Pribor za lov i vremeplov | Lana Bojanić

PJESMA PROPUŠTENIH POZIVA

Netko je već davno propucao rafalom
Zanjihani kristalni luster u restoranu
U filmu na drugom programu, a ti me
I dalje vodiš za ruku kroz visoko poljsko cvijeće
Koje tu nema što tražiti
Kao nezgrapni, prerano izrasli tinejdžeri
Na košarkaškom igralištu poslije ponoći
(što će nam uzeti? što će od nas ostati?)
I dalje me vodiš, i opet i opet svaku noć
Svaki opušak na tramvajskoj stanici, u krug
Svako čekanje u bolnici i već mislim
Ovih će ti dana pozliti
Od tog vrtuljka koji uporno navijam
I ništa rastopljeno u mom odrazu u čaši vode
Neće ti moći reći: ne boj se
Mir je javio da putuje, dolazi, avionom ili vlakom
Nisam sigurna, ne želi da itko čeka na stanici
Ne ljuti se, mir je javio da će doći
S godinama