Pribor za lov i vremeplov | Lana Bojanić

PROSINAC ČEKAMO KAO PREKOOCEANSKI POZIV

Jutra počinju kilom naranči na suvozačkom sjedištu
Kasnije će ih razrezati, iscijediti u sok
Ali one to ne znaju pa i dalje mirišu
Ubacuje u prvu i razmišlja o tome kako su
U Čehoslovačkoj dugo vjerovali da mjesečina
Može otupjeti oštricu britve
Pa hodali neobrijani i nevinih zapešća
Svakog punog Mjeseca
On ne zna da u mom rodnom gradu kiša
Već stotinu godina topi tornjeve katedrale
U metaforu za vrijeme ili za ljubav
Unatoč tome ne obazire se
Na anđele na kružnim tokovima
I mogućnost da se otputuje u tople krajeve
Vjeruje u milostivost povijesnog trenutka
Nikad neće preskakati leševe na ulicama
Ratom razrovanog grada,
Ni čitati upute na kutijama lijekova
Djeci za laku noć

Na oblačnom nebu, niskom horizontu i
Tamnim poljima jedino što svijetli
Bijela je košulja tvog oca