo sam da ako želiš završiti s njom, dovoljno je stati pokraj nje.

Ona se nosi s nečim.

A ti, Sherlock, to čitaš iz njenih očiju.

Nikolinu sam sreo nekoliko puta nakon toga, svaki put u mračnim klubovima. Bio sam na prvoj ili drugoj godini faksa i znao sam dosta ljudi iz njenog društva, s jednim sam i osnovao bend. I tako sam počeo izlaziti s njima. Nakon nekoliko godina poznanstva napokon sam pobliže upoznao Nikolinu. Mnogo je čitala. Voljela je raspravljati o svemiru, o budućnosti nije.

Da, ni ja ne volim razmišljati o budućnosti, nismo si na „bok“, rekao sam joj jednom, trudeći se zvučati odmetnički. Zapravo sam se tada užasno brinuo zbog budućnosti i patio od potrebe za pretjeranim seciranjem osjećaja, rečenica, riječi, pokreta i snova. Uz nju sam prestao to raditi. Podsjetila me na pravila igre, da se ne shvaćam suviše ozbiljno.

Ona je jednostavno rekla da budućnost nije ono što je nekad bila. U tom trenutku mi se to učinilo kao rečenica koju već dugo nastojim napisati. Shvatio sam da se sve ono što sam tipkao u pitajbogakoliko rečenica može sažeti u tu jedna. Ležali smo u mom krevetu i vidjeli smo samo obrise sobe. Osjetio sam njen topli dah na svom vratu i kako mi prstom klizi po prsima.

Pišeš li još uvijek poeziju?

Da, ali sad više pišem prozu.

Želiš li objaviti knjigu?

Kimnuo sam. Poljubila mi je vrat.

Ja bih pisala i završila svako poglavlje zarezom,

*

Ponekad se osjećam kao enciklopedija beskorisnih podataka. Znam, recimo, da je Carigrad pao 1453., da je Guy Stevens producirao London Calling, znam da je Darklands od The Jesus and Mary Chaina bio na Poletovom popisu najboljih albuma 1987. Znam da mi ako se idem naći s Nico u osam, bus dolazi u 19:49. Redovito kasnim dvije-tri minute. Znam da se ona neće ljutiti, ali to ne spada u enciklopediju beskorisnih podataka. Ali spada činjenica da je Krleža volio piti Blatinu, kao i činjenica da u jednom prizoru Coffee & Cigarettes s džuboksa svira Iggy Pop. U Spanish Baru u Sohou u džuboksu stoji „My Way“ od Pistolsa. Jedan grafit u pothodniku što spaja Utrine i tri susjedna kvarta kaže da je noću hladnije nego vani. Prebrisali su ga. Nedugo zatim pojavio se taj isti natpis. Nije mi više bio smiješan.

Maroje i ja sjedili smo na prečki gola na školskom igralištu. Nebo nije bilo boje betona. Bilo je plavo ali ne ljetno plavo. Nebo ljeti izgleda bliže. Pitao me kako to znam, a ja sam mu rekao da mi je radni stol uz prozor i da zato provodim previše vremena buljeći kroz njega. Pitao me poznajem li sve nebeske nijanse. Ne poznajem. Ali najdraže mi je saharsko nebo.

Ali ti nisi bio u Sahari.

Nisam, ali znaš kad je nebo skoro pa zlatno pa se polako pretvara u ljubičasto? Nebeska alkemija.

Možda bih trebao više promatrati ulicu, prolaznike, klince u parkiću. I o tome se dade pisati.

Jednom kad napišem sve što mogu o nebu, prijeći ću na ulice.

*

Maroje i ja tih dana previše smo pili. S njim se dalo pričati o svemu što je bitno. O muzici, prozi i poeziji, ludilu Zapada i idejama o bijegu. I kao što sam rekao, tih smo dana previše pili. Ja tvrdim da je to bilo zbog toga što smo čitali više od hiljadu stranica tjedno. Noć prostrta po nebu, nekoliko boca, naše ludilo i ludilo autora čije smo retke čitali.

Složili smo se da je svijet postao poput Kvake 22. Poput skeča iz Monty Pythona. Poput sumanutog, sumornog sna Bukowskog. Vidjeli smo reklame koje nude operacije s pogledom na more, letke za gurue i swamije sa svim rješenjima i točnim odgovorima. A masa je sve to halapljivo gutala. Pisci više nisu trebali izmišljati. Era apsurda bila je pred nama, pod nama, u nama.

*

Nikolinin um je bezdan. Nikolinin me um ponekad plaši. Ne znam što je progoni, kakvi bjesovi, kakva unakažena sjećanja. Čujem samo jeku. Ne sjećam se točno, ali mislim da smo sinoć tri puta prekinuli. Iduće smo jutro skupljali tragove i svoju odjeću po stanu. Grudnjak bačen preko lampe, šalovi isprepleteni na podu, kaputi na ulaznim vratima. Iduće jutro ta izlomljena noć činila nam se tako dalekom, nestvarnom, kao tuđi život. Obukla je moju košulju i češljala se. Ja sam pripravljao kavu. Rekli smo da ćemo pričati o sinoćnjem pandemoniju. Nismo imali što reći. S Nico sam naučio odgonetati šutnju i neizrečene riječi.

Nikolinin um je bezdan. Nikolinin me um fascinira, svako malo dolazim do ruba litice i buljim u crninu. Shvatio sam da na trenutke razmišljam o slobodnom padu, o prihvaćanju tog ludila.

Sako ki? trgnula me iz razmišljanja.

Sobro dam.

Bažeš, ludalo.

Sašto zad pvako oričamo?

Ra dazbijemo rosadnu dutinu.

Sobro dam. Le nažem.

Čto šekaš? Moljubi pe.

Jesam. Bilo je meko. Poput snijega.

*

Vodim više života istovremeno. Prije dvije-tri godine sam prvi put bio izložen samoći. Proveo sam nekoliko mjeseci u Münsteru, malenom, studentskom gradu u Njemačkoj blizu granice s Nizozemskom. Tamo sam naučio lutati. Ispisao sam desetke priča u umu i bilježnici koju sam nosio posvuda. Naučio sam cijeniti samoću i, što je bitnije, naučio sam promatrati svijet oko sebe i svijet u sebi. Shvatio sam da u svima nama postoje nevjerojatne, sjajne priče, da svaki čovjek sadrži hiljade neispisanih stranica. Kao djeca maštamo o pustolovinama i dvorcima na nebu, kad odrastemo, sanjamo o bijegu. Nije istina da su djeca maštovitija, stvar je u tome što su nama, malčice starijima, rekli da se od dokolice i mašte ne stvara budućnost. Utuvili su nam u glavu da je sigurna budućnost važnija od dobre sadašnjosti, i tako ustvari izgubimo nevinost. Ne grijehom, nego zaboravom i zapuštanjem raja s kojim smo rođeni.

Što se dogodi našim zapuštenim snovima? Sa svijetom u kojem smo bili junaci, djeca koja obećavaju?

Svakom pomisli stvaramo novi svijet. On ne biva napušten, nastavlja živjeti neovisno o tome što smo ga u ovom svijetu zaboravili, odgovara Nico.

A mi?

Koji mi?

Onaj „ja“ koji zamisli taj svijet. Živi li on zauvijek?

Naravno, mi ne umiremo.

Čini mi se da sam to već jednom čuo.

U nekom drugom životu?

Ne sjećam se prošlih života. Uostalom, možda to nisam nikad čuo, možda sam to sam smislio.

Zvuči kao nešto što bi ti rekao.

Zvuči kao nešto što bismo oboje rekli.

A kako zvuče stvari koje ja govorim?

Istinito. Ponekad malo tužno.

Ne poznaješ me još dovoljno.

Zapravo je ne poznajem uopće, i nisam siguran poznaje li je itko. Nikolina ostaje nedosanjani san.

*

I Nico je pisala. I to prilično dobro. Za razliku od većine mladih autora nije imala problema s egom. Priče su savršeno manifestirale njen unutarnji kaos. Plutale su na pristojnoj udaljenosti od konkretnih stvari. Nikad se nisam potrudio pronaći svoje lice u njenim pričama. Nisam bio sebičan.

*

Bio je Božić ili tako neki dan. Sjećam se da je bio petak, a možda i utorak, no to nije bitno. Opet smo se našli u polumraku noćnog kluba. Nico, ja i ostatak društva. Ne sjećam se detalja, ali sjećam se da je Nico onako pijana ishalucinirala Frédérica Beigbedera i upoznala se s njim. Kaže da joj je platio dva piva.

Ja sam za to vrijeme bio u WC-u i svojski sam se trudio ne zapišati sve oko sebe. Začuvši žuborenje vode, poput odlučnog kapetana držao sam kurs trudeći se ne teturati. Nisam uspio. Malo sam se zapišao. Nema veze, u polumraku to nitko neće primijetiti. Izašao sam i pošao prema Nico, čim me ugledala, počela me ljubiti, nisam se bunio. Usred poljupca sam joj iz ruke uzeo čašu viskija, nije se bunila.

*

Gdje počinje nebo? Motam džoint. Loše to radim. Jura je na zidu. Jura je pauk.

Nekoliko centimetara izvan dohvata tvoje ruke. Nikolini uvijek treba dugo da ustane iz kreveta.

Tužno je to. Ali nisam tebe pitao.

Nego koga?

Juru.

Svog pauka?

On nije MOJ pauk. On je svoj čovjek.

On je pauk.

Kužiš što hoću reći.

A što bi ti, uostalom, radio s nebom kad bi ga dosegnuo?

Uzeo djelić za sebe.

Igraj školice, tako ćeš ga sigurno dosegnuti.

Ne znam želim li.

Maloprije si rekao…

… Ma to više nisam ja.

Oh, onda u redu.

Ustaljenost smo povezivali s dosadom. Ne znam kad su nam ta dva pojma postala sinonimi, ali Nico tvrdi da to nije najnormalnije i da je to zato što nikad nismo bili suočeni s većim problemima. Imala je problema s definicijom većih problema.

Uostalom, završavam s motanjem, nebo je dovoljno promatrati.

A za to je najbolji ležeći položaj, protegnula se.

Čuj, ne znam, kako ti ležiš, vidiš samo strop.

Zapali više taj džoint i pravit ćemo se da je dim zapravo oblak.

Legnem pokraj nje i zapalim. Dim mi vijuga dišnim kanalima. Zakašljem se i zasuze mi oči. Povlačim još nekoliko dimova i pružam joj džoint. Pepeo se prosipa po postelji. Jura je nekamo zbrisao. Dosadni smo mu.

Znaš, ne možemo zauvijek ovako. Progovara između dimova.

Što ne? Ja volim ležati s tobom i smišljati nove riječi za stvari poput ležanja u hladu ispod stabla, ili ležanja i buljenja u strop.

Japanci imaju riječ za to.

Za buljenje u strop? Ili ležanje u hladu ispod stabla?

Ne, nego za gledanje kako cvjeta trešnjino stablo. Hanami.

Vidiš, a hanabi je vatromet.

No, da, ne možemo zauvijek ovako.

Jednu sadašnju bijedu ne bih mijenjao za sva buduća carstva. Mislim da je Šoljan to rekao.

Ne mislim na to. Znaš, ponekad osjećam kao da nisi tu.

Možda nije Šoljan, a ne zvuči mi kao Slamnig.

Ponekad si toliko opijen trenutkom da više nisi tu, nego smišljaš kako ćeš taj trenutak otisnuti na papir.

Ma, Mihalić, zaboga. To je Mihalić rekao.

Ponekad je u redu biti dosadan. Nije svaki trenutak poezija.

Šutim. Okrećem se na bok i obgrlim Nikolinu. Dodir gole kože. Odlučujemo prespavati dan.

*

Poklonio sam joj svoju mornarsku majicu. Dobro joj stoji.

*

Iz noći u noć sve je gore. Svako jutro brojim mrtve, svako se jutro pojavi novi glas u mojoj glavi. Urotili su se. Glasovi. Odlučili su me izluditi. Sumnjom. Propitkivanjem. Stvaranjem scenarija za hipotetske situacije. Prisjećanjem na propuštene prilike. Nisam uspio ustati iz kreveta, odustao sam na pola puta. Kroz procjepe u polici iznad kreveta uspio sam, ležeći na leđima, gledati kroz prozor, ravno u plavo jutro. Zapravo je bilo podne, ali meni se sviđala slika plavog jutra i svijeta koji je zbog mog trenutačnog položaja bio okrenut naopačke.

Nico je otišla prije sat-dva, a ja sam se prebacio na njenu stranu kreveta, bila je topla i mirisala je na nju. Zaista nije bilo potrebe izlaziti iz kreveta. Ležao sam, žmirio, trudio se usnuti, no umjesto sna grč mi je pao na oči. Toliko sam žmirio da je boljelo. I polako nastupa zebnja, osjećaj nalik ježu što se penje iz trbuha prema srcu.

Dogovorili smo se da ćemo si dati vremena, razmisliti i onda odlučiti što ćemo. Rekla je da nema smisla da se iz noći u noć ponavlja isti scenarij, da si govorimo iste stvari, da pljujemo riječi koje ostavljaju samo gorak okus u ustima. Ja sam već znao što ću joj reći. Nažalost sam bio zatalebani majmun. Gadna situacija. Ona razmišlja racionalno, a ja sam u fazi odbijanja. Glupi muškarac i fatalna žena: kombinacija stvorena u raju.

*

Prekinuli smo. Ona je prekinula sa mnom, to jest. Rekla je da je moj problem to što živim u riječima. Rekla je da je pomalo luda. Rekla je da neke stvari mora riješiti sama. Još nisam razvio plan za sljedeći tjedan. Zavući se pod dekicu čini se kao jako dobro rješenje. No jedino što je gore od sanjanja Nico jest buđenje bez nje. Odlučio sam promijeniti posteljinu, previše je mirisala na nju.

*

Danas me nazvao Maroje. Pitao je kako sam.

Zakurac

Ajmo piti.

To je bio njegov odgovor na sve. Praktičan čovjek.

*

Majka mi je donijela juhu u krevet. Pitala me mislim li izaći. Rekao sam joj da spusti rolete. Popio sam juhu i nastavio sam spavati.

*

Moje izležavanje i samosažalijevanje konačno je dodijalo ocu. Pokušao sam mu objasniti da volim plutati oceanima očajanja i narcisoidnih samojadikovki, no on mi je rekao da se izvolim tornjati van. I tako sam se našao na hladnoći. Nemoćan poput novorođenčeta i jednako zbunjen i razoružan. Vrištao sam, no nikog nije bilo briga. Sunčeve zrake tukle su mi u leđa brzinom od 300 000 km/h, nije bilo oblaka na nebu i ptice su pjevale. Digao sam ovratnik kaputa, zabio ruke u džepove i krenuo nekamo, bilo kamo. Došao sam do zelene ograde školskog igrališta. Ta mi je linija kao djetetu predstavljala granicu dokle smijem ići. Bio je to kraj svijeta, rub civilizacije, tko zna što se nalazilo pod tim stranim nebom? Shvatio sam da je vrijeme da saznam.

Ova je rečenica dobar završetak rukopisa.