Pribor za lov i vremeplov | Lana Bojanić

DAN U KOJEM NIJE BILO NIŠTA NOVO

Iz klinca na podu muzeja veselo se smiju uravnoteženi školski obroci
Otac ga uči da se umjetnost gleda i ne ometa
Hoću ti reći: „Ne starimo po godinama nego po pogreškama“
Ali osjetim kako mi pigment kose kaplje za ovratnik
Kako mi nokti postaju lomni, leđa pognuta
Pa gledam i ne ometam

Sve je isto kao i uvijek
Mlađe se sestre iskradaju kroz prozor
Puše u kupaonici i udaju se tek nakon nas
Mrki medvjedi jedni drugima griju hladne šape
I gutaju strast ka odlasku premorenih lososa
Umjesto zvijezda kojima je lijeno izaći

Sve je isto kao i uvijek
Navečer će umjesto nas na plahtama biti isprepletena
Dva para muzejskih slušalica i govorit će:
„oko dvjesto staklenih predmeta u ovim prostorijama“
„s osam granata koje su počinile priličnu štetu“
„nakon čega je sve prekrilo more“
„dođite nam opet“