Pribor za lov i vremeplov | Lana Bojanić

ANDROMEĐA SJEVERNOG NEBA

Donedavno, moje je srce pumpalo bogatu, gustu juhu
Što sam je dijelila manje sretnima na večerima poezije
Jedi dok je toplo, dušo
A sad moj jezik ničemu ne vrijedi i u vlaku mogu pričati o vremenu
Koje stvarno ne pada toliko često, dobro prikucano
Mogu pričati proste viceve, mogu se i pomoliti ako baš treba:
Tako ptice koračaju po oblacima.

Zatvorim oči i brojim sve tablete za smirenje progutane večeras
One zalivene alkoholom vrijede dva boda, progutane na suho tri
Stand-up komičari i psihijatri plaču u vlastito rame čekajući javni prijevoz
Zaboravili su da sve stane u prostor između breskvi i boksačkih rukavica

Ponekad poželim rastavljati stvari
Doći do srca maničnog radnika u okviru uredskog prozora
Do ranog rujna što se mekša u mojoj zdjelici žitarica
Do pete čizama koje su nagazile melodiju u A Hazy Shade of Winter
Makar tamo nečega mora biti

Ubuduće
Od tebe do mene
Samo duljina koju dvogodišnjak može pretrčati a da ne padne
Ili manje